Najvažnija posljedica odluke Ustavnog suda u slučaju Sanader jest činjenica da je tom odlukom značajno ograničena mogućnost kažnjavanja kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih tijekom privatizacije. Ustavni sud nije prihvatio mogućnost da se kazne i ona kaznena djela za koja je u trenutku donošenja promjene Ustava iz 2010. godine već bila nastupila zastara. Time je počinitelje tih kaznenih djela zaštitio plaštom “vladavine prava”, istodobno onemogućujući hrvatskom društvu ostvarenje socijalne pravde i ozbiljno suočavanje s kriminalom počinjenim iskorištavanjem situacija rata i onim počinjenima tijekom postupka privatizacije.
Druge mogućnosti
A, bilo je mogućnosti i da odluči drugačije. Naime, na pitanje o nezastarijevanju određenih kaznenih djela u hrvatskom pravnom sustavu Ustavni je sud trebao gledati kroz prizmu činjenice da se radi o kaznenim djelima koja su počinjena u tranzicijskom periodu. Da je to učinio, mogao je doći do drugačijeg zaključka - onog koji bi omogućio kazneni progon i za ona kaznena djela za koja je zastara, u trenutku donošenja promjene Ustava, već bila nastupila. Osnovu za takvo razmatranje pitanja odnosa zastare i tranzicijskih kaznenih djela Ustavni je sud mogao pronaći u presudama Europskog suda za ljudska prava, ali je to, iako se upravo na presude tog suda u svojoj odluci najviše pozivao, na žalost, propustio učiniti.
Budući da ta tranzicijska kaznena djela nisu bila procesuirana u razdoblju njihova počinjenja, Hrvatska je 2010. godine ukinula zastaru kaznenog progona za tranzicijska gospodarska kaznena djela s retroaktivnim učinkom s obrazloženjem da se takva kaznena djela smatraju iznimno teškim djelima. U svakom slučaju, jasno je da pokušaj retroaktivnog utvrđenja odgovornost primjenom kaznenog zakona, kao zadnje pravne instance (ultima ratio), često dovodi do dilema o vladavini prava, osobito u slučajevima “tranzicijske pravde” te također može rezultirati velikim brojem novih nepravdi uzrokovanih selektivnim procesuiranjem. Ta je činjenica osobito nedvojbena kad se zakonom želi ponovno uspostaviti povjerenje između građana i države te građana međusobno. Stoga, ako smo doživljavali spomenute hrvatske pravne odgovore na neprocesuiranje tranzicijskih gospodarskih kaznenih djela kao dugoočekivane mehanizme tranzicijske pravde, tada su dopune Ustava Republike Hrvatske s oduševljenjem trebale biti dočekane ne samo u Hrvatskoj, što je uglavnom bio slučaj, nego u svim društvima u kojima je dugo bilo zanemarivano procesuiranje gospodarskih kaznenih djela počinjenih tijekom rata i/ili tranzicije. Nažalost, ovaj model nije prihvaćen u potpunosti. Naša kaznenopravna tijela gonjenja nisu dobila svoju šansu dokazati svoju zrelost.
Ustavni sud, prema mojem mišljenju, nije uzeo u obzir specifičnosti tranzicijskih društava pri odlučivanju što vladavina prava u Hrvatskoj uistinu može značiti, odnosno nije uzeo u obzir ostvarivanje načela socijalne pravde pri vaganju i “gledanju Ustava kao cjeline”. Proglašavanjem nemogućnosti retroaktivne primjene Zakona o nezastarijevanju zapravo je ozakonjeno nezakonito bogaćenje, što je suprotno presudama Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), hrvatskom pravnom poretku, a i samom obrazloženju donošenja ustavnih izmjena.
Otežan razvoj
No, nije sve tako crno kako na prvi pogled možda izgleda. Ustavni sud je, ipak, kao što je to istakao profesor Derenčinović, naglasio važnost Zakona o nezastarijevanju, i težine koja ta gospodarska tranzicijska kaznena djela imaju za otežani razvoj društva, ali samo za ona djela koja nisu zastarjela u trenutku promjene Ustava. I to je zasigurno jedno od najsigurnijih tumačenja primjene načela zakonitosti. Isto tako, profesor Derenčinović je istaknuo da Ustavni sud svojom odlukom nije onemogućio i “oslobodio” bivšeg premijera države, nego ukazao na neke od propusta u postupku koji bi trebali biti ispravljeni u ponovljenom suđenju. No, je li Ustavni sud mogao napraviti više od toga?
Ne ulazeći u meritum Odluke Ustavnog suda od 24. srpnja 2015., ipak je potrebno reći kakva je mogla biti hrvatska stvarnost da je Ustavni sud došao do drugačijeg zaključka, onog koji bi potvrdio jedno drugo ustavno načelo koje Hrvatska ima u svojem Ustavu, a to je načelo socijalne pravde.
