Svi koji imalo prate hrvatsko tržište dionica znaju da je ono u zadnje vrijeme vrlo dinamično, nudi vrlo lijepe prilike, a i da je proteklih godinu dana na njemu bilo moguće ostvariti krasne rezultate. Meni je pak investicijska okolina možda i najsimpatičnija u cijeloj povijesti hrvatskog tržišta kapitala. Naime, iako dionice nisu jeftine kao 2005.-2006., mnoštvo je drugih okolnosti koje združeno pružaju prilike kakve su mi prije bile nezamislive.
Ipak, čini mi se da je slika koju hrvatski građanin, ili štediša, koji nije ulagački aktivan, može dobiti medija, potpuno drugačija: da je tržište dionica jadno i neatraktivno. Više je razloga za to, a ovdje ću spomenuti četiri.
Prvo, poznata je averzija i nesigurnost u racionalnom alociranju dijela štednje u produktivnu imovinu, tj. dionice. To je socijalističko nasljeđe.
Drugo, naslijeđena nesigurnost ulagača zbog pucanja balona 2008.-2009. Ovo je naročito osnaženo iznimno čudnim - barem meni, o čemu više kasnije - ponašanjem najvećih hrvatskih ulagača, u koje su kao uprte oči mnogih ulagača, a koje iskazuje njihovu skoro pa potpunu nezainteresiranost za prilike na hrvatskom tržištu kapitala. Pri čemu je važno napomenuti da su upravo oni na vrhuncu balona davali neke od najviših cijena za neke, sada je to očito, najnapuhanije dionice.
Treće, izvještavanje medija o tržištu kapitala je površno, ali uglavnom negativno. Izvještajima s burze dominiraju negativne vijesti, a naročito trivijalni senzacionalizam oko jedne jedine, krajnje špekulativne i u stvari beznačajne dionice - INGR - uz redovno izvještavanje o izvedbi dionice HT -a. A s kojom se ne praktički ne događa ništa osim laganog klizanja na standardnim volumenima, velikima zato jer je velika dionica, a i jer postoji brutalno veliki kupac koji kupuje na standardan način, o čemu također više kasnije. Prije dionice INGR, glavna ‘zvijezda’ izvješća s burze bile su beznačajne dionice MGMA i HGSP. Recimo da sam bankar, i da želim biti manipulativan, i da želim ljudima ogaditi tržište kapitala kako bi što više štednje ostalo na depozitima i možda bilo preusmjereno u kupnju neprodanih stanova, pokušavao bih plasirati što više vijesti o trgovanju dionica HGSP, MGMA i INGR. Naravno, ovo se ne događa, ali vam samo pokušavam dočarati koliko su reprezentativni medijski izvještaji o zbivanjima na Zagrebačkoj burzi.Četvrto, glavni sintetički podaci o tržištu, burzovni indeksi, više nisu reprezentativni i pokazuju znatno negativniju sliku o tržištu kapitala, odnosno znatno manje pozitivnu nego što ona u stvari jest. To donekle i opravdava medije koji se možda previše fokusiraju na te sintetičke podatke, pa općenito depresivan dojam koji oni daju samo dočaravaju najjeftinijim paradigmama koje uočavaju na tržištu.
Prva dva razloga, zajedno s inače vrlo prisutnim stavom da u Hrvatskoj zarada uglavnom ne dolazi od racionalnog preuzimanja rizika nego od bezrizičnih ‘dealova’ koje imaju samo povlašteni, dovodi do iracionalnog straha od alociranja štednje u produktivne investicijske klase, koja imovinu može štititi od inflacije, omogućava sudjelovanje u brzom rastu svjetskog bogatstva, a postoje i vrlo uvjerljivi argumenti da odlično štiti i od katastrofalnih rizika. U hrvatskom bi slučaju katastrofalan rizik bio, primjerice, grčki scenarij. Uvjeren sam da bi pojedine dionice koje predstavljaju realnu, produktivnu i rijetku imovinu - recimo vodeće turističke tvrtke - a ako se mogu dobiti jeftino, bolje prošle od štednje, neproduktivnih nekretnina, a čak i donijele profite. Općenito se u svijetu dogodila promjena donedavno ključne paradigme, pa sada mnogi smatraju da imovina unutar neke države može biti manje rizična od te države.
