Kada je točno prije 20 godina dr. Martin-Tino Časl otvorio prvu privatnu školu u Zagrebu vjerojatno nije ni slutio da će biti i jedini Hrvat koji je uložio vlastiti novac u gradnju školske zgrade. “Očito nitko nije bio toliko bedast investirati u školu, jer su ih uvijek u povijesti Hrvatske gradili crkva, država ili gradovi. Počeli smo s troje učenika, a danas je Kreativni razvoj jedina privatna škola s vlastitom zgradom”, kaže Časl, dok razgovaramo u zagrebačkim Šestinama, podno Todorićevih dvora, u školi s bazenom i brojnim sportskim terenima, okruženoj luksuznim urbanim vilama.
U međuvremenu je pokrenuta i Britanska međunarodna škola u Zagrebu, prva kod nas priznata od strane Cambridgea i Council of British International Schools, gdje se nastava izvodi isključivo na engleskom. “Da moja ‘godina proizvodnje’ nije takva kakva je, razmišljao bih i o fakultetu. Ovako tu inicijativu ostavljam svojem sinu”, govori dr. Časl, koji se nakon doktorata iz područja kemije školovao u Japanu, Velikoj Britaniji i Švedskoj.
Mali laboratorij
S projektom privatne škole Časl nije krenuo preko noći, već se gotovo dvije godine konzultirao s vodećim stručnjacima iz Hrvatske i svijeta. Država tih 90-ih baš i nije pokazivala veliko zanimanje za privatnu inicijativu u školstvu, a Časl je zamislio da to bude i mali laboratorij koji bi pokazao može li se kod nas “uvesti” privatno školovanje. “Kasnije je od nas puno stvari preuzeto u državnim školama, ali nam se to ne priznaje. Mi smo od prvog dana u prvim razredima imali učenje engleskog, a nakon dosta godina to je uvedeno i u državne škole. Mi smo imali od početka u drugom razredu dodatna dva strana jezika, a sada je, deset godina poslije nas, i država uvela od četvrtog razreda dodatni strani jezik. Ono što se sada zove univerzalna sportska škola isto je smišljeno kod nas, samo što smo je zvali sportskom igraonicom za djecu.”
Na samom početku, kaže Časl, najviše su mu pomogli mediji, koji su prepoznali nešto novo i korisno, za razliku od državne administracije. “Jako su me podržavali, a ako vas nema na televiziji i u novinama, kao da ne postojite. Podrška medija bila je ključna za razvoj moje škole”. Financijski, radilo se o velikoj investiciji, pogotovo kada se Časl 2000. odlučio na gradnju zgrade. “Tada smo još imali nastavu na tri izna mjmljene lokacije, dva su razreda bila u jednom vrtiću, jedan u srednjoj školi, a tri u drugoj školi. Počeli smo gradnju na četvrtoj lokaciji, a živio sam na petoj. Dakle, veselo za obitelj.”
Časl objašnjava da svi lako počnu i da se jednostavno unajmi nekoliko prostorija, ali onda krenu problemi. “Nisam više želio krpati i to je bio razlog zbog kojeg sam se odlučio na gradnju zgrade. A, vjerujte, bilo je sve samo ne lako, jer mi je malo tko pomagao. Tadašnji ministar prosvjete Božidar Pugelnik imao je razumijevanja, pomoć je došla i od Grada Zagreba, a kasnije je pomogao i ministar Dragan Primorac. To bi bilo gotovo sve. Na sreću, sadašnji ministar Mornar dobro razumije potrebe privatnog školstva.”
U dvije godine, koliko je trajala gradnja škole, Časl je, kaže, “zaradio” bijelu kosu. “Bio sam fest crni kada sam počeo graditi i srebrni kada je škola useljena. Usprkos tome sve je bilo zapravo brzo napravljeno, u nepune dvije godine. Nacrtao sam točno svaku prostoriju i raspored, a onda su stručnjaci to razradili prema zakonima struke. Na kraju je škola ispala prema visokim svjetskim standardima.”
Od siječnja ove godine priznanje je došlo i od Britanaca pa je otvorena Britanska međunarodna škola pod kapom Cambridgea. “Oni imaju najstrože standarde i inspekcija je kod nas sve živo pregledala. Nakon toga smo još pet sati morali odgovarati na sva moguća pitanja i pokazivati papire. Bilo je zahtjevno, a samo svaka treća škola koja aplicira na njihovo prihvaćanje uspije proći od prve. Mi smo uspjeli.” U Hrvatskoj za sada, osim Kreativnog razvoja, nema niti jedne škole koja nudi potpuni program Cambridgea, a u okruženju postoji u Ljubljani. Ključnu ulogu za to su imali profesori iz Britanije, koji najbolje znaju britanski obrazovni sustav koji je bitno drukčiji od svih ostalih. “Recimo, u programu je učenje svega onoga što se nedavno dogodilo, od arapskog proljeća nadalje. A naš profesor povijesti kaže da je zavidan kolegici koja predaje u međunarodnoj školi jer on ima samo dva sata za objasniti Prvi svjetski rat, a ona 16 sati samo za mirovni Versajski sporazum”. Časl kaže da je vrijednost britanskog sustava što djeca uče život oko sebe. “Hrvatski obrazovni sustav tretira đake da budu šegrti u svačemu, a majstori ni u čemu. Kod Britanaca je sve fokusirano, postoji sedam obaveznih predmeta u prva dva razreda srednje škole i onda se piše neka vrsta mature. Nakon toga, ako želite studirati, izaberete četiri predmeta u trećem razredu, prije svega ono što ćete ubuduće studirati.”
