Nedeljko Dragić jedan je od vrhunskih protagonista Zagrebačke škole crtanog filma. Nestao je iz Zagreba prije više od dvadeset godina. Autor je famoznih animiranih filmova “Tup tup”, “Idu dani”, “Dnevnik”... Član je prestižne Američke filmske akademije. Sada živi i radi u Münchenu. Zadovoljan je tamo i miran, ali duboke emocije vežu ga za rodnu Paklenicu, za Slavonski Brod i za Zagreb u kojem se potpuno ostvario. Nedavno je primio Orden Marka Marulića za životno djelo koji mu je dao predsjednik Ivo Josipović.
Zašto ste otišli u München?
- Osjećao sam da će biti rata. Premda, mnogi su tada tvrdili da ga neće biti. Imam neka čula, osjetljiv sam, imam instinkte. Tad se, 90-ih, sve ono desilo, od Plitvica do Borova. Ja se dobro sjećam II. svjetskog rata, gadno je bilo. Osjećao sam da će opet biti krvi. Bio sam tada u Dubrovniku, bilo je tamo petnaestak naših političara, prošlih i novih, pa su me pozvali za svoj stol i pitali me što mislim: hoće li biti rata? Ja sam rekao: bit će krvi do koljena.
Bojali ste se?
- Proživio sam jedan rat. Ja sam pobjegao sam - od sebe. Odlučio sam - skloniti se. Dobar dio familije mi je stradao u Jasenovcu i u logorima, 23 osobe iz obitelji mamine i tatine. Ostali su otišli u partizane. Moj otac je poginuo 1945., od onih koji su se povlačili, poraženi. Otac je s jednim rođakom, domobranom, išao poljem po ‘fasung’ u Slavonski Brod. Ovi su ih zaustavili, legitimirali, zatim su ih mučili i objesili na telegrafski stup, ubili su ih iz čiste obijesti. Takva su ratna vremena. To su traumatična vremena. Dakle, kupio sam kartu za vlak u Nikolićevoj ulici i sreo sam usput Zlatka Boureka. Popili smo piće, on kavu, ja pivo - i otišao ja u München.
Od tada ste u Njemačkoj?
- Da. Otputovao sam koncem kolovoza ‘91. Prvi put sam se vratio 2002. godine. Ali, sve me veže za Zagreb. Volim ga. Tu su mi prijatelji. Sad češće dolazim. To me raduje.
Bio je neki konkretni razlog za odlazak?
- Ne, nitko mi nije prijetio. Prijetilo mi je moje sjećanje na Svjetski rat. Imao sam onda manje od deset godina. Klinac na selu...
Zašto baš München? Znali ste njemački?
- Nisam znao. Mogao sam birati kuda otići. Zvali su me u Sarajevo, objavljivao sam tamo u Čičku, ili u Beograd. Objavljivao sam karikature u Ježu, mogao sam u Ameriku, ali ipak sam odlučio otići u Njemačku jer sam volio crtani film. Neugebauer je tamo radio. Sjećam se, u Ilustriranom vjesniku bili su njegovi stripovi u bojama, s nekakvim mravima. Bilo je to perfektno. U četvrtom razredu gimnazije u Slavonskom Brodu razrednica nas je pitala - što ćemo raditi, što ćemo biti? Ja sam rekao: radit ću crtane filmove. S uvjerenjem sam to kazao.
Baš crtani film? Pa nije ih bilo puno kod nas, u doba vašeg djetinjstva.
- Nije. Prvi crtić koji sam vidio bio je ruski ‘Konjić grbonjić’. To me fasciniralo. Ja sam volio crtati. Već u osnovnoj školi sam crtao zemljopisne karte po ploči. To me učitelj zamolio. Sjećam se, crtao sam kartu Moslavine, Bilogoru... Nije bilo udžbenika iza rata. Nije bilo ni puno satova crtanja. Učio sam privatno, od slikara, braće Gol. Predrag Gol, bio je novinar u Globusu, putovao je s Marinom Zurlom do Crnog mora. Njegov brat Nenad Gol bio je slikar, mislim da i danas živi u Osijeku. Njihov otac bio je profesor crtanja.
Što radite u Njemačkoj?
- Ništa. Živim. Radio sam jako puno, jedno vrijeme. Onda su došli - kompjuteri, ali ja crtam i dalje samo rukom. Što radim? Crtam, živim od reklamnog filma. Uz to, stalno crtam ‘nešto svoje’.
Imate svoju tvrtku?
- Nemam. To mi nije palo na pamet. Ali, i ne želim to. Meni je dovoljno imati toliko da mogu platiti stan i kupiti hranu. Potpuno sam slobodan i neovisan. Napravio sam jednu knjigu, radio sam je petnaest godina, ‘Tiho putovanje’ se zove. Prvi naslov joj je bio ‘Minhenski dnevnik’. To su crteži bez teksta. Nije još objavljena. Mira Šuvar je želi objaviti.
München vam se sviđa?
- Jako. To je, po meni, najljepši grad za živjeti, na cijelom svijetu. To je selo i velegrad istovremeno. To je suludo. Pun je parkova. Isar teče usred grada. Ulica i cesta koliko god hoćeš. Nema slijepih ulica, nikad se ne moraš vraćati, samo ideš naprijed. Sada poznajem München isto kao i Zagreb. Sjednem na bicikl i vozim se gradom. Imam ruksak na leđima, u njemu blok i pisaljka, nikad ne idem istom cestom.
(...)