Uplakana sam stigla doma iz škole, sjećam se kao da je bilo jučer. Suze su se slijevale kao u Marisol. Nisam mogla disati, proizvodila sam jako čudne zvukove. Zalupila sam vratima svoje sobe. Vrištala sam u jastuk i tukla svoje plišane životinje. I dan danas mi ih je žao. Zagrlila sam svog ogromnog, zelenog plišanog medu s kojim sam se praktički rodila i ispričavala mu se i dalje plačući. Krajičkom oka vidjela sam da je netko otvorio vrata, međutim nisam htjela reagirati, moj život je u to vrijeme bio suviše dramatičan.
- Što je bilo Elina?’
- Ma, ništa – a bilo mi je svašta, samo nisam htjela priznati.
- Tko te raspizdija da mu odem jebat mater? - razvaljala sam smijeh prema jedinoj osobi koja me tada razumjela. Smijala sam se glasno, preglasno. Suze su se pretvor...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....