Globalna ekonomska kriza ponovo je preusmjerila političku pažnju na obrazovanje. Čini se kako će nacije sa snažnim, modernim odgojno-obrazovnim sustavom proći kroz trenutnu krizu daleko manje oštećeni od drugih. Zemlje s bolje obrazovanim ljudima te brojnijim i fleksibilnjim mogućnostima obrazovanja mogu se osloniti na kreativna rješenja i rast temljen na inovacijama kao protutežu pada industrijskog i uslužnog sektora u svojim gospodarstvima.
Život na sjeveru
Finska je primjer takve nacije. Što svijet može naučiti od Finske i kako zemlje Zapadnog Balkana mogu izgraditi odgojno-obrazovne sustave koji im mogu pomoći u budućnosti. Zbog čega je obrazovanje u Finskoj tako posebno? Nokia i odgojno-obrazovni sustav su dva, svjetski poznata finska branda.
Zanimljivo, oba su 150 godina stara sustava i dijele sličnu povijest. Danas 40 posto svih korisnika mobitela na ovoj planeti koristi uređaj koji je proizvela ikonska finska korpororacija - Nokia. Većina tih ljudi točno zna zbog čega je njihov mobitel superioran drugim konkurentskim brandovima. Isto tako, većina ljudi koji rade u odgojno-obrazovnom sektoru znaju da je Finska uvijek korištena kao globalni model za dobro obrazovanje.
Međutim, tek nekolicina njih je svjesna zbog čega je finsko obrazovanje tako posebno. Je li to nešto tipično za malu državu koja je naučila kako preživjeti u surovim sjevernim uvjetima? Ili, pak, nešto što je posljedica teškog rada motiviranog snom o boljem sutra. Prije nego što se pozabavimo tim pitanjima moramo znati što znači “dobar” odgojno-obrazovani sustav.
Česta je pogreška da se oznaka “izvrsnosti” pripisuje onom obrazovnom sustavu koji je ustoličen na vrhu međunarodnih rang-lista, primjerica kao što je PISA (međunarodno testiranje 15-godišnjaka, op. prev.) koju provodi Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Dobri odgojno-obrazovni sustavi moraju moći i više od toga. U prošlosti su, primjerice, ministri obrazovanja smatrali kako je obrazovanje u njihovoj zemlji na visokoj međunarodnoj razini samo zato što su njihovi srednjoškolci osvajali medalje na međunarodnim matematičkim ili znanstvenim olimpijadama. Bugarska, Rumunjska i Rusija su primjeri tih država. Kao što svi danas znamo, to je bila zabluda i iluzija.
Goleme razlike
U međunarodnim usporedbama svjetskih odgojno-obrazovanih sustava slijedeća četiri područja moraju biti uzeta u obzir.
Prvo, u dobrim odgojno-obrazovnim sustavima svi mladi, i većina odraslih, idu u školu. I ne samo tako što je započnu, već ju i uspješno završe. To znači da kad se kompariraju funkcioniranje i postignuća odgojno-obrazovnih sustava, u obzir se moraju uzeti i pohađanje, odnosno participacija i završavanje različitih odgojno-obrazovnih ciklusa. Ukoliko značajan broj onih koji su počeli pohađati školu, školu nikad ne dovrše, to sugerira kako je nešto pogrešno u funkcioniranju tog obrazovnog sustava.
Upravo se to događa u brojnim dijelovima Sjeverne Amerike gdje gotovo trećina srednjoškolaca napuste školu bez završne svjedodžbe. U Finskoj više od 99,2 posto djece završi obavezno osnovnoškolsko obrazovanje, gotovo 90 posto ih stekne srednjoškolsku svjedodžbu, više od polovice mladih Finaca ima barem magisterij, dok većina odraslih sudjeluje u nekoj aktivnosti cjeloživotnog učenja. Zaključak: učenje je hobi broj jedan u Finskoj!
Drugo, dobro obrazovanje služi svima neovisno o njihovom mjestu stanovanja, materinjem jeziku, društveno-ekonomskom statusu ili osobnim mogućnostima.
Međunarodne statistike pokazuju da postoje goleme razlike koje pokazuju koliko su zemlje (ne)pravične kad je u pitanju odgojno-obrazovni sustav.
Država, primjerice, može biti visoko rangirana u međunarodnim PISA tabelama u području matematike, ali paralelno može imati velike razlike u postignućima učenja među pojedinim škola.
Nizozemski i slovenski učenici postižu dobre rezultate u području prirodoslovnih predmeta u nižim razredima srednje škole, međutim, ti su rezultati neravnomjerno dostribuirani među školama, odnosno unutar sustava. Drugim riječima, postoje izvrsne škole i jako slabe škole. Finska ima najmanje razlike među školama od svih razvijenih zemlja. U Hrvatskoj i Srbiji, primjerice, varijacija, odnosno razlike postignuća, u nižim razredima srednjih škola su deset puta veće od onih u Finskoj. To znači da je finski odgojno-obrazovni sustav najpravičniji kad su u pitanju mogućnosti učenja. To je drugi znak dobrog odgojno-obrazovnog sustava.
