Derutnim autobusom u društvu s afričkim izbjeglicama, koji su se vraćali s posla na crno, vozio sam se iz malteške prijestolnice Vallette pola sata u smjeru juga. Bus, kanta starija i od one iz kultnog filma “Tko to tamo peva”, jedan od onih kojima se, kao turističkom atrakcijom, diči Malta.
Destinacija - izbjeglički kamp Hal Far. Već na prvi pogled, skužio sam to putem, najzabačeniji dio otoka Malte. Mjesto koje se obavezno mora sakriti - makar i od slučajnih pogleda tisuća turista koji se u svakom trenutku nalaze na tom sredozemnom otoku-državi. Razloga za skrivanje je puno, rekli su mi prije, a uvjerio sam se naknadno. U Hal Faru je tisuću Afrikanaca koji su pobjegli od rata u svojim domovinama i sad tamo žive u najgorim uvjetima, ispod svakog higijenskog minimuma. Minimum dostojanstva odavno su izgubili, još u svojim ratom razorenim domovima. Isto je i u Marsi i svim drugim kampovima razbacanim diljem Malte. Izbjeglica je na tom otoku, koji je manji od našeg Krka, više od sedam tisuća, tako barem kažu službeni podaci.
- Nikako ne, dozvolu za snimanje izbjeglica i njihova kampa sigurno nećete dobiti. Nemojte niti pokušavati. Morali biste to tražiti od nadležnih državnih tijela, a oni takve ustupke ne rade - rekli su mi prethodni dan u prostorijama humanitarnog Jesuit Refugee Servicea.
Pretpostavljao sam to još prije nego što sam probio zavjet šutnje malteških isusovaca koji su, barem na formalnoj razini, najangažiraniji u gašenju izbjegličke krize na Malti. Njihov predvodnik, pater Joseph Cassar s kojim sam se povezao preko Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i oca Stjepana Kušana, toplo je govorio o izbjeglicama. Čovjek čija je osnovna misija pomoći bližnjem.
Život iza žice
No, ti bližnji, pročitao sam u reportima mnogih zapadnih medija, žive u bijednim uvjetima. Prekršiti neka pravila, to je jedini način, zaključio sam prije nego što sam na licu mjesta odlučio provjeriti mogućnost ulaska u Hal Far. Kad se već svi službeni zahtjevi odbijaju, ako molbe ne pomažu, proći će improvizacija. Statistika i brojevi, službeni izvještaji, to me ne zanima, ne zanima me juha bez kosti. Želim pravu priču.
- Da, evo tamo iza žice mi živimo. Kao stoka. Spava nas po 40-ak u jednom šatoru - rekao je tek treći u nizu nesretnika kojega sam zatražio izjavu nakon što sam izišao iz autobusa i došao pred bodljikavom žicom ograđen prostor u čijoj sam dubini vidio gomilu razbacanih velikih šatora. Prva su me dvojica rezignirano odbila, kao da se boje pričati, a još manje predstaviti. Pognutih su glava nastavili svojim putem.
- Ne smijete unutra. Ali ja ću vas uvesti kroz rupu u ogradi. Možete vidjeti kako nam je - dodao je isti čovjek tihim i ogorčenim glasom koji je odavao osobu koja je izgubila nadu, ali još uvijek traži spas. Bilo kakva (anti)reklama u medijima možda im svima može pomoći i skratiti izbjegličke muke.
- Slikaj odavde slobodno, vidiš da smo ograđeni bodljikavom žicom. Poslije ću te uvesti unutra da sve vidiš. Samo, moramo biti oprezni...
Tko bi normalan uopće želio ući? No, kad sam već došao dovde...
Umrli i ostavljeni u pustinji
- Moje je ime Abdulah. Pobjegao sam od rata i gladi iz Somalije, iz Mogadišua. Tamo sam ostavio ženu i petero djece s kojima se nisam vidio pune tri godine. Prvo sam jedva proživio dvotjedni put kroz Saharu dok su mnogi oko mene padali i umirali od žeđi. Kako bi pali, tako smo ih morali ostaviti. Ja sam preživio jer sam bio dovoljno jak. Nažalost, mnogi drugi nisu. Pothranjen i dehidriran, našao sam se u Libiji, sada također poharanoj ratom, gdje sam pokušavao nastaviti put prema obećanoj zemlji. Nakon toga doživio sam kalvariju i brodolom tijekom plovidbe. Mnogi koji su bili sa mnom utopili su se u Sredozemnome moru zajedno s djecom i prijateljima ili s nepoznatim ljudima s kojima su dijelili jedino istu nesretnu sudbinu. Njihova su tijela naplavljena na neku od obala, ovisno o prevrtljivoj volji i igri vjetrova, plime i oseke. Pokopani su daleko od svojih domova koje su napustili u potrazi za boljim mjestom pod suncem - u tužnom je monologu bez boje u glasu govorio nesretni čovjek.
