Prije nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji se, naizgled ničim izazvan, oglasio Dragan Lukić Šegedin, pjevač koji je široj javnosti poznatiji kao Luky. U svome programatskom otvorenom pismu dalmatinskoj javnosti, praktički proglasu naslovljenom “Na noge, Dalmacijo”, Lukić je opširno pobrojao sve zbog čega misli da je Dalmacija danas marginalizirana - od nepravedne raspodjele poreza na dohodak u korist metropole, preko raspadnutog dalmatinskog gospodarstva, do kolapsa sporta. - Brat mi je završija ekonomiju u Splitu i kaže da mu je po generacije išlo gori, jer da u Splitu nemaju šta radit!?
U Splitu, gradu sa 26.000 studenata na 30-ak fakulteta pravnici, ekonomisti, inžinjeri nemaju posla!? Pa šta će nan onda ti svi studenti i fakulteti? Zatvorimo ih i učinimo od Dalmacije jednu veliku samoposlugu, zaposlimo Kineze i Moldavce da prodaju juve u kesici i omekšivače, a mi svi u Zagreb! Ionako je Dalmacija samo sezonska crpka za lovu kad se u šesti misec ciloj Vladi RH tresu gaće oće li ili neće doć turisti, jer “fali in u proračunu par miljardi euri”, piše Lukić Šegedin.
Prijetnje i uvrede
Teze koje je iznio u svome proglasu naišle su na plodno tlo, tekst je bio jedan od komentiranijih otkako je ta mogućnost dozvoljena na portalu Slobodne, a brzo je, kako je to već u posljednje vrijeme uobičajeno, odgovorio i Facebook: u grupu pod istim nazivom i Lukićevim tekstom kao polazištem, u samo nekoliko dana uključilo se skoro devet tisuća ljudi.
Tamo se, istina, može pročitati doista svašta, sve do prijetnji oružanim ustankom, no osnovna je teza da je Dalmaciji Zagreb ono što je nekad Hrvatskoj bio Beograd.
- Ovim pismom nisam želio ispasti nekakav autonomaš ili separatist, to mi nikad nije bio cilj. Samo želim ukazati na potrebu za korjenitim promjenama u regionalnom ustroju Hrvatske, koje Hrvatsku mogu samo ojačat. Ovako ultra-centralizirana Hrvatska samo pila granu na kojoj sidi, objasnio nam je Luky motive za svoj “proglas”.
Mizerni izborni rezultati
Regionalne stranke do sada u Dalmaciji nisu imale gotovo nikakva uspjeha. Iako ih gotovo svaka regija u Hrvatskoj ima, a one često na izborima postižu dobre rezultate, u Dalmaciji gotovo da nisu vrijedne spomena. Još otkako je Račanova ministrica pravosuđa, Dalmatinka Ingrid Antičević Marinović iz registra političkih stranaka zbog navodne neaktivnosti izbrisala Dalmatinsku akciju, regionalne stranke praktički ne stanuju na jugu Hrvatske.
Na posljednjim lokalnim izborima u svim četirima dalmatinskim županijama nije pred birače izašla nijedna stranka koja bi u svome nazivu imala ime regije.
Posljednji put se netko takav pojavio na glasačkim listićima na parlamentarnim izborima 2007. - u 9. izbornoj jedinici Dalmatinska liberalna stranka osvojila je mizernih 0,16 posto glasova, a u susjednoj desetoj još manje, samo 0,13 posto. Ukupno u obje jedinice 744 glasa, dvanaest puta manje negoli je članova spomenute Facebook grupe. A jedina druga stranka s dalmatinskim predznakom u registru političkih stranaka (Maslina - Dalmatinska autonomaška stranka) na izbore nije izašla još od lokalnih 2005.
Ipak, Lukyjevo pismo i njegovi odjeci mogli bi biti signal promjene raspoloženja Dalmatinaca. Ekonomski, kulturni i sportski kolaps regije, čini se, dolazi do točke kada bi mogao tražiti svoju političku artikulaciju.
- Dalmatince se toliko tijekom povijesti optuživalo za navodno autonomaštvo i orjunaštvo da je postalo skoro šokantno kad netko i pomisli istaknuti neku dalmatinsku posebnost. Takva tradicija odnosa prema Dalmaciji nastavlja se sve do danas, a cijela se pokrajina sustavno proglašava problematičnom, kaže nekadašnja predsjednica Dalmatinske akcije dr. Mira Ljubić-Lorger, koja i dan danas brisanje svoje stranke iz registra smatra birokratskim nasiljem.
Jednim dijelom, barem u nabrajanju činjenica o političkoj zastupljenosti Dalmacije, s Ljubić-Lorger se slaže i dr. Dražen Lalić, jedan od onih koji spadaju u Lukyjevu kategoriju Dalmatinaca koji su sreću i karijeru pronašli u metropoli.