Uspon Finske na vrh
Treće, kako i koliko dobro pojedinci uče u školi važna je mjera kvalitete obrazovanja. U dobrim odgojno-obrazovnim sustavima učenici dobro svladavaju ono što se od njih očekuje. Ukoliko ih procjenjuju samo njihovi učitelji, pouzdane usporedbe su teške. Upravo je to bio glavni motiv zbog koje je uveden Program međunarodnog procjenjivanja znanja i vještina učenika PISA (OECD-a).
Od uvođenja PISA studije 2000. godine, Finska je rangirana na sam vrh kao zemlja u kojoj se najbolje uči. Posebno je zanimljivo to da da Finska nije oduvijek bila na vodećoj poziciji. U 80-ima, primjerice, finsko obrazovanje nije budilo poseban interes na međunarodnoj razini. Stalna poboljšanja odgojno-obrazovnih postignuća u finskim školama su relativno novi fenomen i upravo zato su predmet zanimanja među svima koji se bave obrazovanjem diljem svijeta.
Mudro trošenje
Naposlijetku, dobri odgojno-obrazovni sustavi su učinkoviti. To znači da se i financijski i ljudske resursi mudro koriste te da mogu polučiti dobra postignuća. Zemlje se znatno razlikuju po tome koliko su učinkoviti njihovo odgojno-obrazovni sustavi. U čisto monetarnim terminima, razvijene ekonomije troše otprilike šest posto BDP-a na sve vrste obrazovanja.
U Europskoj Uniji ta brojka je niža, bliža pet posto. Više od desetine ukupnih troškova obrazovanja u brojnim zemljama podmiruju privatni izvor, što znači da naknade za poduke, udžbenike i druge troškove plaćaju bilo roditelji ili studenti. U Finskoj vlada plaća sve troškove obrazovanja. Udio privatnog novaca u ukupnim troškovima obrazovanja je manji od dva i pol posto. Finski odgojno-obrazovni sustav je, među svim zemljama, ekonomski najučinkovitiji: novac poreznih obveznika se mudro troši.
Tisuće posjetitelje iz cijeloga svijeta posjećuju Finsku kako bi naučili jedno: što finski obrazovni sustav čini toliko boljim od ostalih? Istina je da Finska ima neke specifične značajke koje se mogu povezati s tim povoljnim obrazovnim uvjetima. Finsko društvo je i dalje poprilično homogeno unatoč tome što je višejezično, to je je mala zemlja s nešto više od pet milijuna stanovnika koja je imala manje imigracije od drugih zemlja. No, sve to ne objašnjava uspjeh dobrog obrazovanja. Priča je nešto kompliciranija.
Teško je imenovati jedan ili dva razloga zašto je Finska toliko dobra u području obrazovanja. Povijest, kultura i tradicija moraju se razmotriti kad se uspoređuju različite zemlje. Potrebna je nešto šira slika od one koja uključuje samo škole.
Postoje tri sistemske odlike koje su odigrale važne uloge u dobro izvedenom sustavu obrazovanja u Finskoj. Još od vremena kad je ustanovljena prva finska javna škola 1866., glavni princip obrazovanja je da sva djeca u školama imaju isti kurikulum i pedagogiju.
Posvećenost ideji
Obaveznih devet godina školovanja uvedeno je početkom 70-ih kad je i stvoren aktualni školski sustav u Finskoj. Ideja cjelokupnosti, inkluzije i holističkog pogleda na osobni razvoj temeljne su vrijednosti koje stoje iza finskog obrazovanja dan-danas. Javna posvećenost ideji dobre škole za svu djecu bila je desetljećima zvijezda vodilja odgojno-obrazovnih politika. Vlade i ministri su se mijenjali, ali san je ostajao. To je ključni dio te finske tajne.
Učitelji nobelovci
Nemoguće je imati dobro obrazovanje bez dobrih učitelja. Ljudi ponekad pogrešno misle kako institucije za obrazovanje učitelja same po sebi proizvode dobrog učitelja za naše škole. Kako se učitelji pripremaju je važno, ali je daleko važnije da najbolji mladi ljudi žele postati učitelji. Finska je od Drugog svjetskog rata sustavno poboljšavala obrazovanje učitelja od dvogodišnjeg obrazovanja sve do svjetske klase magisterija utemeljenog na istraživanju na svučilištima.
Danas se u Finskoj daleko teže upisati na studij namijenjen osnovnoškolskim učiteljima, nego na studij medicine, prava ili ekonomije. Svi učitelji u Finskoj imaju više stupnjeve sveučilišne diplome i moraju biti kompetentni kako istraživači, tako i učitelji. Posljedica toga jest ta da je učitelj u finskom društvu najcjenjenije zanimanje. U finskoj se učitelji poštuju kao stručnjaci i javni intelektualci. Primjerice, Martti Ahtisaari, bivši predsjednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir, po zanimanju je učitelj u osnovnoj školi.
