BEOGRAD - Beograd je nakon II. svjetskog rata postao utočište nizu hrvatskih atletičara visoke međunarodne klase, a najviše ih je bilo u Partizanu (Ivan Gubijan, Franjo Mihalić, Petar Šegedin, Zdravko Ceraj, Zvonko Sabolović, Boris Brnad, Drago Štritof, Andrija Ottenheimer, Krešo Račić, Nedo Farčić, Ivica Karasi i Artur Takač, poznatiji kao sportski stručnjak i olimpijski diplomat), uz troje u Crvenoj zvezdi (Dane Korica, Diana Sakač Ištvanović i Dunja Jutronić).
Neki su se tu i udomili, poput dva slavodobitnika olimpijskih medalja - srebrnih, jedinih u povijesti hrvatske (i jugoslavenske) muške atletike: lani preminulog bacača kladiva, Bjelovarca Gubijana (86), u Londonu ‘48.; i maratonca, Zagrepčanina rođena u Ludini kod Kutine, Franje Mihalića (90), u Melbourneu ‘56.
Najstariji aktivni trkač
Mihalić svakoga jutra poslije gimnastike i doručka, u pola sedam zaputi se gradskim autobusom iz predgrađa Mirijeva, gdje stanuje, izađe na pola puta i žurna koraka propješači tri kilometra do stadiona Partizana. Od osam dočekuje skupinu od 30 mladih pulena koje vježba do podneva, kad opet pješice ode prijateljici na ručak. Zovu ga Jura, a iznimke u tome nisu ni njegov jedinac Vladimir (47) i jedini unuk Marko (21). Nadimkom se sam okrstio zato što, od zagrebačkih dana, svakoga poznatog prisno oslovi: “Čuj, Jura”. Za trenerski posao ne prima ni krajcara. Jedini prihod mu je nacionalna mirovina, nešto viša od 500 eura:
“Iako sam donio srebrnu olimpijsku medalju, bio svjetski prvak u krosu, i pobjednik na više od 50 međunarodnih trka, od sportskoga rada nemam ni sto dinara mjesečno, i to me boli!” trpko će Mihalić.
Ne vozi auto i nema mobilni telefon. Legne u deset navečer, a probudi se u pet.
Franjo Mihalić, koji je rođen 9. ožujka 1920., sin krojača Josipa i kućanice Veronike, najstariji je aktivni trkač u svijetu. Do prije deset godina natjecao se i pobjeđivao u mini maratonima i daleko mlađe od sebe. No otkad je smrskao lijevo koljeno na utrci Cer - Šabac i potom ga operirao, kirurg mu je kao stopostotnom invalidu zabranio trčanje. Prebacio se na brzo hodanje i na stazi od pet km na veteranskim Balkanskim igrama osvojio tri zlatna odličja za ondašnju Srbiju i Crnu Goru. Posljednji put 2005. u Grčkoj: “Svakodnevno prođem 10 kilometara. Drukčije ne znam živjeti!” jednostavno će Mihalić.
Trideset ćevapa pa kolači
Njegov najstariji prijatelj, nogometni velikan Stjepan Bobek (87), koji ga poznaje 74 godine, ispričao mi je da ne shvaća kako taj krhki Jura, suh kao bakalar i težak ispod 60 kg, pojede nezamislive količine hrane. “Smaže i trideset ćevapa, a zatim prijeđe na kolače!” tvrdi u čudu očarani Štef.
Brojna obitelj Mihalićevih doselila se u Zagreb kad su Franji bile tri godine. Naselila se u kući prekoputa crkve na Knežiji, gdje je stanovao do 1947. Tada je grafički radnik u Vjesnikovoj tiskari, u Masarykovoj ulici, i dugoprugaški rekorder, član Mladosti Franjo Mihalić, pošao u vojsku u Suboticu, odakle ga je Varaždinac Artur Takač odveo u Partizan i obrnuo mu životopis. Postao je as svjetske vrijednosti i vojni službenik s namještenjem u knjižnici Doma Jugoslavenske armije da, kao amater, prima jaku pukovničku plaću. U Beogradu se oženio Zagrepčankom Ružicom, a razveli su se prije više od 30 godina.