Da je Ustavni sud tom načelu dao prevagu, a mogao je, Hrvatska bi i dalje mogla kazneno goniti ova djela bez obzira na to je li za njih 16. lipnja 2010. godine nastupila zastara. Valja istaknuti kako Hrvatska ovim zakonom nije stvorila novi katalog kaznenih djela i omogućila njihovu retroaktivnu primjenu, što bi bilo očito suprotno vladavini prava i načelu zakonitosti, nego je omogućila retroaktivno gonjenje jedne skupine iznimno bitnih djela koja su uvijek izazvala uzburkanost u javnosti.
Kako je ovih dana i javno objavljeno, samo je u 2014. prema godišnjem izvješću Dinka Cvitana temeljem Zakona o nezastarijevanju doneseno osam presuda, podignuto 49 optužnica i pokrenuto 12 istraga. Naravno, načelo zakonitosti je temeljno načelo kaznenog prava, kao što je to i načelo vladavine prava, i zasigurno ta načela nisu od zanemarive važnosti, pogotovo za jednu još uvijek tranzicijsku državu kakva Hrvatska još uvijek jest. No što znači vladavina prava?
Nisam sigurna da je to načelo ispravno i jasno obrazloženo u ovoj ustavnoj odluci, pogotovo načelo značenja vladavine prava tranzicijskih društava. Dijelovi presuda Europskog suda za ljudska prava na koja se Ustavni sud poziva u obrazloženju svoje odluke (npr. paragraf 121) niti ne počinju ocrtavati dvojbe koje je ESLJP imao pri njihovom donošenju.
ESLJP ima ogroman broj predmeta koja se tiču ocjenjivanja zakonodavnih rješenja tranzicijskih država i vaganja načela i poštivanja ljudskih prava u tranzicijskim državama. Zašto Ustavni sud nije neke od tih dvojbi uzeo u obzir? Ako se već poziva na neke od tih presuda, kako to da ih nije razmotrio na način na koji bi ih razmotrio ESLJP (npr. Sveti sinod Bugarske pravoslavne crkve i drugi protiv Bugarske od 22. siječnja 2009. godine). Zapravo je nevjerojatna šteta da pitanje primjene Zakona o nezastarijevanju nije završilo pred ESLJP koji bi taj zakon možda gledao kao dio tranzicijske kaznenopravne politike i dao mu detaljnu analizu kakvu zaslužuje. Ipak je ozbiljna stvar, kako naglašava profesor Novoselec, “obesmisliti ustavnu odredbu o nezastarijevanju”.
Sporna pitanja
Puno je spornih pitanja kojima se ESLJP bavi zanemario Ustavni sud. Možda bi ishod bio isti da je Zakon o nezastarijevanju završio pred ESLJP, ali bar bi Zakon o nezastarijevanju dobio svoju šansu biti detaljno ispitan vodeći se načelima odlučivanja ESLJP i predmetima kojima se ovaj sud bavio, a tiču se tranzicijske pravde. Osim toga, tko zna, možda bi sud odlučio drugačije, i zauvijek naglasio da se tranzicijska pravda ne odnosi samo na poštivanje građanskih i političkih prava, nego onih gospodarskih i socijalnih, što je i u skladu s mnogim novijim rezolucijama, preporukama i svjetskim kretanjima. To znači da je Hrvatska mogla dokazivati da Zakonom o nezastarijevanju nije stvorila “disproportionate new wrongs”, nego da je načelu socijalne pravde i načelu da nitko nema pravo zadržati nezakonito stečeno, dala prednost.
Ovo je mogao biti jedan od predmeta koji omogućavaju razvoj prava i postaju prekretnica u njegovom razvoju. Primjena Zakona o nezastarijevanju je sasvim drugo pitanje, i zasigurno ne bi smjelo ostati da je Sanader jedini kriv za sva zla privatizacije i ratnog profiterstva koja su se odvijala tijekom Domovinskog rata i neposredne ugroženosti teritorija Hrvatske. Pitanje je koja od tih djela tijela progona uopće mogu goniti, ako retroaktivne primjene zastare neće biti.
Znači, ovom je ustavnom odlukom Hrvatska propustila iskoristiti svoju povijesnu šansu postati ona tranzicijska država koja je imala dovoljno hrabrosti utrti put i riješiti pitanje učinkovitog rješavanja problema (ne)procesuiranja i (ne)kažnjavanja teških i sistematskih gospodarskih kaznenih djela koja su nažalost iskusile sve tranzicijske države. Propustila je biti vodeća država regije i država koje se još uvijek muče s posljedicama privatizacije i teških gospodarskih kaznenih djela počinjenih u ratnim sukobima i ne znaju što napraviti.
Sunčana Roksandić Vidlička
* autorica je objavila dva znanstvena rada na tu temu: - Possible Future Challenge for the ECtHR: Importance of the Act on Exemption and the Sanader Case for Transitional Justice Jurisprudence and the Development of Transitional Justice Policies
- Retroactive prosecution of transitional economic crimes in Croatia - testing the legal principles and human rights, u The Routledge Handbook of White-Collar and Corporate Crime in Europe