Bio je to težak zadatak. Upravo je krenula vojnoredarstvena akcija Maslenica. Mladi specijalac Milijan Brkić sa svojom je postrojbom Alfe, elitnom jedinicom specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, morao iza neprijateljskih linija. Učinili su odličan posao. Njihovo diverzantsko djelovanje razbacalo je agresorske postrojbe i akcija je uspjela. No, na teškom velebitskom terenu, negdje odmah uz Mali Alan, neprijateljski hici pogodili su Ivicu Drmića. Bilo je to 22. siječnja 1993., točno na Ivičin 31. rođendan. Ivica je teško ranjen. Suborci kažu da mu ni kirurg na licu mjesta ne bi mogao pomoći. Ipak, nisu odustajali. Nekoliko pripadnika Alfi, među kojima je bio i Brkić, više od pet sati nosili su teško ranjenog Drmića. Još je davao znakove života. Međutim, njima to nije bilo toliko bitno. Svaki pripadnik Alfi znao je da se suborca ne ostavlja, živog ili mrtvog. Brkić i njegovi borci slijepo su se držali tog pravila, znajući da će, ako zatreba, svaki drugi Alfa za njih učiniti isto.
Nakon višesatnog uspinjanja, helikopter je Drmića uspio prebaciti u bolnicu. Na žalost, nije preživio, a na mjestu njegove pogibije postavljen je spomenik na koji Brkić svakog 22. siječnja, priča nam Drmićeva udovica Tanja, dođe pomoliti se za njegovu dušu.
Dubok trag u MUP-u
To je samo jedna od epizoda ratnog puta Milijana “Vase” Brkića, najizglednijeg budućeg ministra branitelja i glavnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice, čovjeka kojeg većina javnosti percipira kao grubog, gdjekad i zlovoljnog HDZ-ovca, ali koji je devedesetih, kroz svoje djelovanje u MUP-u, ostavio dubok trag.
- Teško je izdvojiti neku posebnu priču o njegovom herojstvu. Ne zato što ih nije bilo, nego zato što su u Alfe doista dolazili samo najbolji i najiskusniji ljudi iz sustava. Svi su vodovi bili otprilike podjednaki, nije da je V. vod dao više od drugih. Svatko od nas živio je za svoju postrojbu i nikada nije bilo upitno dati sve, pa i život, za suborca iz postrojbe - govori Dean Rostohar, danas jedan od instruktora koji podučava mnoge elitne postrojbe u svijetu, a tada član V. voda Alfi u kojem je bio i Brkić. Bio je to vod sastavljen od najboljih i najspremnijih boraca, fizički i psihički izdržljivih ratnika i sportaša. A Vaso, govori kroz smijeh, nije bio sportaš.
- Ali, on je baš uvijek pokazivao odlike izvrsnog vođe. Bio je vrhunski profesionalac i nikada nije ostavio posao nedovršen. Možda ga zato javnost i percipira kao pomalo grubu osobu, no njemu su profesionalnost i ozbiljnost uvijek bili na izuzetno visokoj razini. Znao je povesti ljude. Uvijek je nosio uglavnom kalašnjikov i snajper, ali svi smo, manje više, imali različito naoružanje i znali baratati svim oružjem - govori Rostohar. On se postrojbi, koja je u potpunosti sastavljena od dragovoljaca, priključio među prvima. Brkić je došao nekoliko mjeseci kasnije. Prije toga radio je kratko u policiji i to na poslovima osiguranja zračne luke. Došavši u Alfe, Brkić je brzo stekao povjerenje svojih kolega.
- Među prvim akcijama koje smo radili bilo je zauzimanje vojarni JNA u Zagrebu i okolici. Najteže nam je bilo u Velikoj Buni, tamo je zaista bio ozbiljan “fajt”. Zapovjednik jedinice nam je tada bio Vladimir Faber. Postrojba nije imala neko normalno sjedište, nas 200 je spavalo u jednom prostoru od 150 kvadrata na Pešćenici u Zagrebu, u svlačionicama današnjeg nogometnog kluba HAŠK. Bili smo u svakom smislu riječi elitna postrojba. Sjećam se kako je za vrijeme jedne akcije trebalo nositi dvije puške i još 38 kilograma opreme. Znači, tu su mogli samo oni najspremniji. A onda je, 1992., Brkić morao otići. Vratio se u rodnu BiH kako bi tamo sudjelovao u obrani Livna pod zapovjedništvom generala Gotovine s kojim je i danas veliki prijatelj. Bio je u BiH nekih pola godine. Vratio se i onda je krenula Maslenica i druge akcije. Brzo je došao do čina zapovjednika voda - prisjeća se Rostohar.