Pojasnit ću što sam mislio s drugim razlogom. Prinosi mirovinskih fondova su, po mom mišljenju, vrlo loši, pogotovo kad bi se uzelo u obzir kolika bi kamata na štednju bila dovoljna da se dođe do istih povrata, a da se svakog mjeseca mirovinska uplata umjesto u neki obvezni fond stavljala u banku. A kako mirovinski fondovi dolaze do tih povrata? Pogledajmo samo neke slučajeve. Primjerice, jedan mirovinski fond ima ponešto dionica jedne hrvatske izvanredne prehrambene tvrtke, Zvijezda. Kupovao ih je svojevremeno po prosječnoj cijeni od 16.838 kuna. Sada Zvijezda posluje bolje nego ikada - dobit je bila veća jedino 2004., ali uz znatno manje prihode. U godini kad ju je taj fond stjecao, poslovala je s gubitkom. Sada je cijena oko 3000 kuna, a najveći dio prošle godine bila je između 2500 i 3000 kuna, a taj fond nije dodao ni jednu dionicu. Štoviše, budući da mu je imovina u međuvremenu značajno porasla, on je značajno smanjio izloženost toj dionici. Znači: on je donio odluku da značajno smanji izloženost toj dionici, sada kada košta samo djelić cijene po kojoj ju je svojevremeno nabavljao. Nije li to krajnje čudno? Ili je moda upravitelj naprosto ljut na Todorića? Tko će ga znati. Stjecao je također, primjerice, dionice po mom uvjerenju trenutno najbolje turističke tvrtke, po oko 3000 kuna. A ove, prošle i pretprošle godine, nije kupio ni jednu dionicu iako joj se cijena često kretala oko 1500 kuna, a tvrtka posluje daleko bolje nego kad je on stekao svoj početni udjel.
Možda bi se moglo reći: ‘Shvatili upravitelji da su se zeznuli i - s našim novcima - jako preplatili dionice, pa zato sada ne žele kupovati ni po ovoliko nižim!’ Ali zašto onda nisu u međuvremenu prodavali te iste dionice po cijenama značajno višima od sadašnjih?
Mnogo je takvih primjera. Recimo, jedan je vrlo hrabro u paketnoj transakciji za više desetaka milijuna stekao preko 5% Dalekovoda, po oko 275 kuna. Nedugo nakon toga, te iste dionice mu više nisu bile dobre ni po 200, ali ni po 110 kuna. Neobično? Još neobičnije ako se primijeti da ni on u zadnje vrijeme nije stjecao dionice tvrtki koje posluju odlično, a prije ih je daleko skuplje plaćao.
Isti ti upravitelji često kupuju dionice u inozemstvu. I to ne samo udjele u fondovima, nego i direktno biraju dionice. Pretpostavljaju li oni zaista da se mogu uspješno upustiti u odabir dionica na razvijenim tržištima, i ako to mogu raditi uspješno, zašto ne rade za daleko veće novce na Wall Streetu? Koju poruku stoga takvo ponašanje upravitelja fondova daje manje upućenim potencijalnim sudionicima tržišta?
Činjenice i rezultati pokazuju, međutim, da izvanrednih prilika ima i u Hrvatskoj. Dionice iz Crobexa su u 2012. do dana pisanja ovog teksta (četvrtak) porasle u prosjeku 8,2%. Mnoge tvrtke doživljavaju renesansu, primjerice proizvodne, prehrambene i turističke, a dionicama im se trguje ispod polovice knjigovodstvene vrijednosti, ili čak ispod trećine ili četvrtine. Istovremeno, sve veća likvidnost dovodi do onoga što nazivam ‘oslobađanje vrijednosti’ u njima.