Nakon više od dvadeset i pet godina jedan od najuspješnijih hollywoodskih producenata, ovjenčan s dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja i brojnim drugim nagradama vraća se kući. Branko Lustig (80) teška srca ostavlja svoj losanđeleski dom, ali, kako kaže, njegovi se najbliži prijatelji nalaze u Zagrebu. Tamošnji znanci, kolege i prijatelji priređuju mu oproštajni party, a u američkim novinama slave njegov trijumf nad životom. Jer od logora u Auschwitzu napravio je uistinu mnogo, toliko koliko neki ne bi uspjeli ni za tri života. Ali on kaže da je samo imao puno, puno sreće.
Sjećanje na Auschwitz
Prije nekoliko dana New York Times objavio je kratki film o vašem povratku u Auschwitz, gdje ste pristupili ceremoniji bar micve. Taj obred niste mogli napraviti sa 12 godina, kada je to običaj u židovskom svijetu, jer ste bili u koncentracijskom logoru. Što je to za vas sada značilo?
- Bar micva je tradicija. Svojevremeno sam izjavio da ne mogu vjerovati da postoji Bog, što je diglo dosta prašine, i sada sam se mislio kako će ljudi reagirati kada čuju da sam napravio taj religijski obred. No, meni je to tradicijski čin, Židovi su ostali gizdavi već dvije tisuće godina zato što se drže tradicije. Bio je to poseban trenutak i za mene je to bio najznačajniji dokaz da sam preživio holokaust.
S vama su bile vaša kći Sara i supruga Mirjana, koja je plakala tijekom ceremonije.
- Na nju je najviše djelovala okolina. Bili smo okruženi sa 10 tisuća mladih koji su nosili zastave iz više od 50 zemalja. Samo se hrvatska zastava, nažalost, nije vijorila. Moja Mirjana je emotivna, i vi biste sigurno pustili suzu. Jer tamo sve razlike nestaju, ostaju samo ljudi, goli ljudi i gole sudbine.
Točno 15. travnja obilježili ste 68. godišnjicu oslobođenja iz koncentracijskog logora Bergen-Belsen. Tada ste imali 12 i pol godina. Koliko se zapravo sjećate događaja iz tog perioda?
- Jako je teško sjetiti se detaljno, jer ipak ja imam 80 godina i moram prizvati sjećanja od prije sedam desetljeća. Ali, toliko sam knjiga pročitao i toliko filmova pogledao da sam prizvao ta svoja sjećanja. Čitajući primjerice knjigu Alaina Resnaisa ‘Noć i magla’, koja je jako slikovito pisana, vratile su mi se slike koje sam s vremenom potisnuo.
Kakve vam slike naviru iz tog vremena?
- Pa eto, primjerice, imam tu scenu u glavi gdje nosim drvene cokule i pridržavam se za neke sanjke koje su vukli logoraši. Svaki put kad nešto pročitam kao da oživim neki san. Sve postaje jasnije, slike se odjednom razbistre. Danas ja o tome pričam vrlo slikovito. Jednom sam čovjeku u gostionici negdje u Virginiji ispričao priču o svome ocu Mirku, i o tome kako je on poginuo tijekom Drugoga svjetskog rata, i on je o tome napravio film. Nazvao ga je ‘Lustig’.
Ne znaju o holokaustu
Proganjaju li vas sjećanja na Auschwitz?
- Nisu me nikad proganjale noćne more, ali razmišljam o drugim stvarima, razmišljam o ljudima koji su to učinili. Zato sam i rekao to o Bogu, da ne mogu vjerovati da su toliki ljudi otišli u smrt i da nitko odozgo nije mrdnuo prstom. Njemačka vojska Wehrmacht, a to se rijetko gdje može pročitati, na svom opasaču nosila je natpis: ‘Bog s nama’. Zar su se sva ta klanja, sve te plinske komore događale pod njegovim blagoslovom? O tome bi se dalo raspravljati.