Policijski pregovarač
Brkićev drugi suborac Ivan Pranjić danas je zapovjednik voda i policijski pregovarač u Antiterorističkoj jedinici Lučko. Kaže kako je Brkić uvijek znao kako motivirati svoje suborce.
Ivan Pranjić i Dean Rostohar (foto: Darko Tomaš / EPH)
- Imali smo puno zadaća. Nismo bili samo ratna postrojba, jer smo djelovali i kao specijalna policija. Kad god ne bismo bili na terenu u Domovinskom ratu, radili smo po Zagrebu. Obračunavali smo se s ubojicama, krinalcima, mafijom, bili smo pozivani kad god je trebalo rješavati slučajeve organiziranog kriminala, mafije, bili smo svuda. Sjećam se da sam jednom prilikom bio na dopustu i bilo je vrijeme kolinja. Upravo sam zaklao svinju kada su me pozvali. Rekao sam da sada zaista ne mogu krenuti, jer sam upravo zaklao i sve će mi propasti ako odem. Vaso me pitao neka odlučim je li mi bitnije kolinje ili on i postrojba. Naravno da sam došao, nije mi bilo ni na kraj pameti ostati doma kada me moji kolege trebaju. Uvijek je tako, svojim metodama, znao postići da ga ljudi slijede - govori Pranjić.
Za Brkića, kao i za svakog drugog kolegu, davao se i život. Rostohar nam tako priča kako je jednom prilikom, tijekom priprema za akciju Bljesak, sanjao Vasinu pogibiju.
- Bilo je to u listopadu 1994., a postrojba je bila na potezu Pakrac - Požega. Sanjao sam da će Vaso nastradati. Kad sam se probudio, rekao sam mu - ti ne ideš nikuda, idem ja. Stao sam na minu i ostao bez noge. Ali, postrojba je tako funkcionirala, uvijek smo htjeli štititi jedni druge i takav je bio i Vaso - govori Rostohar.
Pranjić se prisjeća anegdote iz operacije Bljesak kada je Brkić, već kao zapovjednik, pokazao ključnu hrabrost. Bilo je to na dan pogibije hrvatskog branitelja Vladimira Dešćaka.
- Krenuli smo u pet ujutro. Morali smo proći kroz minsko polje. U nekom trenutku Dešćak je izgubio život. Nisam to vidio nego smo preko radioveze obaviješteni da nam je suborac mrtav. To je strašno težak trenutak, golemi šok. Nastala je, da tako kažem, gromoglasna tišina. Nitko nije znao što reći, svi su samo razmišljali o poginulom suborcu. Odjednom se preko radioveze prolomio krik - JURIIIIŠ!!!!. Bio je to Vaso, tada zapovjednik pravca. Kasnije su ga dosta zezali zbog tog krika, jer nije rekao napad ili kreni, nego partizanski ratni poklik, ali to je bila njegova ljudska, instinktivna reakcija koja nam je svima ulila u srca hrabrost kada je najviše trebalo. Krenuli smo i odradili akciju do kraja - prisjeća se Pranjić.
Kumulativna granata
Tog prvog dana operacije Bljesak i Brkić je pretrpio jednu, tada je mislio lakšu ozljedu, kada ga je odbacila detonacija kumulativne granate RPG-a, koja je eksplodirala neposredno pored njega. Tek prošlo ljeto, nakon što mu je pozlilo na Kornatima, liječnici su u Šibeniku i na Rebru utvrdili kako su ti njegovi zdravstveni problemi posljedica te eksplozije u Bljesku.
Smrt Vladimira Dešćaka snažno je pogodila Milijana Brkića. Najbolje to zna njegova udovica Marina Dešćak koja Brkića danas smatra jednim od svojih najvećih prijatelja.
- Bilo je to za mene teško vrijeme. Vladimir je poginuo s nepune 23 godine. Ostala sam sama sa 16-mjesečnom djevojčicom i sinom na putu. Brkić je bio Vladimirov zapovjednik koji me obavijestio o njegovoj smrti. Nije više imao nikakve obaveze prema meni. A onda je trebao, za svoje ratne zasluge, dobiti vojni stan. Odbio ga je. Tomislavu Karamarku, koji je tada bio načelnik PU Zagrebačke, rekao je da on ne može prihvatiti stan prije nego što ga dobijem ja, udovica poginulog hrvatskog branitelja s dvoje djece. Zaista je tako bilo - ja sam dobila stan, a on ne - priča Marina Dešćak.
Otada su kućni prijatelji, a Brkić joj je, kaže, baš uvijek kad je mogao - pomogao.