Kalmeta, barba iz Amerike
- Dalmacija danas nema nijednog relevantnog političara koji djeluje u Dalmaciji, kao što su to Jakovčić ili Kajin u Istri, ili pak Obersnel u Rijeci. Svi važniji političari koje se smatra Dalmatincima zapravo djeluju iz Zagreba, čak i Kalmeta više podsjeća na barbu iz Amerike nego na zadarskog političara, kaže Lalić. No, u uzrocima zašto je tomu tako njih dvoje se ne slažu.
Lalić smatra da velika krivnja leži na mentalitetu Dalmatinaca koji desetljećima nisu stvorili nijednu važniju političku inicijativu, niti su stvorili zajedničke institucije koje bi mogle te inicijative provesti, kao što je to slučaj u Istri.
- Do izražaja je došla dinarska kultura po kojoj smo najpametniji, najbolji i najljepši. Ja sam se istinski nadao da će, recimo, Željko Kerum shvatiti da je za napredak nužno okupiti umne ljude. Umjesto toga pokazalo se da je on najbolji primjer te “ja sve znam” filozofije, koja ima pogubne posljedice kroz kršenje pravila i gušenje civilnog društva. Mentalitet je to koji ne prihvaća autoritete i racionalno promišljanje, i kojemu treba hitna modernizacija, kaže Lalić.
Lista frustracija
Za razliku od njega, dr. Ljubić-Lorger smatra da mentalitet nikako ne može biti uzet kao uzrok današnjeg položaja cijele jedne regije.
- Mentalitet nije nešto što se može tako lako definirati, a osim toga, na njega su utjecali svi oni pritisci kojima je bio izložen kroz povijest, kaže ona.
Iako se Dalmatinci ne mogu složiti oko razloga koji su ih doveli u rubnu poziciju, lako će se složiti u ocjeni da je Dalmacija zanemarena i da je u znatno težoj poziciji od većeg dijela zemlje.
Lukyjev je tekst možda i prvi koji je artikulirao njihovo nezadovoljstvo, stvorivši nekakvu listu dalmatinskih frustracija. Tekst je to ispunjen stereotipima, više je kavanskog no znanstvenog diskursa, ali, pokazalo se, eksplozivan.
Do sada su se, naime, te frustracije gotovo isključivo iskazivale na sportskim, preciznije nogometnim borilištima - kako je moguće da klub, riječ je naravno o Hajduku, koji je desetljećima dominirao hrvatskim nogometom, najednom postane drugorazrednim sparing-partnerom klubu iz metropole? I sada se u tekstu splitskog pjevača govori o sportskim frustracijama, ali ne samo o njima.
- Dalmacija je ponovno, i to po ko zna koji put, ponižena do boli i stavljena na dno maca. Zato bi ja učinija jedan veliki sef ispod mora i na kraju turističke sezone, oni 5 milijardi euri šta ji Dalmacija učini o turizma, sakrija u nj i reka: “Drage moje Vlade, ministarstva, zagrebački gradski proračuni i ostali - lova je ode u nas i sad se mislite! Ako van šta triba, pošaljite u Dalmaciju vaše cijenjeno izaslanstvo, pa ćemo van možda i dat štako.”, piše Dragan Lukić Šegedin.
Sumrak industrije
Lukić Šegedin podsjeća dalje da je iz Splita i okolice industrija praktički nestala, osim cementara i brodogradilišta. - Jugoplastika, Jugovinil, Dalmastroj, Mesopromet itd., tvrtke koje su zapošljavale na desetke iljada ljudi i, šta je najvažnije, proizvodile novu vrijednost, ne postoju više. O Dalmacijavina je osta samo oni natpis u luku, a svi su izgledi da je i sa Jadranskon pivovaron gotovo. Meni to nije jasno. Evo, npr. Jugoplastika je činila Adidas patike i, koliko ja znan, u svitu se te Adidas patike činu još uvik i svi ih nosu, samo - više se ne činu u nas. Ne triba nan to.
U nas kuridu samo veliki shopping centri, jerbo šta će nama proizvodnja? Nekad je splitska privreda bila jaka ka Veli Jože!, piše on. A nije samo u Splitu tako. Sjetimo se onih divovskih hala šibenskog TLM-a, danas su doslovce nestale pred najezdom trgovačkih centara. Zadar se još nekako, bar naizgled, drži, makar su i tamo nestali jedan SAS ili Bagat. Sve jadranske luke imaju polovicu prometa jednoga Kopra, autocesta je očito za neko vrijeme stala, a kataklizma je potpuna tek kad se maknemo od mora - u Sinju, Imotskom, Obrovcu, Benkovcu, Drnišu, Metkoviću, Kninu... - tamo gdje se ni turizmom ne mogu spasiti.
Sportska poniženja
Gotovo devet tisuća ljudi koji su se u samo tri dana, koliko je prošlo od objave “proglasa”, pridružili grupi na Facebooku koja podržava Lukyjeve stavove ne čine, naravno, impresivan broj. Mnoge su ad hoc grupe u kraćem roku znale skupiti znatno više članova. Ali, zajedništvo stavova i povremeni radikalizam, govore da je Luky zagrebao u bolnu ranu Dalmatinaca.