Rekli ste i u filmu kako vjerujete da će priča o Auschwitzu umrijeti zajedno s posljednjim preživjelima iz tog vremena. Uz sve filmove i priče koje su ispričane usitinu mislite da je to moguće?
- To me najviše muči svake večeri kada legnem u krevet. Odlazim na sve te memorijalne skupove, godišnjice na kojima se ljudi sjećaju holokausta, držim tamo i govore, ali kada gledam kome se obraćam, nema mladih. To je sve moj naraštaj, ljudi od 50 do 80 godina, koje stalno upozoravamo: nikada više, to se nikada ne smije ponoviti! Ali, to je zapravo najveći problem: kome mi o tome govorimo? Starcima, onima koji to znaju. Siguran sam da kada biste napravili anketu na Trgu bana Jelačića i upitali nekolicinu ljudi što znaju o holokaustu, rijetko tko bi znao nešto reći. Mladi ljudi nisu zainteresirani.
Vi ste Židov, no kažete da niste pobožni. Čime ste osobno najviše povezani sa židovskom kulturom?
- Uglavnom nisam povezan s Izraleom, nisam cionist, moji rođeni su otišli u Izrael, ali ja nisam. Na dan smrti moga oca odem u crkvu i slušam molitve. Nisam religiozan, ne znam pjevati crkvene napjeve, ali snimam filmove o holokaustu, o toleranciji. To je moj jedini doprinos židovskoj kulturi. Ako se pod kulturu smatra i da se holokaust ne ponovi, onda ja tako pridonosim. Širim priče o ljubavi jedne rase prema drugoj, govorim to i djeci po hrvatskim školama. I to je moja židovska misija.
Prati me sreća
Od logorovanja u Auschwitzu do današnjeg dana mnogo ste postigli. Postali ste jedan od najostvarenijih producenata u Hollywoodu, dobitnik ste dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja...
- Odmah da vam kažem, nisam ja toliko slavan kao što me prikazuju. Imao sam tu sreću da sam sedamdesetih, kada sam došao u Ameriku, sreo Spielberga, s njim poslije napravio odličan film (‘Schindlerova lista’), poslije sam napravio još jedan fenomenalan film (‘Gladijator’), i potom 8-9 filmova koji nisu loši. Premda, i dandanas mislim da je ‘Pad crnog jastreba’ zavrijedio Oscara, to je jako dobar film Ridleyja Scotta. Kažem vam, sreća me prati još od logora.
Radio sam dosta, ali nisam slavan. Znate koji je najbolji pokazatelj toga? Kada uđete u restoran ovdje u Hollywoodu, a za vas se odmah nađe stol. A ja gdje god uđem ovdje, nitko se ne diže, ne čiste se za mene stolovi već dugo. Jedini stol koji me čeka je onaj kod Charlieja.
Još ste lani najavili svoj povratak u Hrvatsku. Jeste li počeli s procesom selidbe?
- Definitivno. To je to. Nema namještaja u kući, sve je u kutijama, sve je spremno za polazak.
Koliko vam je teško pala ta odluka? Ipak ste u Americi proveli 25 godina.
- Svoj sam losanđeleski dom kupio prve godine kada sam ovdje došao. Nalazi se u jako lijepom kraju gdje nema buke i galame. Nije to šala, ja kući idem istom ulicom već 25 godina. Teško mi je napustiti sve to. Moj vrt ispred kuće, moje prekrasne ruže, koje upravo sada gledam kroz prozor... Ovdje smo proveli fenomenalne godine. Ali vrijeme je za povratak , naši prijatelji se nalaze u Zagrebu.
Nosim i nagrade
Koliko toga ćete moći ponijeti sa sobom, ipak je to jedan cijeli život od gotovo tri desetljeća?
- Htio bih sve ponijeti sa sobom, ali ne mogu. Došli smo ovdje s dva kufera, a vraćamo se s toliko stvari. Nosim sve knjige, filmove, slike, zapravo najviše slika...
