Dragi prijatelju, primio sam tvoje pismo od 8. kolovoza o.g. u redu, pa ti liepa hvala. Hvala ti o obaviesti glede tvoga nastojanja dobavljati iz logora naše ljude i providiti za njihovo namještanje, što je vrlo korisno”. Tako počinje posljednje pismo Ante Pavelića kojeg je 18. rujna 1959., na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz Madrida uputio svom vjernom sljedbeniku Antonu Vranjkoviću, u Singen, gradić na Bodenskom jezeru, uz njemačko-švicarsku granicu.
Pavelićevo rukom napisano pismo tamnoplavom tintom, gotovo je sigurno, posljednje je koje je ustaški poglavnik ikome poslao, ne samo zbog toga što se smanjivao krug onih s kojima se nakon atentata 10. travnja 1957. dopisivao, već i zbog činjenice da je tada već bio ozbiljno bolestan. Posljedice ranjavanja i nemogućnost da se, zbog dijabetesa, kirurški odstrane dva metka iz njegova tijela, dovest će ga za manje od mjesec dana nakon posljednjeg pisma Vranjkoviću, u njemačku bolnicu u Madridu, gdje će preminuti 28. prosinca 1959.
Posljednje pismo
Posljednje Pavelićevo pismo, međutim, za razliku od nekih drugih koje je tijekom cijelog desetljeća slao Vranjkoviću, ne sadrži informacije koje bi mogle biti zanimljive povjesničarima. Pavelić obavještava Vranjkovića o razlozima zbog čega mu ustaški pukovnik Mirko Beljan (koji će umrijeti 14. listopada 1959.) ne odgovara na pisma, objašnjavajući to njegovom bolešću. “On je vrlo teško obolio, te se nalazi u teškom stanju u bolnici”, piše Pavelić. Na kraju svog posljednjeg pisma, Pavelić se raspituje o zdravstvenom stanju Vranjkovićeva sina. “Nadam se da ti se je sinčić posve oporavio, što mu od srca želim”, piše Pavelić i pismo završava uobičajenim: Za dom spremni!
Povjesničarima će, međutim, od posljednjeg, rukom pisanog Pavelićevog pisma, biti zanimljivija njegova “Izjava” i “Obaviest” koje je sročio početkom rujna 1959. i razaslao svim važnijim ustaškim organizacijama diljem zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Australije, a jedan potpisani primjerak poslao i Vranjkoviću. Tako u “Izjavi” Pavelić obavještava ustašku emigraciju o članku koji se pojavio u listu La Razón (osnovan je u Buenos Airesu 1905. i izlazi još i danas) kako je Vlado Sečen, za kojeg se u članku tvrdilo da je pripadao Pavelićevoj tjelesnoj straži, otputovao u Ciudad Trujillo (današnji Santo Domingo, prijestolnica Dominikanske Republike), da bi ondje sudjelovao u obuci vojnika koji su trebali sudjelovati, kako je napisao Pavelić, “u oružanoj borbi između dviju protivničkih grupa u Kubi, a koje se bore za vlast u toj srednjoameričkoj zemlji”. Pavelić prvo demantira da je Sečen ikada bio među njegovim tjelohraniteljima, a potom upozorava Hrvate kako se trebaju čuvati onih koji, tobože u poglavnikovo ime, vrbuju za sudjelovanje u oružanim akcijama u drugim zemljama. “Takvi pokušaji”, piše Pavelić, “mogu biti samo posljedica neprijateljske želje naškoditi hrvatskom narodu u njegovoj oslobodilačkoj borbi”. Pavelić upozorava kako Hrvati “koji uživaju azil u stranim nacijama, poštuju zakone tih zemalja i uvijek su voljni za njihovo dobro raditi, no ne mogu i neće se nikada miješati u njihove unutarnje političke i oružane sukobe.”
