Prošlo je godinu dana od onog jednostavnog “dobra večer” koje je uzdrmalo svijet. Razdoblje od dvanaest intenzivnih mjeseci - ne samo za život Crkve - obiluje mnoštvom novosti i brojnim naznakama bitnih inovacija koje papa Franjo uvodi. Nalazimo se u jednoj dvoranici Svete Marte. Jedan jedini prozor u prostoriji gleda na malo unutarnje dvorište i komadić azurnog neba. Predivan je dan, proljetni, prohladan. Papa najednom ulazi, gotovo iznebuha, nasmiješen. Zabavljeno promatra previše naprava za snimanje koje je novinar iz svoje staračke zabrinutosti stavio na stolić. “Rade li? Da? Dobro.” Bilanca jedne godine? Ne, bilance mu se ne sviđaju. “Njih radim svakih petnaest dana, sa svojim ispovjednikom.”
Vi, Sveti Oče, svako toliko telefonirate onima koji od vas zatraže pomoć. I ponekad vam ne vjeruju da ste to Vi.
- Da, i to se znalo dogoditi. Kad netko nazove, to znači da želi razgovarati, postaviti neko pitanje, zatražiti savjet. Kao svećeniku u Buenos Airesu bilo mi je jednostavnije. I ostalo mi je u navici. Smatram to svojom dužnošću, i potrebom. Naravno, sad to više nije tako lako s obzirom na broj ljudi koji mi pišu.
Je li vam neki od takvih kontakata ili susreta ostao u posebno dragom sjećanju?
- Jedna osamdesetogodišnja udovica koja je izgubila sina. Pisala mi je i sad je svaki mjesec nazovem. Ona je sretna. A ja obavljam svećeničku dužnost. To mi se sviđa.
Odnosi s vašim prethodnikom. Jeste li ikad zatražili neki savjet od Benedikta XVI.?
- Jesam. Umirovljeni papa nije kip u muzeju. On je institucija na koju nismo bili naviknuti. Prije šezdeset ili sedamdeset godina nije postojao umirovljeni biskup. Taj je položaj uveden nakon [Drugog vatikanskog] Koncila. Danas je institucija. Isto se mora dogoditi i s umirovljenim papom. Benedikt je prvi takav, a možda će biti i drugih. To ne znamo. On je diskretan, ponizan, ne želi smetati. Razgovarali smo o tome i zajednički odlučili kako bi bilo bolje da viđa ljude, izlazi i sudjeluje u životu Crkve. Jednom je došao ovamo na blagosiljanje kipa svetog Mihovila arkanđela, zatim na ručak u Svetu Martu, a nakon Božića sam ga pozvao da sudjeluje u konsistoriju [skupštini kardinala] i on je to prihvatio. Njegova mudrost je dar Božji. Netko bi možda volio da se povuče u neku benediktinsku opatiju daleko od Vatikana. Ja sam se pak sjetio djedova i baka koji obitelji daju snagu svojom mudrošću i savjetima, i ne zaslužuju da završe u domu za umirovljenike.
Učinilo nam se da Crkvu vodite na sljedeći način: sve saslušate i sami odlučite. Pomalo kao general isusovaca. Je li Papa sam?
- Da i ne. Shvaćam što mi želite reći. Papa nije sam u svom radu jer ga mnogi prate i savjetuju. Bio bi sam da nešto odluči ne saslušavši što mu drugi govore ili praveći se da čuje. Međutim, postoji trenutak, kad treba odlučiti, staviti potpis, u kojem je sam sa svojim osjećajem odgovornosti.
Vi ste uveli novine, kritizirali neke stavove svećenstva, uzdrmali Kuriju. Uz ponešto otpora, ponešto protivljenja. Je li se Crkva već promijenila onako kako ste to željeli prije godinu dana?
- Prošlog ožujka nisam imao nikakav plan promjene Crkve. Da tako kažem, nisam očekivao da ću biti premješten u drugu biskupiju. Upravljati sam počeo nastojeći pretočiti u praksu ono što su kardinali istaknuli u svojim raspravama na raznim kongregacijskim sastancima [uoči konklava]. U svojim postupcima, očekujem nadahnuće od Gospodina. Dat ću vam jedan primjer. Govorilo se o duhovnoj brizi za osobe koje rade u Kuriji, i u tu svrhu su se uvela duhovna povlačenja. Valjalo je dati veću važnost godišnjim duhovnim vježbama: svi imaju pravo provesti pet dana u tišini i razmišljanju, dok su prije u Kuriji slušali tri propovijedi dnevno i nakon toga neki nastavljali raditi.
Nježnost i milosrđe bît su vaše pastoralne poruke...
- I evanđelja. To je srž evanđelja. Inače ne razumiješ Isusa Krista, nježnost Oca koji ga šalje da nas sasluša, iscijeli, spasi.
No je li ta poruka shvaćena? Rekli ste da franjomanija neće dugo potrajati. Postoji li nešto što vam se ne sviđa u vašoj slici u javnosti?
- Volim biti među ljudima, s onima koji pate, obilaziti župe. Ne sviđaju mi se ideološka tumačenja, svojevrsna mitologija o papi Franji. Na primjer, kad pričaju da noću izlazi iz Vatikana kako bi nahranio skitnice u Oktavijanovoj ulici. To mi nikad nije palo na pamet. Ako se ne varam, Sigmund Freud je rekao da u svakoj idealizaciji ima agresije. Opisati Papu kao nekog supermana, neku zvijezdu, meni se čini uvredljivim. Papa je čovjek koji se smije, plače, spokojno spava i ima prijatelje kao i svi drugi. Normalna osoba.
