ZAGREB - Gotovo uvijek uoči izbora Hrvatskom krene priča o izbornim šansama dr. Franje Gregurića. Uoči predsjedničkih, razgovaralo se o njegovu “latentnom predsjedničkom potencijalu”, danas se sve više govori o potrebi široke koalicije, pri čemu se kao primjer uzima njegova Vlada nacionalnog jedinstva.
Razmišlja li o tome da se opet upusti u politiku, pitao sam ga u četvrtak u njegovu privatnom uredu u tihom dvorišnom bloku nedaleko od Kvaternikova trga u Zagrebu. Rezolutno je odbio svaku pomisao o takvom povratku. Danas još uvijek uspješan poslovni čovjek, ne osjeća nikakvu potrebu za nervoznom operativom dnevnog vođenja države.
Isti ciljevi kao ‘91.
- Sa 72 godine samo budala ide u politiku. Sada je vrijeme za mlađe i odgovorne stručnjake pred kojima je veći dio radnog vijeka. Izbori za većinu kandidata mojih godina ne bi trebali biti cilj. Ali mislim da bi svakoj vlasti bilo korisno da iskusne političare u godinama koji ne žele izvršne i operativne funkcije više koristi za tihe diplomatske aktivnosti. Uglavnom, da odgovorim direktno: moj politički potencijal je potrošen i nepotreban. Mislim da su i izborne šanse ostale u nekom prošlom svršenom vremenu. I mislim da sam vrlo jasan.
Bili ste premijer u doba stjecanja neovisnosti i Vlade nacionalnog jedinstva. Što je to značilo tada i je li u budućnosti moguća tako široka koalicija?
- Vlada nacionalnog jedinstva bila je prva koalicijska vlada, nastala je prije svega iz nužnosti, a zatim su je prihvatile i potvrdile sve parlamentarne stranke u Saboru. Uglavnom, sjećam se da sam 17. srpnja 1991. dobio mandat za sastav Vlade. Na pomolu su bili turbulentni događaji, a poprimali su oblik pobune. Radi potpunog političkog jedinstva bilo je potrebno formirati Vladu nacionalnog jedinstva, takvu koja će imati podršku svih političkih snaga u zemlji. Tako je nastao sporazum osam političkih stranaka koji su potpisali čelnici HDZ-a, HDS-a, HKDS-a, HNS-a, HSLS-a, HSS-a, SDP-a, Socijalističke stranke. Kao što se vidi iz sporazuma, postignuto je jedinstvo radi očuvanja cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske. Pregovori o sastavu Vlade i devet točaka sporazuma vodili su se intenzivno čitav tjedan u okolnostima sve veće ugroze sigurnosti građana i rata koji je već počeo.
O čemu se pregovaralo?
- Sporazum saborskih stranaka o Vladi demokratskog jedinstva potpisan je 2. 8. 1991. godine. U tim dramatičkim prilikama, stoji u Sporazumu, Republika Hrvatska mora očuvati svoju suverenost, neovisnost, teritorijalnu cjelovitost i demokratski karakter. Navest ću samo neke od tih devet točaka:
1. Organizirati djelotvornu obranu Republike Hrvatske u nametnutom ratu i uspostaviti pravni poredak na cijelom njezinu području.
2. Zaštititi cjelokupno stanovništvo na ugroženim područjima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, i osigurati povratak svih izbjeglica u njihova prebivališta te im pružiti potrebnu pomoć za osiguranje uvjeta normalnog života.
3. Osigurati uvjete za demokratska rješenja suživota hrvatskog naroda, dijelova srpskog i drugih naroda koji žive u Republici Hrvatskoj.
4. Osigurati gospodarske uvjete za obranu Republike unapređujući tržišno gospodarstvo i privatno vlasništvo.
5. Ubrzati postupak razdruživanja SFRJ.
8. Osigurati strogo poštovanje Ustavom utvrđenih ljudskih prava i sloboda, kao i prava manjina na najvišoj europskoj i civilizacijskoj razini, uz interni, ako je potrebno i međunarodni nadzor.
