Trgovao sam drogom i ukradenim stvarima. Prodavao oružje njemačkim kriminalcima. Ubio sam. Ali nisam naoružavao radikalne islamiste za napad na Vatikan - počinje svoju priču 36-godišnji Renato Prajz, podrijetlom iz bosanskog Kotor Varoša.
Njegovo je ime osvanulo u crnim kronikama još 2005., kada je suradnjom hrvatske policije i talijanske tajne službe SISMI prekinut lanac trgovanja oružjem. Kod njega je pronađeno 11 bacača raketa, eksploziv C4 i mnogo detonatora. SISMI je izvijestio kako je to oružje iz Bosne preko Hrvatske trebalo doći u Italiju, gdje bi ga preuzela jezgra islamskih fundamentalista.
Trebali su izvršiti veliki napad na Vatikan tijekom pokopa pape Ivana Pavla II. Renato Prajz bio je označen kao mozak cijele operacije, a uz njega su uhićeni i član islamističke terorističke organizacije iz Gornje Maoče kod Brčkog, Mladen R. te Said Redžematović i još dvije osobe koje se sumnjičilo za terorizam.
Mafija u EU
Priča je filmska, no čini se kako nije potpuno istinita. Renato Prajz prije samo nekoliko dana izišao je iz zatvora u koji je još jednom dospio prošle godine, zbog posjedovanja jedne bombe. Odlučio je, sada kada je napokon odradio svoj dug prema društvu, sve priznati.
Nedjeljnom Jutarnjem dao je svoju ekskluzivnu ispovijest, a zapravo klasičnu priču o tzv. jugomafiji u zemljama EU. Priču koja je počela prije 17 godina, u jeku rata u Bosni i Hercegovini, kada je mladi Prajz shvatio da mu u BiH više nema života. Sakupio je 500 tadašnjih njemačkih maraka, potplatio srpsku policiju i uspio se dočepati Hrvatske, a potom i njemačkoga grada Essena. Plan nije bio ambiciozan, ali je postojao - raditi na crno u kuhinji kod znanice.
No, Essen je tada bio krcat izbjeglicama iz cijelog svijeta. Bili su tamo imigranti sa Šri Lanke, Tunižani, albanski ilegalci, bosanski prognanici... Odlično društvo za 20-godišnjaka koji je upravo pobjegao od ratnih strahota. Novac iz kuhinje bio je nedostatan, a bio je to i težak posao. Bilo je jednostavnije početi prodavati ukradenu robu. I tako je počela priča koja će završiti dugogodišnjim robijama po njemačkim i hrvatskim zatvorima.
- Neko sam vrijeme radio s ukradenom robom, a onda smo prvi put otišli u Rotterdam, u Nizozemsku. Kupili smo manju količinu kokaina i uspjeli je prebaciti natrag u Essen, gdje smo je i prodali. Ostalo je krenulo samo od sebe. Isprva nisam dilao velike količine, po par desetaka grama. No, krenulo je i s pola kilograma, pa kilogramom. Bilo je jednostavno jer između Nizozemske i Njemačke nema granice, samo kamera koja snima tablice. Drogu bismo sakrili u automobile koje smo često mijenjali, pa nismo bili sumnjivi. Posao je cvao - priča Prajz, otpuhujući dim već tko zna koje cigarete.
Spas kod Albanaca
Mladom, novopečenom kriminalcu bio je to raj. U samo nekoliko mjeseci zaradio je dovoljno novca da si kupi dugo sanjanu vikendicu s dva apartmana na otoku Krku. (Poslije ju je prodao da namiri odvjetnike, pa se može reći da je pravda uistinu ironična stvar).
Problemi su nastali kada je Prajz gotovo potpuno preuzeo lokalno tržište kokainom, tako što je cijenu grama sa 150 spustio na 130 maraka. To se nije svidjelo libanonskom miljeu.
- Počeli su mi provaljivati u stan, uzimati robu, prijetiti... Nije bilo jednostavno. Spas sam našao kod albanske mafije. Naime, Libanonci su me vidjeli da pričam s njima, pa su mislili da sam Albanac. Nisu znali da se svi Albanci služe srpskim jezikom. Tako su me pustili na miru - smije se.
Drogom se bavio sve do 1999. godine, kada je zaključio da je dosta. Njemačke vlasti već su mu počele slati pisana upozorenja kako je rat u BiH završen te nema osnova da kao prognanik ostane u zemlji. No, nisu znali za njegove ilegalne aktivnosti. Tko zna bi li tako i ostalo da se 20. svibnja nije dogodila tragedija. Renato je na cesti upucao Dražena Durasovića, 35-godišnjaka iz Trebnja.