Odluka Ustavnog suda po kojoj se ukidaju presude protiv Ive Sanadera za primanje 10 milijuna eura mita kako bi upravljanje Inom prepustio mađarskome MOL-u, te za ratno profiterstvo jer je koncem 1994. godine kao pomoćnik ministra obrane od Hypo banke stavio u džep 5 posto vrijednosti kredita za gradnju hrvatskih veleposlanstava, za Sanadera nije ni iz daleka spasonosna kako se očekivalo. Spasila je od kaznenog progona gotovo sve ratne profitere, ali ne i Sanadera. Njegova će se obrana u ponovljenom postupku suočavati s istim problemima kao i u prvom suđenju. O tome smo razgovarali s njegovom odvjetnicom Jadrankom Sloković.
Ustavni sud izričito kaže da presude Sanaderu u slučaju Hypo i Ina - MOL nisu rezultat političkog procesa ni sudskog komformizma.
- Točno. No, mi nismo ni rekli da se radi o političkom procesu. Rekli smo da je postupak politički motiviran, da ga je politika inicirala. Smatramo nespornim da je sve počelo onoga časa kada je Jadranka Kosor zaključila da se Sanader nastoji vratiti na vlast i ponovo preuzeti HDZ. Toga dana, 4. siječnja 2010., na sastanku Kosor – Mladen Bajić sve počinje.
Trojni sastanak
Zašto, kada govorite o tom sastanku, ne spominjete Tomislava Karamarka. On je kao ministar unutarnjih poslova bio zajedno s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem u Vladi na sastanku s premijerkom.
- Može se spomenuti i Karamarka, ali je tu bitna uloga bivše premijerke koja je nesporno pokrenula neke procese upravo s ciljem onemogućavanja političkog neprijatelja. Obrana ima određena saznanja da je i tijekom istrage Jadranka Kosor upućivala potencijalne svjedoke izravno Bajiću kako bi teretili Sanadera. U prilog tome govori i pismena analiza Ravnateljstva policije koja je proizašla iz akcije Juda, a koja je ukazala na koordinirano postupanje svjedoka, politike, Državnog odvjetništva i medija. Osim toga, moram reći kako politika nikada nije odustala od pokušaja pritisaka u predmetu Ina - MOL s obzirom na značaj Ine te arbitražne postupke koji se vode. Čak ste i vi u nekoliko navrata neposredno prije objavljivanja odluke Ustavnog suda u namjeri da spasite Hrvatsku pisali kako pozitivna odluka u predmetu donosi Hrvatskoj štetu od 5 milijardi kuna.
No, Ustavni sud upravo te navode iz vaše tužbe nije preispitivao. Jeste li razočarani?
- Kako bismo mogli biti razočarani odlukom Ustavnog suda koja je ukinula pravomoćnu presudu u oba predmeta. Odluka je izuzetno kvalitetna i dobra. Po mom mišljenju, to je jedna od najboljih odluka tog suda. U presudama su utvrđena ozbiljna kršenja ustavnih prava, dio naših prigovora je usvojen, a o nekima se nije niti raspravljalo s obzirom na to da je presuda bila u velikoj mjeri već kompromitirana ranije utvrđenim povredama. A i nije točno da neke od tih navoda sud nije preispitivao. Što se tiče spomenutog dokumenta Ravnateljstva policije, sud je zaključio da se radi o ozbiljnim prigovorima koji zahtijevaju djelotvorno postupanje nadležnih državnih tijela, uključujući sudove. Također je rekao da će sudovi u postupcima vezano za koje je taj dokument nastao, morati odlučivati u okviru kaznenih postupaka koji se još uvijek pred njima vode. Ustavni sud je također rekao da su sudovi dužni za svoju ocjenu dati dostatne i relevantne razloge, a ne onakve kakve su dali u predmetima Hypo i Ina - MOL jer takva obrazloženja neće zadovoljiti niti ustavne niti konvencijske zahtjeve. Dakle, očito se radi o potvrdi protuzakonitih postupaka na koje smo ukazivali.
Sve ispočetka
Ipak, rezultat je da ćete u ponovljenom postupku morati osporavati iste stvari. Zar ne?