Pokušavajući, uglavnom nevješto, formulirati vlastite frustracije, članovi grupe, kao i sam Luky uostalom, najrađe se drže svoje omiljene teme - sporta.
Kad Lukić Šegedin samo usput krene nabrajati nekad velike klubove koji danas ne znače ama baš ništa, dolazi do impresivnog popisa.
Naprosto je činjenica da su jedini koji se još nekako nose sa klubovima iz Zagreba zadarski košarkaši i dubrovački vaterpolisti.
- Hajduk je ope na aparatiman, ali mene više zanima di su KK Split, RK Split, ŽRK Dalma, VK Jadran, VK Mornar, POŠK itd. Di su ti klubovi!? Di igraju? U koje lige? Gleda li iko na utakmicama te momke i cure šta se trudu i treniraju? Čini mi se da isključivo njihova uža rodbina zna da se uopće bavu sporton. Recite mi, je li to tužno? Klubovi kojima se divila cila Europa - došli su na dno dna.
U kaljužu. E, ali zato gori u Zagreb sve cvita. Dinamo, Zagreb, Medveščak, RK Zagreb CO, Mladost, Cedevita - sve puno love, čoviče! O Snježnoj kraljici, koja košta miljune - da i ne govorin. Ma odakle, judi moji?. Odakle, ja pitan? Di ste to “zahaklali”? Govoridu oni: “To građani grada Zagreba odvajaju o prireza i poreza na dohodak kao doprinos razvitku naše metropole!”. Eeee, tu san vas taman čeka! Lako je meni šta “građani Zagreba odvajaju”, ali zašto i ovi bidni iz Dubrovnika i Šibenika izdvajaju isto, ali ne za se, nego ope gori za Bandića i Maminja!? Za Snježnu kraljicu i Cufrea!, viče Luky.
I nisu, kažemo, Luky i njegovi sljedbenici s Facebooka usamljeni. S njima se slaže i legendarni košarkaš Jugoplastike, prema mišljenju mnogih, najbolje košarkaške momčadi koju je Europa ikada imala, Dino Rađa.
Rađa je danas na čelu KK Split, kluba koji ne samo da se nije u stanju suprotstaviti jednoj Ciboni ili Zadru, nego nema nikakvih šansi ni protiv zagrebačke Cedevite.
Problem, prema Rađinu mišljenju, nije u lošem kadroviranju ili lošem radu. Konačno, u košarkaškom klubu na čijem je čelu ponikao najveći broj igrača koji danas predstavljaju ono najbolje u hrvatskoj košarci. Istina, oni danas ne igraju u Splitu.
- Kasa je u Zagrebu, jedino tamo se dijele velike pare. Cibona od grada Zagreba dobije godišnje 12 milijuna kuna, mi smo toliko dobili u zadnjih 20 godina. Međutim, to govori i o nama samima, o tome koliko poštujemo svoje institucije i svoje tradicije.
Priča o Kukoču
Prije nekoliko godina, prepričava Rađa epizodu koja ilustrira splitski i dalmatinski mentalitet, na jednoj marjanskoj plaži po ručniku se pružio Toni Kukoč, najveće ime neameričke svjetske košarke u zadnjih dvadeset godina. Tu i tamo netko bi ga i pogledao s divljenjem, ali komentari su se više odnosili na dužinu Kukočevih ruku i nogu, nego na njegove vještine.
- Sad se svi kunu u Blanku, a neka dva-tri puta kiksa, i svi će je zgazit. Mene su bolje i u New Yorku primili nego u Splitu, a tamo nikad nisam igrao, kaže Rađa.
Dalmatinci su, ponekad, spremni vidjeti problem i u sebi, ali izgleda da vrijeme samokritike prolazi.
Lukić Šegedinovo pismo moglo bi - slagali se s njim ili ne - biti jedan od prvih signala da je Dalmaciji prekipjelo zbog poteza drugih, ali i poteza onih koji su sve ove godine njome upravljali.
Dvostruko manje stanovnika, a broj nezaposlenih isti
U četiri dalmatinske županije u siječnju 2010. evidentirano je točno 67.318 nezaposlenih, pri čemu više od pola otpada na Splitsko-dalmatinsku županiju. Svuda se bilježi rast brojeva na zavodima za zapošljavanje, primjerice u Zadru je u mjesec dana bez posla ostalo više od 1100 ljudi, a od siječnja 2009. do siječnja 2010. u Sinju je nezaposlenost porasla zastrašujućih 35 posto. Usporedba govori da Zagreb na oko 790 tisuća stanovnika ima 35.866 zaposlenih, a Splitsko-dalmatinska županija s oko 470 tisuća stanovnika 38.663, što je stavlja na prvo mjesto među svim hrvatskim županijama, i to ne samo relativno, nego i u apsolutnim brojkama.