Drži rekorde iz Finske i Grčke
Njihov sin Vladimir, uspješni proizvođač francuskih, ruskih i drugih salata za robne kuće. upamćen je kad je otvorio dućan brze hrane dvosmislena naziva “Do jaja”, i potom ga prodao. U Vršcu s tvrtkom iz Francuske podiže tvornicu salata koje, osim što ih prodaje u Srbiji, izvozi u susjedne zemlje, uključujući i Hrvatsku. Vladimir Mihalić sa ženom i sinom živi na suprotnome kraju, na zapadnoj strani Save, u Novome Beogradu. Gdjekad uskoči s novčanom pomoći da njegov slavni stari tatek ne životari.
Čak i sažeti popis sportskih dragulja Franje Mihalića traži dulji prostor. U NDH bio je višestruki reprezentativac i pobjednik na natjecanjima u Bratislavi, Budimpešti, Sofiji, Subotici i Bukureštu. U majicama Partizana i jugoslavenske vrste 28 puta rušio je državne rekorde u trčanju na 5, 10, 20 i 25 km, i na jedan sat. Ističe da mu do danas nitko nije premašio najbolje vrijeme na 25 km iz 1965., ostvareno na stadionu u finskome gradiću Laperanta, nakon što je istrčao 62,5 kruga! Uz olimpijsku medalju, u Mihalićevoj niski dva su prva mjesta na ponoćnoj Silvestarskoj trci u Sao Paulu, i jedno drugo, iza “češke lokomotive” Emila Zatopeka.
Ime mu je upisano i u zlatnim knjigama prvaka najuglednijih svjetskih maratona: u Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Ateni (još drži rekord staze od povijesnog polja Maratona do olimpijskog stadiona u grčkoj metropoli), triput u Milanu, četiri puta na utrci Pet mlinova u Genovi, u Italiji, dvaput na krosu lista Le Soire u Bruxellesu i pet puta na Krosu nacija u Parizu. U Parizu, 1951., postao je prvi službeni svjetski prvak u krosu: “Poslije te pobjede na povratku sam bio u vlaku s Mošom Pijadeom, predsjednikom Ustavnog odbora Narodne skupštine Jugoslavije, koji je sudjelovao u Parizu na nekome međunarodnom skupu. Razgrnuo je list L’Humanite i zavidno mi rekao: - Moj državnički boravak u Parizu zabilježili su u tri retka, a tebi poklonili cijelu stranicu!”
Statističari su izračunali da je kao aktivni trkač Mihalić istrčao 1075 utrka i prevalio 164.250 kilometara, ne ubrajajući one u veteranskoj dobi.
Franjo Mihalić ima hrvatsku putovnicu od 1995., koju mu je potpisao naš prvi veleposlanik u Srbiji, dr. Zvonimir Marković. Uredno glasuje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u konzulatu u Beogradu. Od završetka rata bio je triput u Zagrebu.
Boravak u Beogradu, dulji od 60 ljeta, nije mu zatro prizvuk purgerskoga periferijskog govora, pa su mu riječi miš-maš meke kajkavštine i ekavice.
Mlađi ne znaju da ste u sport stupili kao biciklist.
- Kad sam u 16. skončao zanat i počeo raditi u tiskari Gašparović u Kustošiji, od prvih zarada kupio sam francuski bicikl. Četiri godine vozio sam na trkama kao član Olimpa. Nisam bio loš, među 80 vodećih hrvatskih biciklista osvajao sam od 5. do 8. mjesta. Uz puno izvrsnih, kakvi su bili August Prosenik, Stjepan Ljubić zvan Vojvoda, Grgac, Fiket...
A igrali ste i nogomet.