‘Plati i nosi’
S kadrovima Kreativni razvoj nikada nije imao problema, a svi koji sada predaju u međunarodnoj školi su stranci. “Nikada mi nije bio problem doći do kadrova, a kako smo sada i prva hrvatska škola primljena u članstvo udruga britanskih škola u svijetu, dnevno dobivam nekoliko mailova s ponudama profesora, izvornih govornika, da rade kod nas.” Recept zašto u Kreativnom razvoju nema sukoba među učenicima Časl vidi u tome što postoje brojni sportski tereni. “Ovi manji imaju sportske programe dnevno i po tri sata. A to nije da ih se pusti na livadu ili im se da nogometna lopta, već treneri rade s njima košarku, rukomet, odbojku, plivanje, stolni tenis. Djeca se tu ispucaju i više nema agresivnosti”, kaže Časl koji je i sam pasionirani stolnotenisač.
Posebno je ipak važan imidž multikulturalnosti koji Kreativni razvoj, škola gdje su djeca od vrtića do fakulteta, ima od samog početka. “Svugdje se sada u svijetu promovira nulta stopa tolerancije na nasilje. Mi to imamo od prvog dana, jer i u našem ugovoru piše da se može raskinuti ako neki učenik verbalno ili fizički druge zlostavlja. Nismo, na sreću, imali takvih problema, a bogatstvo je upravo to što je uvijek najmanje dvadeset posto djece stranaca.”
Pitam Časla kako se u naše škole adaptiraju Kinezi, Arapi, Amerikanci. “Mi svi ovdje dobro govorimo engleski, ali baš smo zbog toga što je mnogo stranaca krenuli s realizacijom projekta škole na engleskom jeziku. A ako učenici žele polagati hrvatsku maturu, mogu upisati i hrvatski jezik.”
I danas se na privatno školovanje često gleda kao na unosni biznis. “Svjestan sam da ima i onih koji u svemu vide sistem ‘plati i nosi’, ali to jednostavno nije dobro. Kod nas ima onih koji padnu razred, jer kriteriji moraju biti isti za sve, ne smije biti protekcije. Jest da se plaća školarina, ali nisu svi odlikaši.”
Časl godinama zagovara ideju da bi država i nadležno ministarstvo trebali roditeljima učenika koji pohađaju obavezno školovanje dati vaučer u iznosu kojim država plaća školovanje djece u državnim školama. To je trenutno nešto više od 16.000 kuna godišnje, a s tim bi vaučerom onda roditelji mogli upisati svoje dijete u bilo koju školu, državnu, privatnu, vjersku, alternativnu. U državnim bi školama dobili državni pedagoški standard, a za sve dodatno bi trebali platiti, pa tako i u privatnim školama.”
Studenti za Harvard
“Na taj bi se način ostvarilo ustavno pravo roditelja na izbor obrazovanja, a neminovno bi se drastično poboljšala kvaliteta cjelokupnog osnovnoškolskog obrazovanja. Jer, dobro znamo kako konkurencija utječe na razvoj kvalitete i cijene.” Konkretno, Časl predlaže da privatne škole za taj iznos vaučera umanje školarinu koju plaćaju roditelji, jer bi na taj način daleko veći broj učenika pohađao nedržavne škole. “Naime, jedno je platiti 33.000 kuna godišnje, a sasvim druga stvar je mjesečno izdvajati 1400 kuna za cjelodnevnu nastavu, prehranu, sportske programe, strane jezike. Sada su roditelji učenika u privatnim školama drastično šikanirani jer izdvajaju za školovanje kao i svi drugi, a ništa se od toga ne troši na njihovo dijete, pa sve moraju još jednom platiti.” Tome se, tvrdi, žestoko protive sindikati jer bi se tada moglo dogoditi da roditelji jednostavno ne žele upisivati djecu u slabije škole pa više ne bi bilo zajamčene državne vječne sinekure.
Elitizam za Časla nije riječ koja bi trebala biti dominantna u privatnim školama. “Više izvrsnost, a nikako snobizam. Mi smo ionako jedina škola koja ima uniforme, kako ne bi bilo razlika. Važna nam je kvaliteta nastave, a sada primjenjujemo sva najnovija tehnička i tehnološka pomagala. Preko interneta se projiciraju nastavni materijali na bijele ploče, imamo po cijeloj školi šest sustava wirellesa, koriste se laptopi. Možda se u tome i ponajviše razlikujemo od drugih škola, ali to nije elitizam.”
Nakon “prvih” 20 godina Časl nije razočaran, usprkos brojnim preprekama koje je imao. “Najveća mi je satisfakcija kada saznam da je neki od naših učenika upisao prestižni fakultet. Sada imamo i onih koji su na Harvardu.”