- Na svaku moju poruku uvijek se javio, kad god sam rekla “upomoć” bio je tu. Neko smo vrijeme bili i susjedi, tu u Malešnici. Što god mi je ikada trebalo, znala sam da na njega uvijek mogu računati. Drago mi je da je u politici, takvim ljudima je i mjesto na vlasti. A onima što ga pljuju poručujem da takvi pljuju i po poginulim hrvatskim braniteljima. Neka znaju da postoje ljudi poput Milijana Brkića kojima su imena poginulih sveta - kaže Marina Dešćak.
Slično govori i udovica poginulog Ivice Drmića. Iako s Brkićem nije toliko bliska kao obitelj Dešćak, kaže kako dobro zna da mu se uvijek može javiti.
Zapali svijeću
- To je jedan od onih brojeva telefona na koji se čovjek uvijek može javiti ako nešto treba. Zaista mi je i važno i drago što na svaku obljetnicu smrti mog supruga dođe na Velebit, zapali svijeću na mjestu njegove pogibije. Važno mi je da je tu - kaže Tanja Drmić.
Jedna od najvećih afera koja se vezuje uz Brkićevo ime svakako je potencijalno plagiranje diplomskog rada na Policijskoj akademiji. Suborci smatraju da je riječ o podmetanju i pokušaju političke diskreditacije, a ističu kako je Brkić bio među rijetkima koji su u Domovinskom ratu bili vojno aktivni i studirali u isto vrijeme.
- To su ljudi koji su doslovce s bojišta odlazili polagati ispite, i na tome im svaka čast - govore.
Brkićevi suborci pozdravljaju ideju da on postane ministar branitelja. Radije bi ga, kažu, vidjeli na čelu policije jer “poznaje ljude i zna kako sustav funkcionira”, no uvjereni su da će i u Savskoj 66 odraditi dobar posao.
- On je uvijek, još u vrijeme rata, okolo išao s jednim notesom u koji je zapisivao sve što mora odraditi. Kada bi nešto napravio, to bi prekrižio, ali nikada nije odustao dok nije odradio sve što mora. Vjerujemo da će takav biti i kao ministar branitelja. Njegov je glavni zadatak vratiti hrvatskim braniteljima dostojanstvo i sigurni smo da će to učiniti, jer je on čovjek koji istinski poštuje dostojanstvo svake osobe - kažu.
Prosvjedi u Sinju
Jedna epizoda iz 2001., kada je Brkić bio visoko u policijskom aparatu te zapovjednik čitave postrojbe Alfa, uvjerila ih je u to.
- Sjetite se kada su u Sinju bili prosvjedi zbog uhićenja Mirka Norca. Alfe su poslane da razbacaju taj prosvjed. Trebali smo krenuti iz Zagreba i tući svoj narod, krenuti protiv hrvatskih branitelja. Brkić to nije dozvolio. Odbio je zapovijed. Nije htio krenuti na svoje ljude, jer je znao da hrvatske policije i vojske ne bi ni bilo bez hrvatskih branitelja. Nije mogao na njih. Ponosan sam što je to učinio, iako je zbog toga smijenjen. Nisam siguran da bih bio toliko hrabar na njegovu mjestu. Ali, svaka mu čast, učinio je ono što smo svi u tom trenutku htjeli! - govori Pranjić.
Mnogi Vasini suborci s kojima smo razgovarali kažu da mu politika, možda, nije trebala. Dao je dosad, vele, dovoljno i zadnja stvar koja bi mu se trebala događati jest da ga “razvlače po novinama”.
- Vjerujem da on misli kako postoji još nešto što može dati za svoju zemlju i svoj narod - kaže Rostohar.
‘U Alfama smo mu iz zezancije dali srpsko ime, a kasnije je to postalo njegovo kodno ime’
Brkićevi suborci otkrivaju i tajnu kako je Vaso postao - Vaso.
- Bili smo zanimljiva postrojba. Prošli smo mukotrpno hodanje, ležanje u lokvama, kiše, strah, ranjavanja, ali danas, kada se sjetim svega, najviše pamtim odličnu zafrkanciju nakon odrađenih terena. To nas je držalo, a Vaso je uvijek bio odličan kada se treba opustiti. Kada je radio, radio je, a kada se zezao, zezao se. Imali smo, tih ratnih dana, neki svoj smisao za humor. Bilo je u Alfama i Srba, odlični dečki. Njima smo svima nadjenuli hrvatska imena. Ja sam Dean i zvali su me Dejo, a Milijan Brkić dobio je srpsko ime Vaso. Kasnije je to ime postalo njegovo kodno ime, no dali su mu ga upravo Alfe i vjerujem da je na njega ponosan, baš kao što smo i svi mi ponosni na to vrijeme - zaključuje Rostohar.