- Na desnome krilu u Grafičaru. Najveći suparnik bio nam je Ličanin, a u njemu je s 13 godina u prvoj momčadi zaigrao čudesni Stjepan Bobek, zvan Puran. Od ‘36. do danas, Štef i ja smo u nepomućenu prijateljstvu. U Grafičaru sam bio najbrži. I kad su u Zagrebu ‘40. trajale radničke sportske igre, nagovorili su me da zastupam naš klub u krosu na Savi. Po nasipu nas je krenulo oko 200, a na 400 metara do cilja ostali smo dvojica: Zelčić, ne sjećam mu se imena, i ja. Pobijedio me u završnici za metar iako je više od tri godine trenirao trčanje, a meni je to bila prva trka. Navalili su da dođem u atletičare. Ostavio sam se biciklizma jer sam puno puta grdo padao, a nekoliko ožiljaka je ostalo trajno na meni. Posljednji put sam vozio na Prvenstvu Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Na 16 km do cilja, kod Varaždinskih brega, neki striček, iz najboljih nakana sručio je kantu vode da me osvježi, a ja sam se od mlaza srušio i izudarao. Dok sam se podigao, s 5. mjesta pao sam na 18. Nekoliko dana ranije, na treningu, pred Samoborom sam se zaletio u kravu koju je kumek vodio na štriku. Svi smo se našli u jarku. Kumek je plakao za ranjenom kravicom, a ja za razbijenim biciklom. To je presudilo da ostanem nogometaš i postanem trkač. I poslije nekoliko mjeseci krenuo sam obarati rekorde Kraljevine Jugoslavije, na 5, pa na 10 km.
Kako je bilo u NDH?
- Trčao sam za zagrebačku Concordiju i triput su me proglasili hrvatskim sportašem godine. Zahvaljujući tome što sam bio vrhunski sportaš, dugo sam se izvlačio od vojske. Izgovarao sam se bolešću, a trener najljućih suparnika, HAŠK-a, Ferdo Setter, u želji da nas oslabi, pobunio se 1945. zašto nisam zavojačen. Morao sam u domobransku uniformu, ali je ubrzo došlo do sloma, pa me, srećom, nisu poslali na frontu, kako sam se bio fest ustrašio... Rušio sam pet puta državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotnika, čije je žestoke dvoboje gledalo više od pet tisuća ljudi!
Tko vam je bio prvi atletski trener?
- Milčo Dobrin. Kao Židov, za NDH bio je prisiljen nositi Davidovu žutu zvijezdu i nije smio ulaziti na igralište HAŠK-a za natjecanja. Dok sam trčao, on me iza ograde gledao skrivečki. Sramotna vremena. Pobjegao je iz Zagreba i preko Švicarske emigrirao u Venezuelu,.
Što ste dobivali za pobjede i rekorde?
- Sportske majice, gaćice i šlape, pokale i diplome. Zadovoljnim su nas činila putovanja u inozemstvo jer smo stanovali i hranili se u valjanim hotelima, što je u ratno doba privilegij.
Je li bilo poziva da se učlanite u ustaški pokret?
- Bilo je, ali sam izmigoljio ispričavajući se apolitičnošću.
Poslije rata ste nastavili u Mladosti...
- Sa čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmarom osnovao sam Omladinsko fizkulturno društvo Mladost. A maršalu Titu sam na Jelačićevu trgu u Zagrebu na njegov rođendan, 25. svibnja 1945., predao prvu štafetnu palicu uime naroda Hrvatske. U Mladosti sam bio do 1947., kad su me pozvali u vojsku, u Suboticu.
I koliko ste dugo vojnikovali u Subotici?
- Ne dugo. U konjičkoj vojarni svakodnevno sam trčkarao prije ručka i večere. Na vojničkome natjecanju na tri tisuće metara ostavio sam sve protivnike čak za kilometar. Saznao je to Artur Takač, koji je vodio atletičare Partizana, i narihtao mi prekomandu u Beograd.
Niste se vratili u Zagreb?
- Za atletičare su u Partizanu uvjeti bili puno bolji od ostalih klubova. Potom sam se oženio u Beogradu i postao otac. A kad sam se prestao natjecati, dobio sam uzorno plaćeno mjesto trenera, a iz Zagreba me nisu zvali natrag. Prvi i posljednji put bio sam pozvan nakon osamostaljenja Hrvatske 1991., kad je sa mnom razgovarao ondašnji predsjednik Olimpijskog odbora Antun Vrdoljak. Rekao je da mi je osigurao stan. Prihvatio sam poziv, no nažalost izbio je rat i sve je ostalo zaleđeno. Bio sam ožalošćen kad je Vrdoljak rekao kako me pozivao, ali da nisam želio doći. Za sljedećeg boravka u Zagrebu tražio sam ga da me primi kako bismo to razjasnili, ali bio je u inozemstvu. Žao mi je i što me podcjenjuju u novim hrvatskim sportskim almanasima iako sam od svih muških atletičara Hrvata najviše postigao.