Slobodna Hrvatska
Velik dio prepiske Pavelića i Vranjkovića - koji je sada prvi put dostupan javnosti - osobne je prirode. No, čak i onda kada samo zahvaljuje na rođendanskim čestitkama ili čestitkama u povodu božićnih ili uskršnjih praznika, Pavelić neće propustiti da ta kratka, tek nekoliko redaka duga pisma, uvijek začini nadom o “ponovno oslobođenoj domovini”. Tako će u prvom sačuvanom pismu, koje je Vranjkoviću poslao 7. svibnja 1953., pismu od samo 10 redaka kucanih pisaćim strojem, zahvaljujući na božićnim čestitkama, Pavelić napisati: “Borba i ustrajnost svih čestitih Hrvata i boraca, ostvarit će, ako Bog da, skoro tu najveću želji i nadu”. Dvije godine kasnije, istom prigodom, u kratkom pismu od 25. travnja 1955. Pavelić kaže: “Hrvatska će, ako Bog da, biti skoro opet nezavisna država. Pobijedit će pravica i hrvatski borci”. Dva mjeseca kasnije, iste godine ustaški poglavnik ponavlja: “Hrvatski borci opet će izvršiti svoju dužnost i Božjom pomoću Hrvatska će biti opet nezavisna država”. I tako iz godine u godinu, sve do zadnje Pavelićeve “Obaviesti” koju je sastavio početkom rujna 1959. i priložio je posljednjem pismu Vranjkoviću, gdje kaže: “Borci Hrvatskog oslobodilačkog pokreta će svoju oslobodilačku dužnost skupa s cielim hrvatskim narodom potpuno pripremljeni u pravom času izvršiti”.
Od patetičnih domoljubnih Pavelićevih lamentacija, koje se javljaju kao lajtmotiv svih njegovih obraćanja Vranjkoviću, povjesničarima će biti neusporedivo zanimljivija poglavnikova objašnjenja o sukobima koji su razdirali vrh ustaške emigracije. Kroz pisma koje ja slao Vranjkoviću, pišući mu privatno ili u poslanim privicima obraćajući se, uvijek naslovljeno s “draga braćo”, ustaškim organizacijama razasutim diljem svijeta, vidljiva je stalna paranoja, ali i posve realan strah, o zavjerama, urotama i ubačenim agentima.
U privatnom pismu Vranjkoviću, od 22. rujna 1956. na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, s povijesnim hrvatskim grbom i ustaškim “U” obrubljenim pleterom u zaglavlju, Pavelić u najvećem dijelu pisma piše zanimljivu bilješku o svom odnosu prema Luburiću. Tako će se požaliti Vranjkoviću da je “Luburić u domovini mnoge stvari vršio na svoju ruku i sprovodio svoju samovolju, a na štetu ugleda države i nas sviju, i napose time, što je poubijao i nekoliko naših čestitih ustaških i domobranskih časnika i vojnika, za koje je smatrao da su na putu njegovoj bolesnoj ambiciji i samovolji. Ja sam naravno za mnoge te stvari saznao mnogo kasnije, jer se ljudi nisu usuđivali javljati bojeći se njegove odmazde, nu obzirom na inače njegove nevaljanštine, smatrao sam se godine 1943. ponukanim odstraniti ga sa dužnosti te mu zabraniti nošenje časne ustaške odore, pa čak i pokazivati se igdje među ljudima. Ta je zabrana trajala blizu godinu dana, no pokazalo se da to nije koristilo, nego je nastavio sa svojim samovoljnim djelovanjem u domovini i sada u tuđini. U to spada i njegovo izdavanje spomenznaka i imenovanja, što je vršio tobože u moje ime, nu bez moga znanja i pitanja”.
Iako je Pavelić još u siječnju 1956. Vranjkoviću poslao “Obaviest”, “Prilog ka obaviesti”, “Odredbu” i dopis označen s “Do znanja” i na ukupno pet stranica detaljno obrazložio “slučaj Luburić”, u emigraciji - bar onom dijelu kojeg je pokrivao Vranjković, to je unijelo priličnu konfuziju. Poglavnik je stoga i devet mjeseci kasnije naglasio kako je “Luburić potpuno otpao”, jer “širi laži i klevete te vrši jednu rabotu koja je već došla dotle da se njome služi i jugoslavensko komunističko poslanstvo u Argentini te citiraju i Luburićevo štivo iz Drine (časopisa kojeg je izdavao Luburić, op. a.) kao dokaze, optužujući pred argentinskom javnošću i oblastima najčestitije hrvatske rodoljube”.