Tko bi to pomislio: kad sam rano, bilo je to za moj osamdeset i peti rođendan, odlučio odstupiti sa svojih počasnih dužnosti, polazio sam od toga da se moj desetljećima sanjani san da još jednom doživim obrat unutar naše Crkve, kakav sam doživio pod Ivanom XXIII., za mojega života neće ispuniti.
A kad ono: moj dugogodišnji teološki životni pratitelj Joseph Ratzinger - sad nam je obojici po osamdeset i pet godina - iznenada je, još prije mene, odstupio sa svoje papinske dužnosti, a točno 19. ožujka 2013., na njegov imendan i moj rođendan, na dužnost je stupio novi papa iznenađujućeg imena Franjo.
Je li Jorge Mario Bergoglio razmislio zašto se dosad nijedan jedini papa nije usudio odabrati ime Franjo? U svakom slučaju, Argentinac je bio svjestan da će se imenom Franjo nadovezati na Franju Asiškoga, svjetski poznatog društvenog odmetnika iz 13. stoljeća, a dotad živahnog, radosnog i mondenog sina jednog bogatog trgovca tkaninom iz Assisija, koji je u dobi od dvadeset i četiri godine odustao od obitelji, bogatstva i karijere te čak i svoju prekrasnu odjeću vratio ocu.
Patetična gesta
Začuđujuće je kako je papa Franjo od prve minute svoje papinske dužnosti odabrao nov stil: za razliku od njegovih prethodnika, kod njega nema mitre sa zlatom i dragim kamenjem, nema purpurne, samurovinom obrubljene mocete, nema posebno za njega izrađenih crvenih cipela i pokrivala za glavu, nema raskošna prijestolja i tijare.
Začuđujuće je i to što novi papa svjesno odustaje od patetičnih gesta i visoke retorike, govoreći jezikom naroda, kakav mogu prakticirati i laički propovjednici, što su ih pape zabranjivali i tada i danas.
Začuđujuće je naposljetku i kako novi papa naglašava svoju bliskost s bližnjima: on moli za molitvu naroda prije nego što sam blagoslovi, plaća poput svakog drugog čovjeka svoje hotelske račune, uspostavlja kolegijalnost s kardinalima u autobusu, u zajedničkoj rezidenciji, za službenog rastanka, pere noge mladim zatvorenicima, također i ženama, pa čak i jednom muslimanki. Papa, koji se prikazuje kao prizeman čovjek.
Sve to obradovalo bi Franju Asiškoga i predstavlja puku suprotnost spram onoga što je svojevremeno reprezentirao papa Inocent III. (1198. - 1216.). K njemu je godine 1209. Franjo s jedanaestoricom male braće (“fratres minores”) doputovao u Rim ne bi li mu predstavio svoju kratku regulu, sastavljenu isključivo od biblijskih citata, i primio papinsko odobrenje za svoj način života “prema uzoru svetoga Evanđelja” u proživljenom siromaštvu i laičkoj propovijedi. Inocent III., grof di Segni, izabran za papu kad mu je bilo samo trideset i sedam godina, bio je rođeni vladar: teolog, obrazovan u Parizu, oštroumni pravnik, vješt govornik, sposoban administrator i rafiniran diplomat. Nikad nijedan papa prije ili poslije njega nije imao veću moć nego on. Revolucija odozgo, koju je u 11. stoljeću započeo Grgur VII. (“gregorijanska reforma”), dostigla je s njime svoj cilj. Naspram titule “Petrova zamjenika” on je preferirao titulu “Kristova zamjenika”, koja se do 12. stoljeća koristila za svakog biskupa ili svećenika (Inocent IV. preinačio ju je čak i u “Božjeg zamjenika”). Drukčije nego u prvom tisućljeću, papa se otad, pa sve do danas, ponaša kao apsolutni vladar, zakonodavac i sudac kršćanskog svijeta, što mu apostolske crkve Istoka nikad nisu priznale.
Ali trijumfalan pontifikat Inocenta III. nije se pokazao samo vrhuncem, nego i prekretnicom. Još pod njim pokazali su se znakovi rasula, koji su dijelom do današnjih dana ostali oznakama rimsko-kurijalnog sustava: nepotizam i favoriziranje rođaka, pohlepa, korupcija i dubiozni financijski poslovi. Ali već od sedamdesetih i osamdesetih godina 12. stoljeća razvijali su se snažni nekonformistički pokreti pokore i siromaštva (katari, waldenseri). Ali pape i biskupi suprotstavljali su se, naravno, tim prijetećim strujanjima zabranama laičkih propovijedi, osudama “krivovjernika”, inkvizicijom, pa čak i “krivovjerničkim” ratovima.