Tko je još od hrvatskih atletičara u Beogradu?
- Pokojni Ivan Gubijan umro je 4. siječnja prošle godine. Dok nije obolio, volonterski je trenirao bacače, stanovao je blizu stadiona Partizana. Tu je Zvonko Sabolović, kojeg rijetko viđam, a Nedo Farčić, kojem sam bio prvi trener, zarađuje i tako što procjenjuje umjetnine. Dane Korica, nakon što je bio savezni kapetan atletske reprezentacije Jugoslavije, sada je tajnik Sportskog saveza Srbije. Izvan Beograda, na Zlatiboru, u vikendici je Drago Štritof sa ženom, koja se prije 13 godina postavila pred njega: ili ona ili atletika. Dakako, izabrao je nju. Andrija Ottenheimer umro je u Beogradu, ali je pokopan u rodnim Vinkovcima, dok je grob Artura Takača ovdje.
Kome ste išli u Zagreb?
- Imam još samo rođaka u Samoboru, kod kojega sam odsjedao. Moji su roditelji izrodili 12 djece, ja sam bio deseto. Svi su pomrli. Najmlađa sestra preminula je prije devet godina u Napulju. Od obiteljske kuće na Knežiji dobio sam dio nasljedstva, ali sam ga ustupio nećaku, koji ga je u vrijeme rata prodao i odselio se u Australiju.
I što sada?
- Volio bih se vratiti u Zagreb i proživjeti posljednje godine, no nemam kamo i kome. U Beogradu sam nezadovoljan odnosom prema meni. Dvaput sam, uoči Olimpijskih igara u Ateni 2004. i prošlih 2008. u Pekingu, molio da me pošalju u sklopu nekoga od izaslanstava. Nisu se udostojili odgovoriti mi. A kad su željeli upriličiti proslavu moga 85. rođendana, neki su se prijatelji i štovatelji obratili za pomoć tajniku sportskoga društva izvjesnome Milanu Obućini. Odbio ih je: ‘Mi u Partizanu imamo dvjesto Mihalića!’ drsko je rekao. Od tada ne želim čuti o njemu.
Osvajač zlata priredio mu ovacije
Francuz, Hrvat i Finac u Melbourneu su se okupili i 2006., točno pola stoljeća nakon slavnog maratona
Posljednji let zrakoplovom Franjo Mihalić imao je krajem 2006., kad je putovao u Pariz i vratio se u Beograd. Najveći sportski list, L’Equipe, na 50. obljetnicu maratona u Melbourneu okupio je trojicu prvih: zlatnog Alaina Mimouna, srebrnoga Franju Mihalića i brončanoga Veika Karvonena.
Negdašnji suparnici sreli su se u sjajnome raspoloženju. A što se zbivalo 1956., Mihalić mi je ovako ispripovijedao: “Trenirao sam više nego ikad. Od 46 maratonaca iz 23 države, koliko nas je bilo prijavljeno, procijenio sam da je 15 boljih od mene. Bilo je vrelo. Napredovao sam iz kilometra u kilometar: na 10. bio sam deseti, na 15. sedmi, a na 20. šesti. No, na 25. kilometru nije me bilo među 14, tako su javili s kontrolnih i okrjepnih postaja. Zaprepaštenju nije bilo kraja kad sam stigao drugi, minutu i 32 sekunde iza Alaina Mimouna. A što se zapravo bilo dogodilo? Na onoj postaji, žedan, gladan i iscrpljen, tako sam navalio na hranu i piće da sam se žestoko sudario sa stolom, što je zbunilo kontrolore pa mi nisu upisali broj s majice”.
“Trku sam nastavio s vidljivom modricom na bedru, koja me je sve jače pekla. Dok sam utrčavao u cilj, Mimoun je pljeskao, a to je prihvatilo cijelo gledalište. Zagrljeni smo optrčali pobjednički krug!”