- Naravno, tako se uvijek postupa. Kada se presuda ukine, uvijek se provodi novi postupak i osporavaju iste činjenice, što čak ovdje i ne mora biti slučaj s obzirom na to da je Ustavni sud upozorio na potrebu promjene činjeničnog opisa djela u predmetu Ina - MOL pa je to i preporuka USKOK-u da ga izmijeni. Međutim, kako bilo, to nam ne pada teško. U predmetu Hypo sud će morati utvrđivati postojanje kaznenog djela s obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio potrebu dokazivanja dodatnih obilježja kaznenog djela kao što je činjenica da je osnovno kazneno djelo dovelo do ugrožavanja javnog poretka i predstavljalo istinsku prijetnju jer je utjecalo na neki od fundamentalnih interesa državne i društvene zajednice u ratu te ostvarenje nesrazmjerne imovinske koristi, što je bila i osnova naše tužbe u tom djelu. U predmetu Ina - MOL ponovo će se postaviti problem vjerodostojnosti iskaza Roberta Ježića. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava koji je ustanovio pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza u slučaju kada se presuda temelji na iskazu koji je jedini ili odlučujući dokaz, tada takvog svjedoka okrivljenik mora ispitati. Dakle, naš stav je bio i ranije da je Ježićev iskaz bio toliko nevjerodostojan da je bilo neophodno neposredno saslušati kao svjedoka Stephana Hurlimanna, čiji je iskaz sud pročitao, a da ga obrana nije bila u mogućnosti ispitati.
To je jedan od ključnih prigovora?
- Radi se o pitanju može li se osuđujuća presuda zasnivati na iskazu koji je suštinski sam po sebi nevjerodostojan, kontradiktoran i nekonzistentan jer je Robert Ježić u četiri navrata davao iskaze koji su bili međusobno različiti s obzirom na ključne činjenice. Osim toga, radi se o osobi koja gotovo tri godine nakon prvostupanjske presude i naloga suda nije vratila 5 milijuna eura, čime je nesporno pokazalo da je čitavo vrijeme obmanjivala sud.
Govorimo o iskazu Roberta Ježića da je bio posrednik u preuzimanju mita od MOL-a i njegove predaje Sanaderu?
- Robert Ježić nije rekao da se radilo o mitu. On nikada nije rekao za što je novac bio namijenjen. Bitno je da je to iskaz koji je manjkav, neprecizan i nedostatan da bi se na njemu temeljila sudska presuda, a jedini dokaz koji bi ga mogao osnažiti, ili potpuno srušiti, bilo bi saslušanje Stephana Hurlimanna (Ježićev odvjetnik i suradnik u švicarskim tvrtkama preko kojih se prebacivao novac iz MOL-a, op.a.), a on se nije pojavio na hrvatskom sudu. S obzirom na stav Europskog suda za ljudska prava koji nalaže da okrivljenik ima pravo ispitati svakog svjedoka protiv sebe, a pogotovo svjedoka čiji iskaz može biti odlučujući, ovdje se radi o povredi konfrontacijskog prava.
Pravo na pogrešku
Branite bivšeg premijera Sanadera, a ispada da ste unaprijed obranili aktualne dužnosnike. U predmetu Ina - MOL Ustavni sud je, ocjenjujući dokazni postupak za mito, de facto rekao da dužnosnici imaju pravo donijeti lošu odluku.
- Ustavni sud je rekao da političke odluke trebaju biti predmet političke odgovornosti koju u konačnici ocjenjuju glasači te da demokracija i vladavina prava zahtijevaju djelotvornu zaštitu političara od kaznenog progona zbog njihovih političkih odluka, pa i moguće loših. Istovremeno nesporno je da političari moraju odgovarati za kaznena djela koja učine kako u privatnom svojstvu tako i u obavljanju svojih javnih dužnosti. Neizbježno je da ponekad donesu loše odluke. Ali loša odluka ne znači i kaznenu odgovornost. Sud je zauzeo i jedan stav koji je vrlo intrigantan sa stajališta obrane, da ako je Vlada sklopila sporne ugovore u granicama ovlasti koje joj je priznao Zakon o privatizaciji Ine, tada se Vladi ne može predbacivati u sudskom postupku da je postupala protivno interesima Republike Hrvatske. Drugo na što se Ustavni sud osvrnuo odnosi se na činjenicu da je zbog preopterećenog činjeničnog opisa djela, a zbog propusta optužnog vijeća, sud bio doveden u situaciju da se sudska vlast prilikom obrazlaganja dokaznog postupka zapravo umiješa u ustavne zadaće zakonodavne i izvršne vlasti.
Odluka Ustavnog suda ima i pomalo bizarne dijelove. Ističu da su sudovi trebali posebno obrazložiti zašto smatraju da je premijer službena osoba. Zar se to ne podrazumijeva?
- U čitavom konglomeratu problema ovo je utvrđenje potpuno sporedno, ali ne i nebitno. U kaznenom postupku se činjenice koje čine obilježje kaznenog djela dokazuju, a ne podrazumijevaju. Ustavni sud je ukazao na to da se u među taksativno navedenim službenim osobama u Kaznenom zakonu ne navodi predsjednik Vlade kao službena osoba te da je sud propustio obrazložiti razloge zbog kojih ga smatra službenom osobom. Ustavni sud nije smatrao da predsjednik Vlade nije službena osoba već je ukazao na propust u obrazloženju presude.
Odluka Ustavnog suda prevazilazi presude Ivi Sanaderu za slučaj Hypo i Ina - MOL i unosi nove pravne standarde u kazneno sudovanje. Jeste li to očekivali?
- Ustavni sud je sam utvrdio da se u ovom postupku otvorilo više ustavnopravnih pitanja, među kojima i neka koja su se u praksi Ustavnog suda pojavila prvi put. Pravni standardi koje je sud uspostavio proizlaze i vezani su upravo uz te predmete, a zbog njihova značaja morat će se primjenjivati i u drugim predmetima. Oni ne prevazilaze, kako kažete, već proizlaze iz njih. Univerzalni karakter novouspostavljenih standarda je ostvarenje jedne od imanentnih zadaća Ustavnog suda, a to je da daje pravne okvire na temelju analize zakona. Osobito su značajna pravna stajališta u odnosu na zakonska obilježja kaznenih djela ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala, kao i stav da nema kaznenog progona za ta djela u slučajevima u kojima je prije stupanja na snagu promjene Ustava 2010. nastupila zastara za osnovna kaznena djela. Ustavni sud je prihvatio nužnu retroaktivnost Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela, ali je utvrdio da se njome ne dovode u pitanje stečena prava koja su određena činjenicom da je već nastupila relativna zastara kod osnovnog djela. To je vrlo važan pravni stav koji osigurava konzistentnost i jedinstvenost Ustava i ustavnopravnog poretka. I da se vratim na vaše pitanje, očekivali smo da Ustavni sud riješi ta pitanja s obzirom da nam ni pravna literatura niti sudska praksa nisu davali odgovore na ta pitanja.
Honorari spašenih
Rezultat vaše ustavne tužbe u odnosu na Hypo je takav da bi vam puno ljudi, počevši od Đure Gavrilovića, trebalo platiti honorar. Naime, on i mnogi drugi su sad spašeni od progona za ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal, jer je Ustavni sud zauzeo stav da nema progona ako je zastara nastupila prije 2010. godine.
- U vašem pitanju nazirem nepotrebnu dozu cinizma. Naravno da će se ovaj stav suda primjenjivati i u odnosu na sve druge potencijalne počinitelje ovog kaznenog djela. Valjda nije potrebno da svaki od njih ponaosob prolazi put koji je prošao Sanader da bi ga na kraju opet zaštitio Ustavni sud. Načelo zakonitosti je jedno od temeljnih načela cijelog kaznenopravnog sustava. Sud je jasno, nedvosmisleno utvrdio da ako je prije promjene Ustava nastupila zastara za osnovno djelo, ne može biti kaznenog postupka za ratno profiterstvo. To je po meni ispravno pravno razmišljanje. A što je politika htjela je druga stvar.
Mnoge ste ratne profitere spasili od kaznenog progona, ali ne i Sanadera. Njemu će se i u ponovljenom postupku suditi za ratno profiterstvo jer se smatra da je zastara prekinuta u Fimi-Mediji.
- Od početka tvrdimo kako je djelo koje mu se stavlja na teret u Fimi-Mediji nasilno prošireno na ranije razdoblje, odnosno da je početak izvršenja kaznenog djela pomaknut na ranije razdoblje baš zato da bi se spriječilo nastupanje relativne zastare u predmetu Hypo. To je činjenično pitanje koje će se morati utvrditi u sudskom postupku. Ustavni sud nam je omogućio ponovni postupak u kojemu ćemo potvrditi našu tezu da se u postupanju Ive Sanadera ne stječu obilježja kaznenog djela ratnog profiterstva, pogotovo s obzirom na pravne stavove koje je Ustavni sud zauzeo u svojoj odluci.
Prigovor da ste bili praćeni i prisluškivani ignorirao je Vrhovni sud, a nije je razmatrao ni Ustavni.
- Ustavni sud je smatrao da nema razloga da ne vjeruje glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću i ministru unutarnjih poslova koji su rekli da nismo bili praćeni i prisluškivani. Mi ćemo - naravno - također povjerovati u to kada nam Ministarstvo odgovori na naš upit kome pripadaju vozila registarskih oznaka koje smo zabilježili i njima dostavili na provjeru. Prema našim saznanjima, tih registarskih oznaka nema u službenim evidencijama MUP-a.
Slučaj praćenja
Inzistirat ćete, dakle, na tome da ste bili pod prismotrom, premda niste dobili podršku Ustavnog suda?
- Inzistirat ćemo sve dok ne dobijemo podatke koje smo tražili. Upravo činjenica da tri godine nismo uspjeli dobiti odgovor kome pripadaju automobili uočeni pred našom kućom govori u prilog našoj sumnji. To ne radimo iz nekih osobnih razloga nego zato što je time narušena nesmetana komunikacija i povjerljivost odnosa odvjetnika i njegova branjenika, a što se u svim pravnim sustavima tretira kao grubo kršenje temeljnih prava obrane.
