ZAGREB - U tijeku je svjetski rat. Ovaj se put ne radi o sukobu etničkih skupina. Vjeroispovijesti su također u drugom planu. Ne možemo sa sigurnošću govoriti ni o mjestu događaja. Ovo je virtualni rat. Bojište je ujedno i glavno oružje - internet.
Dan prije ovog razgovora Julian Assange je uhićen zbog optužbi za silovanje Šveđanki. Švedska je tražila njegovo izručenje. Dobrovoljno se javio u jednu londonsku policijsku postaju gdje je i zadržan. Isto sam poslijepodne sjedila u sudnici vrlo blizu Assangea tijekom njegova saslušanja. “Mi upravo svjedočimo jednom od najvažnijih događaja u povijesti”, šapnuo mi je kolega iz Financial Timesa. Možda je malo pretjerivao. Možda. Ali, dok su u sudnicu ulazili jedan od najpoznatijih “odvjetnika za slavne” Michael Stephens, praćen osobama s međunarodne show business scene kao što su Jemima Khan i Ken Loach, u zraku je bila atmosfera koja je dokazivala da se događa nešto doista bitno. Naposljetku je uveden Julian Assange. Bilo je neobično gledati ga izbliza, to lice koje je predmet razgovora gotovo svih svjetskih medija. Blijedo, pomalo bezizražajno lice, ali ipak karizmatično, nije mijenjalo izraz tijekom cijelog saslušanja. Čini mi se da se u jednom trenutku nasmiješio Jemimi Khan nakon što je ponudila 20.000 funti jamčevine za njega. Pri kraju mi se činilo da je kimnuo i meni. No, možda mi je samo želio poručiti da ga prestanem promatrati.
Bez mjesta stanovanja
Julian Assange je govorio vrlo malo. Ipak, s tih nekoliko riječi uspio je uzburkati prisutne. Upitan je za mjesto stanovanja. “Mislite, mjesto na koje me možete kontaktirati?” Julian, naime, nema mjesto stanovanja. Njegove adrese su kauči prijatelja i sljedbenika po cijelome svijetu. Kontaktirati ga se može na nekoliko poštanskih sandučića u Australiji. To je, dakako, išlo u prilog tužiteljstvu.
On je čovjek bez adrese.
Ipak, pronašli smo adresu na kojoj je boravio i radio posljednjih nekoliko mjeseci u Londonu. Radi se o jednom novinarskom klubu, što je bilo neočekivano s obzirom na to da se tvrdilo da se skriva od medija. S druge strane, i očekivano, ako se ima na umu da Assange živi za novinarstvo. U Frontline Clubu u londonskom Paddingtonu našao je istomišljenike, njih 1500, a osnivač kluba, Vaughn Smith, smjestio ga je u jednu od klupskih soba i ponudio mu prostorije da u njima radi. U Frontline Club dolazim da bih se susrela s čovjekom koji vodi WikiLeaks sada kad je njegov osnivač i čelni čovjek iza rešetaka.
Sjedim u prostoriji i gledam oko sebe. Nekoliko razbacanih stolova i stolica, velike fotografije ratnih novinara i prazna pozornica. Sada je sve u mraku i dosta skučeno. Do prije manje od 48 sati odavde je Julian Assange davao zeleno svjetlo, jedno po jedno, za objavu tajnih dokumenata koji su osramotili diplomaciju, uzburkali političare i šokirali javnost diljem svijeta. Mnogi ga smatraju herojem, a neki “čovjekom virusom” kojega se hitno treba riješiti. Navodno je nekolicina političara gnjevno izjavila da ga treba ubiti. Većina je rekla da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Student s kamerom
Iz razmišljanja me prenula škripa vrata. Ulazi markantan muškarac u pedesetim godinama i pruža mi ruku. “Kristinn, drago mi je”, govori pružajući mu ruku. O Kristinnu Hrafnssonu govorilo se svašta. Neki opisuju “glasnogovornicu Kristinn”, neki markantnog tjelohranitelja Juliana Assangea. Zato ni sama nisam znala što mogu očekivati: glasnogovornika ili glasnogovornicu? U stvarnosti, Kristinn Hrafnsson je (muškarac) novinar s Islanda, koji se dvadesetak godina bavio istraživačkim novinarstvom i svoje priključenje WikiLeaksu shvatio kao dužnost “jer se radi o fascinantnom novinarstvu novog vremena”.
U prostoriji nam se pridružuje mladić koji izgleda poput studenta s kamerom. On je novinar WikiLeaksa koji je došao snimiti dio našeg razgovora za potrebe dokumentarne emisije o WikiLeaksu koju snima WikiLeaks.
Kristinn je manje služben od većine glasnogovornika, ali ni WikiLeaks nije “većina” tvrtki. Pitam ga kakva su oni tvrtka zapravo, da raskrinkamo cijelu tajnu. Međutim, bezuspješno. On, naime, tvrdi da nema ničega tajnovitoga: “Mi jednostavno nemamo urede. Nemamo redakciju. Sve što radimo, radimo online. Tehnički smo opremljeni tako da možemo komunicirati online. Naša redakcija je internet.” Tko su to mi? “Teško je reći. Za WikiLeaks radi mala skupina stalno zaposlenih novinara i mreža ljudi izvana, okupljenih u klasterima.” Pisalo se da je ta mreža u klastorima sastavljena od 800 volontera koji rade po nekoliko sati dnevno, 10.000 novinara u mreži WikiLeaksa te dodatnih 70.000 ljudi koji su na neki način povezani s mrežom. Tako nekako. Zaključujem da ih je gotovo 100.000, što je cijela jedna vojska, jedan grad.
Ono što oni imaju, ističe Kristinn, jest zajednička želja da se objave informacije koje ljudi imaju pravo znati. Kristinn na moja pitanja odgovara smireno, dubokim glasom i besprijekornim engleskim u kojemu se osjeti malo sjevernjačkog naglaska. Ima šarm novinara koji je cijeli život proveo okružen najnevjerojatnijim pričama. Ipak, možda ovo jest najnevjerojatnija priča u kojoj sudjeluje. “Ovo je vrlo uzbudljivo. Mi stvaramo povijest. Prigrlili smo ovu fantastičnu priliku da zauvijek promijenimo protok informacija i slobodu govora te cjelokupno novinarstvo vratimo na prave staze”, govori Kristinn, i to na način na koji pokazuje da to doista misli. Što je s optužbama da nisu odgovorni? “To su gluposti. Trebate samo proći kroz dokumente da vam bude jasno da smo obrisali sva imena čija bi sigurnost mogla biti ugrožena. Sve što dobijemo, mi procesuiramo i uvjeravam vas da promičemo odgovorno novinarstvo”, naglašava.