Finski put u obrazovanju znači i to da - iako se savjeti od OECD-a, UN-a i EU primaju s poštovanjem - krajnje odluke donose sami Finci. Finska nikad nije prihvatila put komercijalizacije, standardizacije i privatizacije odgojno-obrazovnog sektora na način koje su to učinile Engleska, SAD ili Njemačka.
Finski put uključuje ideje zbog kojih poučavanje i učenje postaju kreativni i zanimljivi.
Budućnost obrazovanja na Zapadnom Balkanu
Hrvatska je naslijedila bogatu odgojno-obrazovnu kulturu još od svog nekadašnjeg savezništva s drugim dijelovima Jugoslavije. Ljudi cijene obrazovanje, vole pričati o njemu i mladi često završavaju škole koje pohađaju. Štoviše, Hrvatska ima jedan od najvećih postotaka u Europi onih koji završe srednjoškolsko obrazovanje.
To daje pozitivnu podlogu. Međutim, to nije dovoljno. Protrebna je promjena smjera ako Hrvatska i njezini susjedi na Zapadnom Balkanu žele biti ravnopravni s naprednim ekonomijama Europske Unije. Prvo što se mora učiniti, treba prestati ponavljati politički slogan kako je “obrazovanje važno”. Ljudi znaju iz prošlosti da je doista važno. Drugo, jednako je beskorisno šuplje obećanje o podizanju “kvalitete obrazovanja”.
Većina ljudi nema ideju što to doista znači unaprijediti kvalitetu obrazovanja.
Hrvatskoj bi, primjerice, koristile nove ideje za budućnost obrazovanja koje mora počivati na najboljim tradicijama, ali bi se moralo prihvatiti i to kako je za bolju budućnost nužna i nova, hrabra vizija školstva. Taj je izazov sličan onome što je Finska prošla prije nekoliko desetljeća: znati se nositi s vlastitim namjerama i zatjevima koji dolaze izvana. Ispunjenje unutrašnjih političkih zahtjeva i vanjskih očekivanja samo će voditi daljnoj zbrci i zastoju.
Drugo, što pokazuje finski primjer, učitelji kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama u regiji, moraju dobiti status koji zaslužuju. Najnužnija stvar je reforma obrazovanja učitelja. U budućnosti, obrazovanje učitelja mora biti temeljeno na prestižnim akademskim diplomama koje će poslodavci cijeniti i koje će biti privlačne mladim ljudima. Finsko iskustvo pokazuje da je moguće stvoriti situaciju u kojoj će se učiteljski fakulteti moći ravnopravno natjecati s pravnim, ekonomskim ili medicinskim fakultetima u borbi za najdarovitije srednjoškolce. To će možda zahijevati zatvaranje starih institucija za obrazovanje učitelja i stvaranje novih. Upravo je to ključni preduvjet za bolje obrazovanje u budućnosti.
Posljednje, obrazovanje je po definiciji učenje od drugih kroz uzajamnu suradnju. Reformiranje odgojno-obrazovnog sustava ne sastoji se samo u radu s jednom međunarodnom institucijom i slušanje druge, samo kako bi se čulo što drugi u svijetu rade. Razvoj suvremenog obrazovanja, u svom najboljem izdanju, stvar je istinskog partnerstva, razmjene ideja i zajedničkog rada na promjenama u obrazovanju.
U ovom trenutku Kina, Indija i brojne zaljevske države upravo to rade. To bi mogla biti zlatna prilika za Hrvatsku i druge zemlje u regiji. Međunarodno partnerstvo u obrazovanju ipak bi se trebalo temeljiti na dugoročnim vizijama, dobro osmišljenim stategijama i dovoljnim resursima, kako bi sve bilo ispravno primjenjeno.
Kako je jedan od braće u finskoj noveli “Sedmero braće” sažeo strah od učenje: “Ali, tamo gdje postoji volja, postoji i način.”
Tko je Pasi Sahlberg?
Dr. Pasi Sahlberg generalni je direktor CIMO-a (National Centre for International Mobility and Cooperation), agencije finske Vlade za međunarodnu suradnju i mobilnost u Helsinkiju. Docent je na sveučilištima u Helsinkiju i Ouluu. Radio je u finskom Ministarstvu obrazovanja, gdje je jedno vrijeme bio savjetnik za obrazovnu reformu, a potom u međunarodnim organizacijama (Svjetska banka, OECD, EU). Kao konzultant radio je u više od 40 zemalja svijeta, od Afrike, centralne Azije, Bliskog istoka do srednje i istočne Europe, Latinske Amerike, SAD-a i Kanade. Bio je savjetnik nekolicini ministara obrazovanja diljem svijeta. Slovi za jednog od vodećih svjetskih stručnjaka u području razvoja obrazovnih politika i reformi te obrazovanja za ekonomsku konkurentnost. Objavio je više od 100 znanstvenih članaka u međunarodnim publikacijama.