Svaka knjiga ima svoju sudbinu, pa tako i knjiga “Ja, Josip Broz - Tito” Stjepana Đurekovića (1926-1983). Određena je podnaslovom “roman”, a tiskao ju je izdavač International Books iz SAD-a, premda joj na crvenoj naslovnici piše: “Zagreb 1982”.
Već sama ilustracija na toj naslovnici, nepotpisana, pokazuje ciljeve knjige. To je crtež Augustinčićeva kumrovečkog, kiparskog portreta J. B. Tita , s time što mu je jedna potkoljenica odvojena od ostatka figure. Tijelo mu se raspucalo prije raspadanja. Crtežom se htjelo naglasiti kako se Titovo carstvo raspada, baš kao što se raspao i on sam.
U godini izdavanja te Đurekovićeve knjige, naime, mnogi su pamtili da je Tito preminuo 1980. u Ljubljani, praktično u onoj istoj bolnici u kojoj se i ranije liječio. A za koju je nabavio, kako tvrdi Đureković, najskuplju medicinsku opremu iz SAD-a i Njemačke, kako bi poslužila političkom vrhu. Postojali su čak, tvrdi on, aparati što su se koristili samo za Titovo zdravlje.
Tkogod bi povjerovao da je ovo za istinu roman, pogriješio bi. Ili bi morao imati jako široku definiciju toga književnog žanra. Sumnjam da ju je imao sam autor, Đureković, koji se nakon partizanskog iskustva posvetio tzv. privrednoj znanosti i diplomirao je u Beogradu 1951. Radio je, prije emigracije, na visokim, dobro plaćenim radnim mjestima u Hrvatskoj, i na posljetku u Ini. Rukopis ove knjige odnio je, navodno, 1982. u inozemstvo, zajedno s još četiri druga, kako bi ga objavio. Za njegov se sadržaj u ono vrijeme išlo u zatvor, i to na dugo godina.
Ali, sadržaj sam po sebi ne jamči ništa, pa ni romaneskni žanr knjizi, koja prati naslovnog protagonista od 1948. godine praktično do smrti. Napisana je u trećem licu, premda se učestalo koristi postupkom nikog drugog do irskog klasika Jamesa Joycea, odnosno njegovom tehnikom unutrašnjeg monologa. Takva pripovjedačka tehnika, donekle, opravdava naslov; zato što i sam Tito “govori u sebi”, pripovijeda i razmišlja u prvom licu. Pa opet, ni takvo pripovjedačko lice ne opravdava podnaslov knjige, tvrdnju da je riječ o romanu.
Roman bi trebao imati, naime, određeni razvoj radnje, a Đurekovićeva ga knjiga nema. Ona slijedi kako neke poznate, povijesne činjenice iz službene biografije Josipa Broza Tita, tako i mnoge nepoznate, i to u rasponu od gotovo četiri desetljeća.
“Ja, Josip Broz - Tito” traži od čitatelja da autorski iskaz prihvati činjeničnim, i istinitim. Oslanja se na prepoznatljiv, javni dio Titova životopisa, kako bi mu dodavala brojne nepoznate, tajne pojedinosti. Ovdje je politika i politički život javni dio državničke biografije, a privatnosti se ostavljaju poroci.
Kada bi se ovaj politički pamflet baš htjelo proglasiti romanom, onda bi ga trebalo proglasiti, opet, jedino plošnim, političkim romanom. U njemu su svi likovi funkcije - uglavnom sluge, robovi i ljubavnice - velikog gospodara Josipa Broza Tita. I sam je Tito tek lik u funkciji diktatora.
Važnije je ovdje, dakle, sve ono što Tito ili tko drugi politički misli i izlaže, odnosno kako se razvija određeni politički proces u takvom “zaleđenom umu”, od samoga lika, od njegovih karakternih ili bilo kakvih drugih svojstava. Đureković, ako to nije Uprava Države Bezbjednosti, ili tkogod treći, kome je dopustio, ipak, korištenje svoga imena na naslovnici, objavio je ovu i ovakvu knjigu s jasnim, političkim ciljem.
U “Predgovoru” se Đureković predstavio kao donedavni pripadnik vladajuće elite u komunističkoj Jugoslaviji. Samo tako mogao je “do u tančine” poznavati njen “život, rad i način razmišljanja”, “kao i mnoge događaje i pojedinosti koji javnosti uopće nisu poznati”.
Baš zbog toga, zbog svoje pripadnosti i poznavanja vlasti, godinama se odlučivao “staviti li sve to na papir” ili ne. Na stranu sada koliko je jedan visokopozicionirani privrednik, funkcionar i partijaš, pa makar radio na trgovini naftom u Ini, mogao biti upućen u tajne jugoslavenskog vrha vlasti, na čelu s Titom. Ali Đureković, kao autor, od prve stranice ove knjige traži da mu se vjeruje na riječ, i da ga se prihvaća kao sudionika i poznavatelja vlasti, što on nije mogao biti.
Đureković je usput dao vlastitu definiciju predmetnute knjige: “Zapravo, dvoumio sam se zbog straha, jer sam znao da će me zbog ovakvog povijesnog romana Titove vlasti osuditi na najmanje deset godina tamnice, a vjerojatno bi me čak i ubili, prema svom uobičajenom tajnom postupku”.
U njemu je prevladala “moralna obaveza i rodoljubna dužnost” te je stoga odlučio “upoznati svoje sunarodnjake i svjetsku javnost s pravim licem komunizma”. Predstavio se hrvatskim ali i globalnim antikomunistom, i vidio funkciju knjige kao sredstvo u borbi protiv ondašnje jugoslavenske vlasti, i protiv komunizma uopće. Zato je napisao ovaj “i druge svoje romane”, i zato ih je “prokrijumčario preko granice”.
Od čitatelja je zatražio da bezuvjetno prihvati vjerodostojnost njegove knjige, premda razumije njena ograničenja: “U samom romanu ‘Ja, Josip Broz-Tito’ svi događaji i ličnosti su stvarni i istiniti, pa je možda zbog toga radnja na pojedinim mjestima nedovoljno dramatična. Ali što se tu može kad je povijest uzela upravo takav tok”. Drugim riječima, žrtvovao je žanrovske konvencije kako bi sačuvao stvarnost i istinitost opisanih događaja, kako bi dosljedno prepratio “tok povijesti”. Zato svoj “roman” smatra povijesnim, te mu je, stoga, istinitost važnija od pripovijedanja. Problem nastaje jedino onda kada mu čitatelj bezuvjetno ne vjeruje, kada posumnja u njegove izvore i u poznavanje vlasti, odnosno prisutnih javnih osoba.
S jasnim ciljem rušenja mita o Titu, Đureković je smatrao da će ovom knjigom “uzbuditi mnoge duhove širom Jugoslavije, pa čak i u drugim komunističkim državama”.
(...)