Dugo se najavljivala odluka Ustavnog suda i spekuliralo da će osloboditi Sanadera. Sada se pokazalo da nije.
- A kako bi to Ustavni sud mogao osloboditi Sanadera? Pa on ne donosi presude, nego odluke kojima se utvrđuje da li je u konkretnom predmetu bilo povrede ustavnih i ljudskih prava. Naravno da može! Ali indirektno, usvajanjem navoda ustavne tužbe koji se odnose na ocjenu dokaza. Uostalom, bilo je ustavnosudskih odluka na tome tragu. Ustavni sud ne donosi presude. On ukazuje na povrede ustavnih i ljudskih prava. Zadaća Ustavnog suda nije da umjesto redovnih sudova tumači i primjenjuje pravo na konkretne slučajeve.
Upravo je Sanader inicirao donošenje novog, efikasnijeg Zakona o kaznenom postupku, a onda postao jedna od prvih osoba kojima se po njemu sudi, a ispada da se na njegovu slučaju testiraju i ispravljaju krive Drine iz prakse. Razmišljate li o tome?
- Premda su neki govorili da je svemoguć, Sanader sigurno nije donosio zakone. Točno je samo da je u vrijeme kada je on bio predsjednik Vlade donesen novi Zakon o kaznenom postupku, čije su brojne odredbe proglašene protuustavnima i naknadno izmijenjene. U njegovim predmetima se jedno vrijeme postupalo upravo po tom neustavnom ZKP-u. Međutim, niti naknadnim izmjenama nisu otklonjene brojne zamjerke od neravnopravnosti stranaka u postupku i nejednakosti oružja do neusklađenosti pojedinih dijelova zakona. Jedna od zamjerki odnosi se i na činjenicu da su nagodbe koje tužiteljstvo sklapa s okrivljenicima i suokrivljenicima potpuno netransparentne. Obrana, a niti sud, ne znaju što stoji iza tih nagodbi. Uvjet za njihovo zaključenje je bezuvjetno priznanje kaznenih djela koje tereti ostale okrivljenike. Međutim, pitanje njihove istinitosti je nešto potpuno drugo.
Olako u pritvor
Nedavno je jedna od osoba koja je zaključila sporazum s Državnim odvjetništvom, a koju sud nije prihvatio, dobila višegodišnju kaznu zatvora i zatim uložila žalbu kojom pobija činjenična utvrđenja suda temeljena upravo na njenom priznanju. Ta osoba u drugom postupku koji je sada na Županijskom sudu tereti više okrivljenika. Sami zaključite kakva je vjerodostojnost takvog iskaza, međutim, optužnica je podignuta. Problematično je ostalo i pitanje sudske kontrole rješenja o istrazi, mogućnost kontrole optužnice od strane optužnog vijeća, pa i pitanje istražnog zatvora koji se vrlo često i vrlo olako određuje, ali ne u cilju zbog kojeg ga zakon nalaže već rutinski, s ciljem olakšanja postupanja tužitelja.
Je li ova odluka Ustavnog suda dokinula rukopis bivšega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića u istraživanju i progonu kriminala?
- Ne znam što zapravo želite reći. Vremenske determinante važenja zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i zahtjev za pravnom utvrđenosti kaznenog djela nemaju nikakve veze s metodama njegova rada. Ali era Mladena Bajića je nesumnjivo prošla. Njegovo vrijeme obilježila je relativna neaktivnost, da bi zatim, nakon tektonskih promjena u kaznenom zakonodavstvu, došlo do potpunog obrata u politici kaznenog progona. On je uspio vrlo brzo svladati sve instrumente koje mu je ono stavilo na raspolaganje i stvoriti efikasan USKOK. U toj početnoj fazi sudovi su bili izuzetno kooporativni i impresionirani USKOK-ovim optužnicama i njegovim načinom rada. Uz to, on se jako dobro znao koristiti medijima u svrhu ostvarenja nekih ciljeva u kaznenom postupku, a u tome mu je pomogla i činjenica da su se procesuirali predmeti od izuzetnog interesa za javnost. Njegovo vrijeme obilježila je nesporno i selektivnost u kaznenom progonu, kao i primjena upitnih metoda dokazivanja. No, postupanje u kaznenim predmetima se postupno mijenja. Nema više curenja informacija, osim moram reći u predmetu Mamić, a i sud počinje kritičkije razmatrati optužnice koje stižu.
Mladen Bajić je sigurno obilježio jedno vrijeme, međutim, pitanje je hoće li optužnice nastale u tom vremenu i pod navedenim okolnostima rezultirati i u kojem omjeru osuđujućim presudama. Naime, dosad niti jedan veliki i zvučan kazneni predmet nije završio pravomoćnom osuđujućom presudom.