Ovaj sudski postupak unio je barem malo svjetla u mračna događanja ‘70-tih i ‘80-tih godina kada su ljudi ubijani samo zato što su drugačije mislili, zbog svojih političkih uvjerenja - rekao je to 16. srpnja 2008. godine predsjedavajući sudac sudskog vijeća Višeg zemaljskog suda u Münchenu Bernard von Heintschel-Hengg na kraju suđenja Krunoslavu Pratesu, koji je tog dana osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Presuda je izrečena svega tjedan dana prije 25. godišnjice smrti Stjepana Đurekovića.
Đureković nije spadao u krug ekstremne emigracije. Nije bio sklon nasilju, niti je smatrao da se protiv tadašnje Jugoslavije treba boriti puškama i bombama. Njegovo glavno oružje bilo je pero. Pisao je knjige o jugoslavenskom sustavu kao jedan od poznavatelja tog sustava iznutra. Pisao je članke za emigrantske novine, kandidirao se za predsjednika jednog hrvatskog pokreta.
Upravo zbog svog političkog angažmana, ali i saznanja o malverzacijama u Ini, u kojoj je bio direktor marketinga prije bijega iz Jugoslavije, Đureković je brutalno ubijen nakon samo nešto više od godinu dana provedenih u egzilu.
Bio je to četvrtak, 28. srpnja 1983. godine. Đureković je za taj dan imao dogovoren susret s prijateljicom. Trebali su ići na vožnju čamcem po rijeci Isar. Dogovorili su se da se nađu u 11.30 sati kod mosta u mjestu Wolfratshausen nadomak Münchena.
Upravo u Wolfratshausenu bila je tiskara u kojoj je Đureković, kako je prethodno najavio svojim suradnicima i urednicima novine Hrvatska država, najkasnije tog četvrtka trebao ostaviti članak, bolje rečeno svoj proglas, koji je trebao biti na naslovnici novina.
Između 10 i 11 sati Đureković je napustio svoj stan u Münchenu i uputio se automobilom prema Wolfratshausenu. Parkirao je nešto dalje od improvizirane tiskare, kako je to uvijek činio iz sigurnosnih razloga.
Svratio je u obližnji poštanski ured i pogledao ima li pošte u njegovu poštanskom pretincu, a potom je kupio meso za roštilj, te je neposredno prije dogovorenog sastanka s prijateljicom otišao ostaviti spomenuti tekst u tiskaru.
Đureković je otključao vrata i ušao u improviziranu tiskaru, prema svemu sudeći, ni ne upalivši svjetlo. Odložio je tekst na fotokopirni aparat i krenuo van kako bi stigao na dogovoreni sastanak. No, na sastanak nije došao.
Brutalno je ubijen kada je krenuo prema izlazu iz tiskare. Prema svemu sudeći, ubojice su Đurekovića dočekali u tiskari. Naime, iz materijalnih dokaza s mjesta ubojstva proizlazi da su ubojice pucali u Đurekovića s leđa, dok je pokušavao pobjeći iz garažnog prostora. Tiskara je, naime, bila proširena garaža, povezana sa stražnjim prostorijama.
Na Đurekovića je pucano iz dva različita pištolja, Berette i Češke. Stoga se zaključuje da su “u igri” bila najmanje dva počinitelja. Prvi hici pogađaju Đurekovića u obje nadlaktice i desnu ruku. Pronađeni tragovi krvi ukazuju na to da je Đureković nakon tih prostrela napravio još korak, dva prema izlazu. No, tada slijede daljnji hici koji ga sprečavaju u bijegu neposredno prije nego što je došao do izlaznih vrata.
Jedan projektil pogodio ga je u donji dio leđa, dok mu je drugi prostrijelio prsni koš i pluća. Ubojice potom prilaze teško ranjenom Đurekoviću i zvjerski dovršavaju “posao”.
Više nisu koristili vatreno oružje, već prema svemu sudeći, sjekiru ili malj. Obaraju ga na pod udarcima po glavi te ga nastavljaju udarati istim predmetom dok je ležao na tlu nanijevši mu, blago rečeno, teške ozljede mozga.
Đureković je uslijed takvih ozljeda ostao nepomičan na podu tiskare i ubrzo preminuo, a počinitelji su pokupili njegov ključ i pobjegli.
Neposredni počinitelji nikada nisu otkriveni, iako je njemačka tajna služba BND 1985., kako proizlazi iz njihova izvješća pročitanog na suđenju Krunoslavu Pratesu, imala podatke da bi se moglo raditi o osobama iz beogradskog krim miljea, Željku Ražnatoviću Arkanu i njemu bliskim osobama.
O njihovim nalogodavcima znalo se još manje, unatoč sumnjama da se radilo o politički motiviranoj likvidaciji u režiji tajnih službi SFRJ.
