.
Dok svjetske novine posljednjih mjeseci ponovno raspredaju o okolnostima smrti vjerojatno najslavnijeg američkog pisca, nobelovca i autora lektirnih romana “Starac i more” te “Zbogom oružje”, hrvatska javnost relativno je slabo upoznata s činjenicom da se burni ljubavni život Ernesta Hemingwaya jednom nasukao i na hrvatske obale. Preciznije, riječ je o talijanskoj obali na kojoj je ljubio jednu Hrvaticu.
Ernest Hemingway rado je boravio u Veneciji, najčešće na imanju Cipriani u Torcellu. S imanja je povremeno odlazio u lov na divlje patke u slikovito mjestašce Caorle pokraj Venecije. U lagunu je stigao sa svojom četvrtom suprugom Mary Welsh Hemingway, no tamo ga je dočekala nova, fatalna ljubav: jedne večeri na imanju prijatelja, barona Franchettija, pisac je upoznao 19-godišnju plemkinju Adrianu Ivančić, za kojom je posve izgubio glavu. Njemu je tada bilo 49 godina. Njihova je ljubav trajala sve do piščeve smrti, a Adriana je svog Ernesta inspirirala i za neke od glavnih likova u njegovim romanima. Iako je u međuvremenu s drugim muškarcem zasnovala obitelj, 22 godine nakon Hemingwaya i ona je počinila samoubojstvo. Navodno je cijelo vrijeme tugovala za njim.
Plemkinja s Lošinja
Adriana Ivančić bila je hrvatskog podrijetla, kći barona Karla Ivančića, diplomata čija se brodovlasnička obitelj u 19. stoljeću s Malog Lošinja doselila u Veneciju.
“Tada nisam bio u stanju pisati. Ali, zahvaljujući tebi, nakon što sam te upoznao, ponovno sam počeo”, govorio je pisac svojoj muzi. A sudbonosni susret s Adrianom izgledao je ovako: Bila je tmurna, kišna večer u prosincu 1948. godine. Skupina muškaraca, među kojima i veliki pisac, vraćala se kući nakon cjelodnevnog lova. Adriana je bila jedina žena u kući barona Franchettija, gdje su lovci namjeravali prespavati. Stajala je blizu kamina i pokušavala raščešljati svoju gustu, crnu kosu. Hemingwayu su se od prizora koji je ugledao odsjekle noge. Trideset godina stariji pisac uzeo je njezin češalj i prelomio ga na dva dijela. Jednu joj je polovicu češlja vratio, a za sebe je zadržao drugu.
Nakon susreta u Caorlu, nastavili su druženje. Njezin je venecijanski dom bio u blizini Harrijeva bara gdje je, poznato je, Hemingway volio navratiti. Tamo su se i nalazili. Da je bila riječ o pravom ljubavnom trokutu, može se vidjeti i po zajedničkim fotografijama Hemingwaya, Mary Walsh i Adriane Ivančić, na kojima se uza sav trud ne može pronaći ni najmanji trag ljubomore između dviju žena. Dapače, njih dvije izgledaju kao dobre prijateljice koje zajedno s piscem obilaze grad.
Prilikom sljedećeg dolaska u Veneciju, 1950. godine, Hemingway je završio roman “Preko rijeke i u šumu”, koji je kritika u Americi dočekala hladno. Iako ga je za taj roman inspirirala Adriana, ni ona nije bila oduševljena kvalitetom romana i to mu je iskreno rekla. A knjiga se, osim opisa venecijanske lagune, odlikuje jasnim autobiografskim elementima: Richard Cantwell, američki pukovnik u mirovini, vraća se u Italiju da obiđe mjesta gdje je bio ranjen u mladosti. Tu počinje njegova burna veza s mladom groficom Renatom.
Zabranjena ljubav
Lik glavne junakinje, očigledno inspiriran mladom Adrianom, izazvao je velik skandal u tadašnjoj Veneciji. Iako je Hemingway isticao da se u knjizi za opise ljubavnih scena u gondoli (XIII i XIV poglavlje) nadahnuo drugom stvarnom ličnošću, glumicom Marlene Dietrich, Adrianu su u tada malograđanskoj Veneciji dočekale brojne neugodnosti. Zataškavanju skandala nije pridonio ni piščev izričit zahtjev da se knjiga može objaviti u Italiji tek nakon njegove smrti (roman je u Italiji objavljen 1965.).