Hvata li vas čežnja za vašom Argentinom?
- Istina je da ne čeznem. Volio bih posjetiti sestru koja je bolesna, zadnju od nas petoro braće i sestara. Rado bih je vidio, ali to ne opravdava put u Argentinu: telefoniram joj i to je dovoljno. Ne namjeravam ići onamo prije 2016., jer sam u Južnoj Americi već bio u Riju. Sad moram ići u Svetu Zemlju, u Aziju, pa u Afriku.
Netom ste produžili argentinsku putovnicu, iako ste poglavar druge države.
- Produžio sam je jer joj je istjecala valjanost.
Jesu li vas ražalostile one, prije svega američke optužbe da ste marksist nakon što je objavljen Evangelii Gaudium?
- Ni najmanje. Nikad nisam bio poklonik marksističke ideologije jer nije istinita, ali upoznao sam mnoge dobre ljude koji javno ispovijedaju marksizam.
Skandali koji su uzdrmali život Crkve srećom su za nama. Vama je na delikatnu temu zlostavljanja djece upućen apel koji je objavio Il Foglio, a između ostalih ga potpisali filozofi Besançon i Scruton, kako biste glasno progovorili protiv fanatizma i nesavjesnosti svjetovnog društva koji ne poštuje djecu.
- Želim reći dvije stvari. Zlostavljanje je strašno jer ostavlja veoma duboke rane. Benedikt XVI. je bio veoma hrabar i otvorio put. Crkva je na tom putu mnogo učinila. Možda više od svih. Statistike fenomena nasilja nad djecom potresne su, ali ujedno jasno pokazuju da se većina zlostavljanja događa u obiteljskom okruženju i susjedstvu. Katolička crkva je možda jedina javna institucija koja se je jasno i odgovorno pokrenula. Nitko drugi nije učinio više od nje. A svejedno je napadnuta samo Crkva.
Sveti Oče, kažete da nas “siromašni evangeliziraju”. Pozornost siromaštvu, najvažnije obilježje vaše pastoralne poruke, neki su pogrešno shvatili kao propovijedanje pauperizma. Evanđelje ne osuđuje blagostanje. Zakej je bio i bogat i milostiv.
- Evanđelje osuđuje kult bogatstva. Pauperizam je jedno od kritičkih tumačenja. U srednjem vijeku su postojale brojne pauperističke struje. Sveti Franjo nadahnuto je smjestio temu siromaštva na put evanđelja. Isus kaže da ne možemo služiti dvama gospodarima, Bogu i Bogatstvu. A kad dođemo pred posljednji sud (Matej 25), sudit će nam se prema blizini siromaštvu. Siromaštvo udaljava od idolatrije, otvara vrata Providnosti. Zakej ustupa pola svojeg bogatstva siromašnima. Onome tko čuva žitnice prepune vlastite sebičnosti Gospodin, na kraju, ispostavi račun. Svoje mišljenje o siromaštvu jasno sam izrazio u Evangelii Gaudium.
U globalizaciji, naročito financijskoj, pronašli ste neka od zala koja more ljudski rod. Ali globalizacija je milijune ljudi spasila od bijede. Dala je nadu, rijedak osjećaj koji ne treba brkati s optimizmom.
- Istina, globalizacija je mnoge spasila siromaštva, ali je i mnoge druge osudila da umru od gladi jer s ovakvim gospodarskim sistemom postaje selektivna. Globalizacija na koju misli Crkva ne nalikuje kugli u kojoj je svaka točka jednako udaljena od središta i u kojoj se stoga gubi osobitost svakog pojedinog naroda, nego poliedru s mnogo različitih ploha, u kojem svaki narod čuva svoju vlastitu kulturu, jezik, vjeru, identitet. Trenutačna “kuglasta” gospodarska, a prije svega financijska globalizacija stvara jedinstvenu misao, slabu misao. U središtu više nije ljudsko biće, nego samo novac.
Obitelj je središnja tema u radu Vijeća osmorice kardinala. Od pobudnice Familiaris Consortio Ivana Pavla II. mnogo se toga promijenilo. Na rasporedu su dvije sinode. Očekuju se velike novosti. O razvedenima ste rekli: ne treba ih osuđivati, valja im pomoći.
- Pred Crkvom je dug put. Proces koji Gospodin želi. Tri mjeseca nakon što sam izabran, predočene su mi teme za Sinodu i predložena rasprava o Isusovu doprinosu suvremenom čovjeku. No na kraju smo malo-pomalo - što je za mene bio znak Božje volje - odlučili razgovarati o obitelji koja prolazi kroz veoma ozbiljnu krizu. Teško ju je zasnovati. Mladi se malo žene. Mnogo je razvedenih supružnika kod kojih plan zajedničkog života nije uspio. Djeca silno pate. Mi moramo dati odgovor. Ali za to je potrebno pomno i duboko razmisliti. Upravo to sad čine Konsistorij i Sinoda. Valja izbjeći zadržavanje na površini. Iskušenje da se svaki problem riješi kazuistikom pogrešno je jer pojednostavljuje veoma složene stvari, kako su činili farizeji. Po mom je mišljenju to krajnje površna teologija. Samo se dubokim razmatranjem može ozbiljno suočiti s pojedinim situacijama, pa i onom razvedenih supružnika, s pastoralnom dubinom.
(...)
( Corriere della Sera Nedjeljnom je dao ekskluzivno pravo objave cjelovitog intervjua u Hrvatskoj. Prevela: Mirna Čubranić)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