- U grobovima bez imena oni su pronašli svoju sudbinu. Neki od njih ni to, nego su poslužili kao hrana ribama - nastavio je sljedeći sugovornik koji nam se najprije šutke, ali radoznalo približio. Rekao je da se zove Sulejman. I on je danas jedan od tisuća izbjeglica koji životare na Malti koja je posljednje tri godine suočena s velikim valom afričkih emigranata o kojima se više ne može dostojno brinuti.
Da, Abdulah i Sulejman su samo dvojica od nekoliko tisuća izbjeglica iz Afrike koji su silom prilika napučili taj sredozemni otok. Na Malti živi otprilike 400 tisuća stanovnika, a broj izbjeglica povećao se na pretpostavljenih šest, sedam tisuća. Za usporedbu, to bi odgovaralo brojci od 80-ak tisuća izbjeglica u Hrvatskoj. Izbjeglička je drama na vrhuncu, ali još uvijek ne postoje naznake kada bi mogla završiti jer iz Afrike prema Europi Afrikanci dolaze u valovima. Na vodenoj trasi prema bogatim zapadnim zemljama Malta im je, uz talijanski otok Lampedusu, prva na dohvatu. Svi oni žele u Italiju, Francusku, no presretni su dočepaju li se barem Malte.
Strava na moru
- I ja sam tu već tri godine - nastavio je četvrti nesretnik koji se priključio razgovoru. - Moje ime nije važno. Ja sam vam neka faca ovdje u kampu, mene svi slušaju. Najgore je bilo u Libiji.
Naravno, nisam imao dokumente za putovanje pa sam na crno brodom dospio do Malte prvi put, ali sam interniran natrag u Libiju te sam se probio iz drugog pokušaja. Gramzivi i lakomi vlasnici brodova pretrpavaju plovila i zato mnoga od njih tonu zajedno sa svojim ljudskim teretom. Mi smo za sve - samo brojke. Iako smo siromašni, mi smo samo prilika za zaradu.
Teško ćete zamisliti kakav sam očaj vidio u očima ljudi čiji je brodić plovio i tonuo pokraj našeg. Samo smo djecu od njih mogli uzeti, a odrasli su ostali u moru. Ne znam kako su završili, je li tko preživio. Želim to što prije zaboraviti, no ta mi se slika stalno vraća. Krenuo sam kroz Keniju, Ugandu, a zatim ušao u Sudan odakle me je ruta busom vodila kroz Saharu kroz koju smo putovali devet dana. Vidio sam mnogo toga, ne mogu se ni otprilike prisjetiti koliko sam ljudi vidio da umiru putem. Slično je sa svima koji na put u neizvjesnost kreću iz Angole, Obale Bjelokosti, Konga, Eritreje...
Pustimo sad priču, uđimo u kamp, znam put gdje nas osiguranje neće vidjeti. Pričat ću vam putem, evo ovdje kroz rupu u žici i iza šatora. Tu je mrtvi kut osiguranju i njihovoj zgradi koja je na drugoj strani ‘logora’.
Iako sam radi toga i došao, nešto se u meni pobunilo. Primijeti li me osiguranje, sigurno će mi uzeti fotoaparat, završit ću na policiji, propustit ću avion za Hrvatsku. Osim toga, provjerio sam, još od nereda koje su ovdje na Malti izazvali naši nogometni huligani, Maltežani baš i ne obožavaju Hrvate. Tko će im dokazati da ja nisam iz te ‘kategorije’? Maltretirat će me ko vrag grešnu dušu.
- Bez brige, neće nas vidjeti - uvjeravao me “bezimeni”. - Evo, ovuda kroz žbunje i šikaru... Tu su šatori, još samo pedesetak metara, malo se samo sagni...
Pobogu, kamo sam krenuo, opet se javilo nešto iz moje unutrašnjosti, zazvonio je neki alarm. Možda me osiguranje i neće vidjeti, ali ovi su ljudi očajni. Nešto me steglo u grlu, otežano sam počeo disati, uhvatila me neka anksioznost. Mogu me opljačkati, prebiti, mogu me čak i ubiti i baciti u more pa ću završiti kao jedan od nesretnih izbjeglica. Sumrak je, a i noć će uskoro pasti. Očajni su ljudi spremni na sve, a svi ovi su zaista očajni.
- Hajdemo natrag, bojim se da me policija ne uhiti - lagao sam svojim vodičima. Sad sam se već više bojao ovog drugog u glavi iskonstruiranog scenarija. Završiti na policiji - to je zapravo super...
- Ne brini se, neće nas vidjeti. Pretrčimo ovu malu čistinu i začas smo u prvom šatoru - nagovorio me Abdulah.