Klupko se, međutim, ipak počelo odmotavati nakon 2000. godine. Njemačke vlasti ponovno su pokrenule istragu ovog, ali i drugih ubojstava hrvatskih emigranata na njemačkom tlu nakon što su Anto Đapić i Bože Vukušić predali njihovim istražiteljima dokumentaciju i dosjee Službe državne sigurnosti o njezinim aktivnostima vezanim za hrvatske emigrante u Njemačkoj.
Na temelju dobivenih dokumenata, jedna od prvih osoba koju su Nijemci počeli dovoditi u vezu s likvidacijom Stjepana Đurekovića bio je upravo Krunoslav Prates.
Prates je također bio hrvatski emigrant, koji je krajem 1971. napustio Jugoslaviju i ubrzo se pridružio jednom od najistaknutijih Hrvata u inozemstvu dr. Branku Jeliću. Pomagao mu je u izdavanju novina Hrvatska država i ubrzo postao jedan od njegovih najbližih suradnika. Nakon smrti dr. Branka Jelića, nastavlja usku suradnju s njegovim bratom dr. Ivanom Jelićem, sve do njegove smrti 1988. godine, a i potom je nastavio izdavati spomenute novine te sudjelovati u aktivnostima emigrantskih organizacija.
Međutim, Nijemci su na temelju podataka iz zaprimljenih Udbinih dosjea zaključili kako Prates nije bio samo običan hrvatski emigrant. Sve je govorilo tome u prilog da je ujedno bio i jedan od ključnih doušnika SDS-a, konkretno Josipa Perkovića, koji je u službi bio zadužen za “neprijateljsku emigraciju”. Radilo se o doušniku kojemu je Perković dao kodna imena Boem i Stiv.
Tako su njemački istražitelji krenuli u akciju protiv Pratesa, koji je i dalje nastavio živjeti u Njemačkoj. Sredinom 2000-tih godina poslali su mu tajne agente “maskirane” u izdavače zainteresirane za objavu knjige o njegovu životnom putu, aktivnostima u emigraciji, te dvostrukom životu suradnika tajne službe, koji je vodio.
Prates je na početku bio suzdržan. No, vjerojatno mu je imponirao interes navodnih izdavača za objavu priče o njegovu životu, a ujedno je mogao računati i s nemalim profitom od prodaje, tako da je ubrzo pristao na suradnju. I pritom ispričao tajnim istražiteljima mnogo detalja, ne samo o radu s istaknutim hrvatskim emigrantima, već i o svojim “odnosima”s Josipom Perkovićem i SDS-om.
Ono što Prates nije znao jest to da su svi razgovori s “agentima izdavačke kuće” snimljeni uz odgovarajući sudski nalog te da se mogu koristiti kao dokaz u sudskom postupku. Pokušavao je Prates tijekom kasnijeg suđenja opovrgnuti puno vlastitih izjava. No, uglavnom se sve svelo na nemušta opravdanja, nakon kojih je slijedilo potvrđivanje snimljenih izjava.
A jedna od njegovih ključnih izjava tajnim istražiteljima bila je ta da je Perkoviću dao ključ tiskare u Wolfratshausenu, u kojoj je Đureković ubijen, nekoliko tjedana prije ubojstva.
Pokušao je Prates osporiti vjerodostojnost i te izjave, ali je na kraju i na suđenju priznao da je ključ dao Perkoviću u Luksemburgu. Pratesove izlike uglavnom su se svodile na to da je namjerno pretjerivao u nekim pojedinostima, ali i da su istražitelji, pa čak i sudac njemačkog Saveznog suda krivo tumačili i bilježili njegove izjave. No, ubrzo je shvatio da mu takve optužbe na račun istražitelja i uglednih sudaca samo mogu naštetiti, promijenio je priču i potvrdio vjerodostojnost ranijih iskaza.
Prates je uhićen 6. srpnja 2005. godine, a ubrzo je raspisana tjeralica i za Perkovićem. No, Perkovića je njemačko tužiteljstvo teretilo i za organiziranje ubojstva Đurekovića i za pokušaje ubojstava dvojice hrvatskih emigranata 70-tih godina.
Suđenje Krunoslavu Pratesu počelo je 2006. godine. Tada je bio optužen za pomaganje u ubojstvu Đurekovića. Dvije stvari stalno su se provlačile na tom suđenju, Pratesovo negiranje krivnje i tvrdnja kako nije znao da se priprema Đurekovićeva likvidacija, te savjeti njemačkih sudaca Pratesu i njegovim odvjetnicima da razmisle o mogućem priznanju koje bi mu donijelo bitno manju kaznu.
U ovom prvom postupku, koji je prekinut iste godine, glavni dokazi protiv Pratesa bili su upravo dokumentacija i Udbini dosjei te izjave samog Pratesa. Za tužiteljstvo je bio važan i iskaz Bože Vukušića, ali više u smislu analize dostupne dokumentacije nego njegova osobna saznanja.
(...)