Ali upravo je Inocent III. bio taj koji je uza svu istrebljivačku politiku protiv tvrdoglavih “krivovjernika” (katara) ipak pokušavao integrirati u Crkvu evanđeosko-apostolske pokrete siromaštva. I Inocent III. bio je svjestan nužnih reformi Crkve, zbog kojih je naposljetku sazvao raskošni 4. lateranski koncil. Tako je i Franji Asiškome nakon dugotrajna opominjanja dao dopuštenje za propovijed pokore. O idealu u reguli zahtijevana ideala apsolutna siromaštva neka prvo u molitvi preispita Božju volju. Na osnovi vizije iz sna, u kojoj jedan mali, neugledni redovnik papinsku lateransku baziliku spašava od urušavanja, kaže se, papa je naposljetku potvrdio regulu Franje Asiškoga. U konsistoriju saopćio ju je kardinalima, ali nije dao da se ništa pismeno zabilježi.
Faktički je Franjo Asiški predstavljao i još uvijek predstavlja alternativu rimskom sustavu. Što bi se dogodilo da su već Inocent i njegovi Evanđelje ponovno uzeli ozbiljno? Ako se i ne shvate doslovce, nego duhovno, njegovi evanđeoski zahtjevi ipak su značili silno stavljanje u pitanje rimskog sustava, tog centralističkog, juridiziranog, politiziranog i klerikaliziranog sklopa moći, koji u Rimu od 11. stoljeća nadalje bijaše ovladao Kristovom stvari.
Inocent III. zasigurno bi bio jedini papa koji bi na temelju izuzetnih kvaliteta i ovlaštenja Crkvu mogao usmjeriti drugim putem; a to bi papinstvo 14./15. stoljeća poštedjelo raskola i egzila, a Crkvu u 16. stoljeću protestantske reforme. Razumije se da bi to već u 13. stoljeću za Katoličku crkvu rezultiralo promjenom paradigme, ali takvom koja Crkvu ne bi raskolila, nego bi je, štoviše, obnovila i u isti mah ponovno pomirila Zapadnu i Istočnu crkvu.
I tako prakršćanski središnji zahtjevi Franje Asiškoga do danas ostaju pitanjima upućenim Katoličkoj crkvi, a sada i papi, koji se programatski naziva Franjo: paupertas, siromaštvu, humilitas, pokornost i simplicitas, jednostavnost. To je valjda dovoljno objašnjenje zašto se do danas nijedan papa nije usudio uzeti ime Franjo: zahtjevi su se činili previsokima.
Što znači ime?
Ali time se postavlja drugo pitanje: Što za papu današnjice znači ako hrabro odabere ime Franjo? Naravno da se ne smije idealizirati ni osoba Franje Asiškoga, koja ima svojih jednostranosti, egzaltacija i slabosti. On ne predstavlja apsolutnu normu. Ali njegovi prakršćanski zahtjevi moraju se shvatiti ozbiljno, makar se i ne morali doslovce provoditi u djelo, nego će ih papa i Crkva prenijeti u današnje vrijeme.
(1) Paupertas, siromaštvo? Crkva u duhu Inocenta III. crkva je bogatstva, hvalisavosti i raskoši, pohlepe i financijskih skandala. Naspram toga, Crkva u duhu Franje predstavlja crkvu transparentne financijske politike i zadovoljne skromnosti. Crkva koja prije svega skrbi za siromašne, slabe i zakinute. Crkva koja ne gomila bogatstvo i kapital, nego se aktivno bori protiv siromaštva, a vlastitom osoblju nudi uzorne radne uvjete.
(2) Humilitas, pokornost? Crkva u duhu pape Inocenta crkva je moći i vlasti, birokracije i diskriminacije, represije i inkvizicije. Naspram toga, Crkva u duhu Franje predstavlja crkvu čovjekoljublja, dijaloga, bratstva, dobrog domaćinstva i na nekonformiste, nepretenciozne službe njezinih voditelja i solidarne socijalne zajednice, koja nove religiozne snage i ideje neće isključivati iz crkve, nego će ih činiti plodnima.
(3) Simplicitas, jednostavnost? Crkva u duhu pape Inocenta crkva je dogmatske nepokretnosti, moralističke cenzure i pravničkog osiguranja, crkva kanonistike koja regulira sve, skolastike koja znade sve i straha. Naspram toga, Crkva u duhu Franje Asiškoga predstavlja crkvu objave boljitka i radosti, teologije orijentirane prema jednostavnom Evanđelju, koja sluša ljude umjesto da ih samo odozgo indoktrinira, crkvu koja ne samo da poučava, nego uvijek iznova uči. ( Preveo Boris Perić)