Ministar financija Slavko Linić još prije pola godine najavio je kako će država od 1. siječnja 2013. uvesti obavezu uvođenja fiskalnih blagajni za obrtnike i ugostitelje. Zatim su u proteklih pola godine više puta puštane u javnost neformalne informacije kako država, zapravo, tehnološki nije spremna za taj poduhvat, te da će fiskalne kase biti uvedene ili od 1. travnja, a najvjerovatnije od 1. srpnja iduće godine. No, Linić je prošloga tjedna odlučio uistinu provesti svoje riječi u djelo, i već od prvog dana nove godine uvesti obavezu posjedovanja fiskalnih blagajni za obrtnike i ugostitelje, ali i turističke djelatnike i odvjetnike. Zasad samo za te četiri djelatnosti. Linićev ambiciozan plan je da s vremenom svi koji posluju s gotovinom uvedu fiskalne blagajne. Tako ministar Linić namjerava suzbiti sivu ekonomiju i doskočiti poduzetnicima koji ne prijavljuju promet koji ostvaruju. Naime, siva ekonomija u Hrvatskoj, prema istraživanju Svjetske banke iz 2010., iznosi čak 35 posto BDP-a, odnosno oko 120 milijardi kuna, a pokazatelji Eurostata nešto su blaži i tvrde da je razina sive ekonomije oko 15 posto, odnosno oko 50 milijardi kuna. Zbog toga smo svrstani na samo dno europske ljestvice, uz bok Albaniji i Bugarskoj.
- Ovo je način kako kontrolirati promet gotovine u financijskim tokovima. Smatramo da je potrebno početi provoditi taj model, jer podaci pokazuju ogromne nelogičnosti u prometu gotovinom. Naime, samo 15 posto prometa pokriveno je prometom gotovinom, no evidentno je da je veći. Pokazalo se da svi oni koji rade s gotovinom iskazuju male promete i male dohotke. Primjerice, kod popravaka predmeta dnevni dohodak je 85 kuna, a od njega se ne može plaćati i živjeti. Ti su podaci još gori ako se usporede s dnevnim prometom taksi službe. Ispada da je dnevni dohodak 65 kuna, kod trgovine živežnim namirnicama 100 kuna, a kod barova 95 kuna - izjavio je ministar Linić pojašnjavajući odluku o uvođenju obveznih fiskalnih blagajni.
- Kao i većina ugostitelja, do sredine ove godine nisam imao pojima šta je to fiskalna kasa. Naravno, odmah sam se išao raspitati što je zapravo fiskalna kasa. Riječ je o registar blagajnama koje sadrže posebni softver, izravno povezan s Poreznom upravom Ministarstva financija. Preko takve kase svaki račun za svaku ispijenu kavu najprije se evidentira u Poreznoj upravi, a tek kada server Ministarstva odobri transakciju, račun može biti ispisan i predan gostu. Fiskalna blagajna i server Ministarstva komunicira internetom, u čemu vidim najveći problem, jer što kada internet veza pukne. Većina mojih gostiju dođu, na brzinu popiju kavu, plate i odu. Zar će morati čekati uspostavu internetske veze da bi mogli dobiti račun i otići. Vjerovatno ne, nego ću im naplatiti bez računa, ali onda, barem prema najavama, može uslijediti visoka kazna. Ne znam, vidjet ćemo kako će to funkcionirati, objašnjava nam jedan splitski ugostitelj, vlasnik malog kafića s velikom terasom u jednoj od uličica u blizini gradske rive.
- Posljednjih dana kao jedan od većih problema postavlja se pitanje cijene uvođenja fiskalne kase, što će, koliko sam doznao, stajati oko četiri do pet tisuća kuna. To ni jednom boljem ugostitelju nije nikakav problem. Pravi problem je promjena koncepcije čitavog poslovanja ugostiteljskog biznisa, ali ni to, kako mi se sada čini, ne bi trebalo ispasti tako loše, objašnjava nam vlasnik splitskog kafića.
Do sada je bilo gotovo nemoguće raditi ako se prijavljuje cijeli promet. Čak i ako ti kafić radi jako dobro. Naime, kada bi prijavio cjelokupni promet i pune iznose plaća konobarima, te na to platio doprinose, a zatim uz sve ostale račune podmirio i sve druge poreze, prireze i namete, na kraju mjeseca bio bih u minusu. To vrijedi za sve vlasnike kafića i restorana. Zato smo svi prijavljivali 30-ak posto od stvarnog prometa, govori nam ugostitelj koji nam je napravio neku okvirnu računicu na primjeru dnevnog prometa od dvije tisuće kuna.
Od tih dvije tisuća kuna, najčešće bi prijavio oko 600 kuna. Na tih 600 kuna mora platiti PDV, koji iznosi oko 150 kuna, što se naravno na kraju mjeseca umanjuje za iznos PDV-a na ulaznim računima za kupljenu robu. Nadalje, konobare nije prijavljivao na puni iznos plaće koju primaju a koja iznosi oko 7.000 tisuća kuna mjesečno, već su bili prijavljeni na minimalac koji iznosi oko 2.200 kuna, na što treba platiti i nešto više od tisuću kuna doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Sa oko 2.400 kuna keša, koje mu je dnevno ostajalo, do sada je podmirivao razliku plaće konobarima, kupovao 70 posto robe koju je svakodnevno prodavao na crno, te bi mu tako ostalo i za veoma pristojan život.
- Opet ponavljam, to nije kriminal zbog pohlepe, već zbog potrebe za golim preživljavanjem. Znam neke poduzetnike koji su otvorili kafiće ili restorane samo zbog nekog svog imidža ili su mislili da će tako imati bogatiji društveni život ili, pak, da će tako lakše doći u društvo lijepih žena. Njima nije bilo potrebna zarada od tih kafića i restorana i voditeljima tih objekata koje su zaposlili rekli su da prijavljuju sve račune. I stalno su u minusu kojeg nadoknađuju iz svojih drugih poslova, otkriva nam.