Rumunjskoj su iznimno zadovoljni rezultatima u njihovim kinima u prošloj godini. Bila je to najbolja sezona još od 2001., prvi put je u ovom mileniju dosegnuta brojka iznad 10 milijuna gledatelja, bruto zarada bila je 12,5 posto bolja u odnosu na 2013., a trend porasta se po svoj prilici neće zaustaviti jer Hollywood ove godine ima iznimnu atraktivnu ponudu, a najveći tamošnji prikazivač Cinema City International, u većinskom vlasništvu izraelske obitelji Greidinger, planira otvaranje još nekolicine novih multipleksa.
Prevlast Hollywooda
Najuspješniji film bio je “Hobit - bitka 5 vojski”, gledalo ga je 337 tisuća posjetitelja - i to samo u dva tjedna - što je najbolji rezultat u posljednjih pet godina. A rumunjski film? Najgledanija je bila komedija “Selfie”, o tri cure koje se odlaze provesti na more uoči završnih ispita, imala je nešto iznad 100.000 posjetitelja, ali to nije bilo dovoljno da zauzme više od 52. mjesta na top-listi najvećih hitova. Najbolje ocijenjeni domaći film u prošloj sezoni, crno-bijelu dramu “Quod erat demonstrandum”, vidjelo je samo tri tisuće gledatelja, a rezultati nekih drugih rumunjskih filmova su još i gori.
S Rumunjskom imamo dosta zajedničkog, i u nas kinomreža promovira prvenstveno holivudske proizvode, gledatelji na njih najbolje reagiraju, no u nas je promet bio 6,7 posto slabiji nego 2013. Što je tome razlog? Za razliku od Rumunjske, u nas je u proteklih nekoliko godina domaći film bio važan činilac za uspješnost pojedine sezone. Nekad je dosezao jedva 1 posto od ukupne gledanosti, međutim, 2011. ta se brojka popela na 3 posto (počeo je serijal o Koku), zatim na 5 posto (“Larin izbor: Izgubljeni princ”, “Sonja i bik”), a 2013. čak na 11 posto (“Svećenikova djeca”, “Šegrt Hlapić”, “Zagonetni dječak”). Budući da se hrvatski film lani vratio na brojku od 2,5 posto, što je niže no kad je počela renesansa, razumljivo je da se to osjetilo i u ukupnom zbiru.
Najgledaniji film prošle godine bio je “Ljubav ili smrt”, treće izdanje serijala o Koku, no znakovito je da svaki novi naslov te franšize ima sve manje gledatelja. Dok se “Zagonetni dječak” još koliko-toliko nosio s “Kokom i duhovima” (70 u odnosu na 80 tisuća posjetitelja), “trojka” je sa svojih 40 tisuća ozbiljno podbacila, vjerojatno stoga što je pokušala osvojiti zreliju tinejdžersku publiku, a činila je to metodom primjerenom mlađim školarcima. Film je zauzeo 49. mjesto na top-listi najgledanijih filmova godina, što nas pomalo podsjeća na rumunjsku situaciju: ni tamo domaći film ne može u sam vrh, međutim, u nas ih je 2013. među prvih deset bilo čak dva - “Svećenikova djeca” i “Šegrt Hlapić”.
Hrvatskom audiovizualnom centru ne može se prigovarati što se upustio u ovakav serijal, zašto se i državna institucija ne bi ponašala poput privatnog producenta ukoliko se time pokušava povećati gledanost domaćeg filma, no da se “Ljubav ili smrt” natjecala kao projekt mimo franšize, najvjerojatnije ne bi dobila potporu HAVC-ove komisije.
Jedno iznenađenje
Najugodnije iznenađenje je niskobudžetni film “Majstori” Dalibora Matanića, nastao u produkciji Hrvatske radiotelevizije, skupio je u kinima 22 i pol tisuće gledatelja, što predstavlja najbolji rezultat tog redatelja još od njegova prvijenca “Blagajnica hoće ići na more” (skoro 50 tisuća). Spretan marketing i žanr romantične komedije dostatno objašnjavaju kako je taj rezultat postignut.
Velika očekivanja
Od ratnog filma “Broj 55” Kristijana Milića - također realiziranog u cijelosti od strane HRT-a - očekivalo se više, imao je odlične recenzije, pregršt pulskih arena, uoči premijere zalomilo se čak i nešto kontroverzi s dijelom hrvatskih branitelja, no valjda je 15 tisuća gledatelja gornja granica koju može privući ovakvo strogo profilirano akcijsko ostvarenje. Filmu je odmogla i vrlo kvalitetna piratska kopija koja se pojavila na internetu dok se taj zahuktavao na repertoaru, međutim, to je problem karakterističan samo za našu sredinu, u Srbiji i Sloveniji pirati se oglašavaju tek kad uspješan film završi distribuciju.
Najveće je razočaranje slab odjek filma Jasmile Žbanić “Otok ljubavi”, koji je HAVC izdašno financirao: imao je samo 2265 gledatelja, solidan broj kopija u kinima (njih 17), dobru reklamu, ali sam proizvod, na žalost, nije bio osobito dobar, što je publika nekako uspjela predosjetiti.
Uzgred, DCP-e, digitalne kutijice iz kojih se danas projiciraju filmovi, štancalo se vrlo neracionalno, kao da su u pitanju holivudski blockbusteri: “Ljubav ili smrt“ imao ih je čak 38, “Broj 55” 27, “Majstori” 19, a triler “Hitac”, koga je u kinima vidjelo 414 gledatelja, ukupno 11. Racionalni Zrinko Ogresta za svoje “Projekcije” ih je naručio četiri, znao je da je napravio razmjerno hermetičan film i usmjerio se samo na zahtjevnu publiku: film mu je skupio nešto preko dvije tisuće gledatelja, što je i više nego solidno: uostalom, toliko je prije dvije godine imao pulski pobjednik, hvaljena drama Bobe Jelčića “Obrana i zaštita”.
Rijetka pojava
HAVC nikako ne može biti zadovoljan prošlogodišnjim rezultatima, od 10 novih naslova prikazanih u kinima, samo je njih pet snimljeno zahvaljujući njegovoj potpori, gledanost se katastrofalno srozala u odnosu na 2013. godinu, a i perspektive nisu osobite. “Svećenikova djeca” i “Sonja i bik”, hitovi koji nastaju izvan franšiza i lukrativnog žanra filma za djecu, razmjerno su rijetka pojava, pa će zasigurno proći još dosta vremena prije nego što se domaći film može pohvaliti s desetak posto u ukupnom prometu u kinima. Prosječni hrvatski film jako je slabo gledan, Srbi su lani ipak imali dva megahita - “Montevideo, vidimo se” i “Malog Budu” - pa dok se u prvi ne možemo ugledati jer je u nas takav budžet teško pribaviti, a nismo ni vješti u pravljenju “crowd pleasera”, drugi je vrlo poticajan primjer, jer je snimljen s malo novca a puno ideja: s manje kalkuliranja i zanemarivanjem pravila političke korektnosti i naši bi mlađi filmaši mogli nešto takvo proizvesti.
Ukupni bruto promet u 2014. zapravo i nije tako loš, čak i vrlo solidan u odnosu na činjenicu da mu je izostala podrška hrvatskog filma, zbog koje je u 2013. ostvario rekordan iznos. Cijena kino ulaznice bila je nešto niža, ponajprije stoga što 3-D filmovi više nisu takav fenomen, no to je tek privremena situacija: kad ove godine stignu novi “Ratovi zvijezda”, “Osvetnici: Doba Ultrona”, “Spectre” iz serijala o Jamesu Bondu i “Nemoguća misija 5”, opet neće biti tako jeftino ići u kino.
Top-lista najvećih hitova ne razlikuje se osobito od onih u ostalim zemljama Istočne Europe: ne treba biti osobito pronicljiv da bi se zaključilo zašto je “Vuk s Wall Streeta” puno gledaniji u Rumunjskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, negoli u Americi. Izvjesno je iznenađenje uspjeh SF spektakla “Interstellar”, koji je nadmašio čak i Oscarima ovjenčanu “Gravitaciju”, no valjda je tu presudila provincijska logika - veće je bolje. “Lucy” sa Scarlett Johansson probila se u sam vrh, međutim, tako je i u čitavoj Istočnoj Europi, obrati u akcijskom žanru uvijek su na cijeni, dok je triler “Nestala” ugodan podsjetnik da se Hollywood još nije odrekao filmova čija publika nisu prvenstveno klinci. Ukus potonjih ionako je posve dovoljno oblikovao listu najgledanijih i ne bi bilo dobro da je odredi u potpunosti.
Zatvoreni krug
Ukupni rezultati bili bi još i bolji da najveći hrvatski prikazivač CineStar nije napravio zatvoreni krug u kojem povlašteno mjesto imaju holivudski blockbusteri i filmovi u njegovoj distribuciji. Ovi potonji su mu posebno važni, ne više toliko zbog videodistribucije koliko zbog plasiranja na njegove kabelske kanale i prodaje drugim televizijama. Zbog toga repertoar dosta trpi, u njegove multiplekse katkad stižu tako minorna ostvarenja kakve možete naći malo gdje u Europi, ali će zato ignorirati atrakcije konkurentskih distributera. Najeklatantniji primjer je australsko-njemački crtić “Pčelica Maja”, koji je izvan njegovog prikazivačkog lanca skupio impresivnih 30 tisuća gledatelja. Da je igrao u njegovim kinima, imao bi ih bar 100 tisuća. Takvim se potezima snižava ukupan promet, no i CineStarova zarada, jer on kao prikazivač uzima najveći dio prihoda od kinoulaznice.