Zahvaljujući kolegici fotoreporterki koja je spomenula svoju suradnju sa Severinom, susret s Borisom Tadićem sasvim neočekivano počeo sam razgovorom o glazbi. Predsjednik Srbije prvo mi se pohvalio da u svom iPodu ima dosta nove hrvatske glazbe, a potom se našalio: “Severina možda to i ne zna, ali ja se budim s njom. Volim slušati Severinu, ima nekoliko sjajnih pjesama. Nisam je nikada sreo, ali upoznao sam njenu sestru koja živi u Beogradu.” Kao mladić, negdje 1981., Boris Tadić je želio biti svjetioničar na Jadranu. Javio se u Splitu na natječaj, no tamo su mu rekli da bi za taj posao radije uzeli nekoga tko ima veze s mehanikom, nego diplomiranog psihologa.
Nije dobio posao na Jadranu, pa je u Beogradu radio kao novinar, klinički psiholog, profesor psihologije, a od 1990. se počeo baviti i politikom kao član tada oporbene Demokratske stranke, čiji je suosnoivač bio njegov otac Ljubomir. Prije nego što je 2004. prvi put izabran za predsjednika Srbije, Tadić je bio zastupnik i dva puta ministar. Danas je nesporni lider srbijanske političke scene, a svoj prvi intervju za hrvatske medije nakon dugo vremena odlučio je dati uoči najavljenog posjeta Vukovaru koji je, i prije nego što se dogodio, izazvao brojne reakcije u Hrvatskoj.
• Vi ćete tijekom studenoga dva puta doći u Hrvatsku, prvo u Vukovar 4. studenoga, a potkraj mjeseca i u službeni posjet Zagrebu. Zbog čega ste odlučili posjet Vukovaru odvojiti od službenog dolaska u Zagreb?
- Davno sam odlučio posjetiti Vukovar, ali sam uvijek smatrao da odlazak tamo ne treba vezivati uz službeni posjet. Dolazak u Vukovar dio je moje ljudske i političke filozofije da se treba pokloniti nevinim žrtvama rata koji je pogodio područje bivše Jugoslavije, da treba zatvoriti tu tešku stranicu naših odnosa u 20. stoljeću i okrenuti se 21. stoljeću. Ni u Srebrenicu nisam išao vezujući to uz bilo koji politički događaj. Odlazak u Vukovar sam je po sebi dovoljno značajan da taj dan treba biti poseban i da ni na koji način ne smije biti politički instrumentaliziran.
• Vukovar je simbol hrvatskog stradanja u Domovinskom ratu i ima posebno značenje za veliku većinu građana Hrvatske. Koju poruku hrvatskoj javnosti želite poslati svojim dolaskom u Vukovar?
- Moj dolazak u Vukovar logična je posljedica isprike koju sam već uputio svim pripadnicima hrvatskog naroda kojima je netko učinio zlo u ime Srbije i srpskog naroda. To nije samo simbolična gesta i poruka hrvatskom narodu, nego poruka svima koji žive na prostoru jugoistočne Europe da se takav događaj više nikada ne smije ponoviti. Nalazeći u regiji jednog državnika s kojim se dobro razumijem, državnika kao što je Ivo Josipović, mislim da iz Vukovara možemo zajedno poslati i poruku EU, poruku da ovaj dio jugoistočne Europe nije uvijek onakav kakvim ga oni vide. Želim reći da 20. stoljeće treba ostati iza nas, a 21. stoljeće ispred nas mora biti vrijeme za okretanje novog lista. Svojoj djeci moramo otvoriti novu perspektivu, a ne ih opterećivati balastima prošloga stoljeća.
• Vi ste se već javno ispričali za sva stradanja koja su prouzročili pripadnici srpskog naroda. Osobno ste sudjelovali u rušenju Miloševićeva režima i osudili ga zbog nedaća koje je donio građanima Srbije. Ali službeni Beograd nikada nije priznao odgovornost Miloševićeva režima za rat. Može li se vaš dolazak u Vukovar tumačiti kao priznanje te odgovornosti, kao jasna osuda i ograda aktualne srbijanske vlasti od tadašnje osvajačke politike?
- Peti listopada 2000. u Srbiji označio je prekid s tom vlašću i politikom. I građani Srbije i političke stranke koje su tada došle na vlast pokazali su neprihvaćanje te politike. Srbija je prošla teško razdoblje u tom smislu i duboko sam uvjeren da je dostigla i katarzu. Bilo bi pogrešno reći da je Miloševićeva politika jedina izazvala stradanja, razaranja i rat, ali ja kao predsjednik Srbije mogu se baviti samo onim dijelom odgovornosti koja je u domeni Srbije. I sve što činim doprinos je tome.
• Ali opet ne želite priznati da je Miloševićeva osvajačka politika najodgovornija za ratove na ovim prostorima?
- Nije na meni da sudim tko je najveći krivac. Jasno je da Miloševićeva politika ima svoj dio krivnje za ono što se događalo, njegova je uloga apsolutno katastrofalna za zbivanja na ovim prostorima. Svu svoju energiju uložio sam u to da bi se stvari promijenile. Ali ja neću uspoređivati uloge Miloševića, Tuđmana ili Izetbegovića, o njihovim ulogama neka sudove donose povjesničari i pravnici. Sa svoje strane sam učinio sve da se stvari u Srbiji temeljito promijene. Isto je trebalo učiniti u svim zemljama na prostoru zapadnog Balkana, ali to prepuštam ljudima koji žive u susjednim državama.