A nagrade?
- Nosim i nagrade, sve te Oscare, Globuse, Emmyje, Anne Frank, sve te kipiće koje sam godinama skupljao. Ponosan sam što sam ih dobio i proživio, ali to su na koncu samo kipići. Spakirala ih je moja Mirjana u tri, četiri kutije. To su moje uspomene, koje će poslije ostati mojoj kćeri Sari ili nekom muzeju...
Kada stižete kući, kada vas možemo očekivati?
- Ja ću doći u Hrvatsku na Dan oslobođenja, žao mi je da nemam bijelog konja pa da na njemu dojašem na Trg bana Jelačića. Evo, moja Mirjana dobacuje da je to nekadašnji Dan oslobođenja. Ali ne slažem se s time. Možda su neki ljudi zaboravili, ali ja nisam što je sve bilo do svibnja 1945. Da nije bilo partizana i narodne vojske, ne bi bilo ni ovoga filma koji je posveta oslobođenju Bergen-Belsena. Kako bih mogao zaboraviti taj dan, mislio sam da sam umro kada sam čuo muziku. Gajdaši su koračali uz vojnike iz engleske britanske brigade, koja nas je oslobodila iz pakla. To neću nikada zaboraviti!
Hoćete li imati oproštajnu zabavu u Los Angelesu?
- Prijatelji mi priređuju 4. svibnja party iznenađenja. Ne znam tko će doći, ne bih smio znati ni da će biti zabava.
Gdje ćete se skrasiti u Zagrebu? Kako zamišljate svoj život ovdje?
- Imam stan u samom centru, a većinu vremena provodit ću kod Charlieja. Ujutro odem tamo na kavu, pa ostanem do ručka, poslijepodne odem u kazalište ili kino pogledati neki novi dobar film. Još sam uvijek član Američke akademije pa ću redovito dobivati nove filmove za koje ću glasovati. Možda ću se vratiti na Akademiju dramskih umjetnosti, pa jednom tjedno predavati o razlici između američke i europske produkcije, putovat ću po školama i mladeži govoriti o holokaustu. To je moja najvažnija misija.
Ne bih ništa mijenjao
I ove godine, sedmu godinu zaredom, organizirate Festival židovskog filma. Što ste pripremili?
- Festival ‘tjeramo’ sedmu godinu zaredom i pravo je čudo svake godine da se uopće održao jer nitko ne želi ulagati, država ne da nikakav novac. Ljudi ovdje nisu ni svjesni da ovakav festival o toleranciji i holokaustu ne postoji nigdje u svijetu, osim možda u Izraelu. Da nije sv. Bandića, ne bilo ni festivala. I to je prava istina. Bez da uplićemo politiku. Ove godine ne prikazujemo samo filmove o holokaustu već i o nacizmu. Jako je važno da naša omladina dođe i gleda šta se događa u Njemačkoj u kojoj divljaju neonacisti. Važno je znati da oni postoje i da ih se treba čuvati.
Festival ćemo otvoriti još jednim filmom iz Beograda koji me jako dirnuo. Glumi Mustafa Nadarević, koji je definitivno jedan od najboljih glumaca s ovih prostora. U filmu se radi o holokaustu, ali to je više priča o toleranciji između vjera i ljudi. Ne znam jesmo li dobro izabrali, vidjet ćemo...
I još da vas upitam jednom prije odlaska iz Amerike, žalite li za nečim, jeste li mogli što drugačije napraviti?
- Ne bih ništa promijenio, ovako kako je bilo bilo je divno. Toliko sam prijatelja i znanaca stekao, imao sam zaista lijep život. Ali, što je bilo, prošlo je, tako je to kad postanete stariji, družite se s najstarijim prijateljima, a ja ih ovdje nemam. Nisam ovdje išao u školu, moji su prijatelji u Zagrebu. Osim toga, Kalifornija je predivna zemlja, ali nema Žumberka, a to joj je velika mana.