Iz tih 6 od 9 točaka vidljiva je odgovorna zrelost parlamentarnih stranaka u danim okolnostima. Navedeni ciljevi jednako su aktualni i danas kao što su bili i 1991. godine.
To bi i danas bio dobar sporazum...
- I danas mi je nejasno zbog čega se u našoj javnosti uvijek izbjegavalo reći da je to bila prva koalicijska vlada. A teško da bismo i s današnje pozicije i na današnjim temeljima napisali drukčiji sporazum. Ali da budem iskren - većinu tih ljudi s kojima sam stvarao Vladu ja u to vrijeme uopće nisam poznavao. Nisam znao Zdravka Tomca, Milana Ramljaka, Juricu Pavelića, Mladena Vedriša (on je došao malo kasnije), nisam znao Bosiljka Mišetića, Muhameda Zulića... Za Živka Juzbašića samo sam čuo jer je bio direktor Gavrilovića u doba dok sam ja radio u Radonji, Sisak. Tako se tu našao zbroj ljudi, predstavnika različitih političkih stranaka na različitim funkcijama kojima je osnovni cilj bio ostvariti to što smo napisali u sporazumu. I mislim da su to ti ljudi pošteno odradili.
A uspjeli su tada u izuzetno turbulentnom vremenu izboriti međunarodno priznanje Hrvatske i njezin ulazak u Ujedinjene narode. Nije uvijek tekao med i mlijeko. Bilo je i razmimoilaženja među nama u Vladi. Ali temeljni su ciljevi ispunjeni.
Politička nesanica
Treba li nam danas opet vlada široke koalicije?
- Prošlo je dvadeset godina, usporedba je vrlo teška, rekao bih čak nemjerljiva. Danas je Hrvatska snažan međunarodni čimbenik, članica NATO-a, pred potpisivanjem ugovora s EU... Sve vlade nakon te prve koalicijske također su u većoj ili manjoj mjeri bile koalicije. I Valentićeva i Matešina i Račanova i Sanaderova, pa i današnja. Svaka se susretala sa specifičnim zadacima koje je sada teško komentirati ili ih poredati na nekoj ljestvici važnosti. Sam sam u vrijeme rata često morao predlagati i donositi vrlo teške odluke zbog kojih nisam mogao spavati mnoge noći. Ali to je sudbina čelnih ljudi. Oni trebaju donositi takve odluke.
To bi često trebalo imati na umu i u današnjoj situaciji. A kada pogledamo sadašnje stanje u hrvatskom društvu, ne smijemo ispustiti iz vida ni okruženje u Europi i svijetu. Upravo traju masovni prosvjedi. Šire se iz Amerike preko Engleske, usmjereni su protiv financijske oligarhije i ekstraprofita koji ostvaruju multinacionalne korporacije koje koncentriraju nacionalna bogatstva u rukama malog broja ljudi. Većina istovremeno živi u potpunoj neizvjesnosti i ne može utjecati na kredite, inflaciju... postala je ovisna o financijskim moćnicima.
Očekuje nas teško razdoblje stabilizacije, posebno gospodarstva u Hrvatskoj. Bojim se da nedovoljno odlučno analiziramo posljedice svjetske financijske krize, koja će se neizbježno odraziti i na Hrvatsku. Ponovno je stiglo vrijeme kada nam treba zajednički program svih stranaka kako bismo izašli iz krize. Za to su danas najodgovornije dvije najveće stranke - HDZ i SDP.
Je li moguće okupiti stranke oko zajedničkog programa?
- Mislim da će se prije ili kasnije to morati dogoditi jer bez konsenzusa nema brzog oporavka zemlje. Cijenu stagnacije i pada plaćaju građani. Prebacivanje odgovornosti i krivnje ne koristi nikome.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA