Dobro obaviješteni izvori bliski Vladi i Uredu predsjednika uvjereni su kako iza posljednjeg pokušaja diskreditacije predsjednika Ive Josipovića , kada ga se nastojalo osumnjičiti za financijski sumnjive poslove otprije desetak godina, stoje suradnici Tomislava Karamarka , bivšeg ministra unutarnjih poslova, a sada kandidata za predsjednika HDZ-a. Da nije bilo medijske potpore HRT-a, ta operacija ne bi zavrijedila spomena, ovako je životarila dva, tri dana, a na kraju je ipak završila kako je i zaslužila, dakle, bez ikakvih ozbiljnih posljedica za predsjednika. Unatoč tome, u krugovima bliskim predsjedniku Josipoviću tu su operaciju doživjeli krajnje ozbiljno: zapravo kao najavu da se ne treba iznenaditi ako će biti uskoro još sličnih akcija. Uostalom, predsjednik Josipović našao se tijekom predizborne kampanje na sličnom udaru, kako se tada tvrdilo iz obavještajnog i političkog podzemlja. Tada su se pojavili pamfleti prepuni podmetanja i konstrukcija koji su imali za cilj Josipovićevu političku i ljudsku kompromitaciju.
Krajnja ambicija
Zbog toga sumnja na Tomislava Karamarka nije pala slučajno. Svi Karamarkovi konkurenti za funkciju šefa HDZ-a te njegovi politički prijatelji i istomišljenici potvrđuju da je njegova krajnja politička ambicija okruniti političku karijeru funkcijom predsjednika države. I kandidatura za šefa HDZ-a, tvrde, samo je jedna od stepenica na tom putu. Stoga nije nelogično, objašnjavaju, da Karamarko unaprijed pokuša što više oslabiti mogućeg protukandidata na sljedećim predsjedničkim izborima. Tim više što su od trenutka kada se Ivo Josipović uselio na Pantovčak njegovi odnosi s tadašnjim ministrom unutarnjih poslova bili prepuni napetosti i netrpeljivosti, pa i otvorenih sukobljavanja.
Udari kritike
Kao šef u prvoj predizbornoj kampanji Stjepana Mesića Tomislav Karamarko upoznao je mehanizme i ima iskustva o tomu kako se može pobijediti na predsjedničkim izborima. U političkom smislu apsolutno mu je neizdrživo da je na čelu države čovjek koji ne skriva svoja ljevičarska uvjerenja. Da stvar bude još gora, nakon pobjede Kukuriku koalicije lijevog centra, politički odnosi u državi, prema procjenama desnih političkih krugova kojima pripada Karamarko, na nedopustiv su način prevagnuli u korist lijeve političke opcije. Stoga nisu nelogične sumnje da zbog svojih političkih ambicija Karamarko ima razloga sustavno raditi na slabljenju pozicije sadašnjeg predsjednika države.
Na desnom krilu HDZ-a prevladava uvjerenje kako je samo pitanje vremena kada će se, zbog ekonomskih i financijskih problema te nepopularnih reformi, početi urušavati popularnost i sadašnja čvrsta pozicija Zorana Milanovića i njegove Vlade. U tom slučaju potpora predsjednika Josipovića, koji uživa veliko povjerenje javnosti, mogla bi biti iznimno značajna za njegovu Vladu. Predsjednik Josipović mogao bi svojim ugledom i autoritetom pomoći vladajućoj koaliciji da ublaži udare i kritike do kojih će gotovo sigurno doći zbog provođenja teških i nepopularnih reformi.
Njemački scenarij
Stoga je, smatraju u dijelu HDZ-a, nužno što prije okrnjiti Josipovićev ugled i smanjiti njegov utjecaj te ga, što je moguće više, diskreditirati u očima javnosti. Najnestrpljiviji pripadnici HDZ-ove desnice priželjkuju, pak, da se u Hrvatskoj ponovi njemački scenarij smjene predsjednika države, odnosno da se Josipovića prisili na ostavku. Uvjereni su da bi se time ujedno zadao i smrtonosan udarac vladajućoj koaliciji, što bi moglo dovesti do izvanrednih predsjedničkih, ali i parlamentarnih izbora. Nije, dakako, teško zamisliti što bi se sve dogodilo da se usred financijske i ekonomske krize ponovno moraju raspisivati novi izbori. Stoga se, bez obzira na to koliko nevješt i naivan bio nedavni nasrtaj na Josipovića, stvar uzima ozbiljno. Riječ je, vjeruju na Pantovčaku, o početku dugoročne operacije rušenja kredibiliteta predsjednika Josipovića. A samim time i potkopavanja temelja vladajuće koalicije.
U redovima vladajuće koalicije procjenjuje se da bi upravo zbog toga izbor Tomislava Karamarka mogao imati najdublje političke posljedice za odnos političkih snaga u državi. Uvjereni su da bi Karamarko ubrzo okupio u HDZ-u predstavnike do sada raspršene radikalne desnice te da bi koristio neke od njihovih metoda političke borbe za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Pretpostavlja se da bi Karamarko i njegovi sljedbenici bili vrlo agresivni u kritici vladajuće koalicije, da bi poticali i podupirali sve javne manifestacije protiv politike Vlade Zorana Milanovića, da bi ohrabrivali one interesne skupine koje bi željele na ulici rješavati probleme, te da bi, kao početkom 2000., koristili razne grupe nezadovoljnika da na političkim mitinzima i demonstracijama zastrašuju aktualnu Vladu. Također, pretpostavlja se da bi Karamarko, zbog svoga svjetonazora, ponovno u prvi plan gurnuo stare ideološke podjele i rasprave. Sve bi to, dakako, uz teške ekonomske probleme, do opasnih granica zaoštrilo političke podjele u društvu.
Unatoč ne baš obećavajućim procjenama, u strankama vladajuće koalicije nema pretjerane zabrinutosti zbog predsjedničkih izbora u HDZ-u. Tvrde da su, bez obzira na to tko pobijedio, spremni na sve izazove. Pretpostavljaju da bi izbor Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a zaista izazvao najveće političke, ideološke i kadrovske promjene. No, istodobno su uvjereni da bi njegov izbor bitno suzio glasačku bazu HDZ-a te da bi sveo stranku na najviše 15 posto glasova. Stoga njegov mogući dolazak na čelo HDZ-a ne doživljavaju kao neku posebnu prijetnju. Upravo suprotno, vjeruju da bi to pridonijelo daljnjoj marginalizaciji HDZ-a.