Godine 1990., neposredno uoči izbora u Hrvatskoj, intenzivno se radilo na prijevodu jedne iznimno važne i iznimno opširne knjige - memoara Edmunda Glaisea von Horstenaua, Hitlerova vojnog izaslanika u Zagrebu za vrijeme NDH . Knjiga generala koji ustaše, budimo nježni, nije volio i čija ga je okrutnost sablaznila, trebala je biti iskorištena u predizborne svrhe, kao svojevrstan oblik upozorenja u što nacionalizmi mogu odvesti. No, u izloge hrvatskih knjižara te godine nije stigla. Baš kao ni iduće, ni one koja je uslijedila... S objavom Horstenauovih memoara čekalo se, sve u svemu, 23 godine.
- Naručitelj prijevoda memoara bio je Centar CK SKH za idejno-teorijski rad, ili se tako nekako zvao, a kontaktirali su me svega nekoliko mjeseci prije prvih parlamentarnih izbora 1990. godine. Od toga je prošlo dosta vremena, tako da ne mogu sa sigurnošću potvrditi je li se radilo o prosincu 1989. ili o siječnju 1990. U svakom slučaju, nije bilo puno vremena do svibnja kad su se izbori održavali, a što je bio neki zamišljeni rok izlaska knjige - prisjeća se Mirko Gojmerac, danas predstojnik Katedre za znanost o prevođenju s njemačkog jezika na zagrebačkoj germanistici. Upravo njemu povjeren je zadatak prevođenja memoara - u što je moguće kraćem roku. Hrvate treba svakako, mislili su u Partiji, prije prvih višestranačkih izbora upoznati sa strahotama režima koji je u Hrvatskoj imao sve više otvorenih zagovornika.
Skraćeno srpsko izdanje
- Riječ je o memoarima koji imaju više od 1000 kartica, tako da je rad na njima, kako možete i pretpostaviti, bio iznimno intenzivan, pogotovo zato što se zbog kratkog roka radilo pod dosta velikim pritiskom. Kao osobu od povjerenja naručitelja kontaktirao sam isključivo povjesničara Bogdana Krizmana, kojeg pamtim kao kompetentnog i upućenog stručnjaka i kojem sam redovito nosio prevedene dijelove knjige. Krizman je bio dosta oduševljen tim prvim dijelovima memoara u kojima Glaise von Horstenau iznimno kritički piše o djelovanju ustaša, pogotovo Pavelića i Kvaternika, iako je njegov entuzijazam, barem koliko se sjećam, splasnuo kod dijelova u kojima su se tematizirali partizani, Tito, Moša Pijade, Vladimir Velebit i dr. U svakom slučaju, jedan moj tadašnji student je prijevod dovršio, točnije preveo je drugu polovicu knjige, ali ona nikada nije izašla - napominje Gojmerac.
Taj zajednički prijevod memoara do Interlibera će napokon biti objavljen u izdanju Disputa. Kao što smo rekli, 23 godine nakon što je posao prevođenja dovršen.
Glaise von Horstenau u međuvremenu je postao referentno mjesto, a njegovi memoari neizbježan dokument za raspravu o razdoblju ustaške vladavine. Pedantni general koji je bio politička veza između njemačkog Wehrmachta i vrha NDH, manijakalno je, naime, bilježio sve čemu je svjedočio, a malo je vrata koja su mu bila zatvorena. Skraćeno izdanje memoara u Srbiji je objavljeno još 1987., neposredno nakon što je austrijski povjesničar Peter Broucek sredio zapise i počeo ih objavljivati.
Tko je naručitelj?
Šira hrvatska javnost u memoare je imala priliku uvida barem dva puta - preko feljtona u Feralu krajem 90-ih, kada je dijelove memoara prevodio Slobodan Šnajder, ali nešto kasnije, 2008. godine, i u feljtonu u Globusu, kad je povjesničar i sveučilišni profesor Tvrtko Jakovina u ostavštini nekadašnjeg visoko rangiranog političara Josipa Vrhovca pronašao sređeni Gojmerčev prijevod.
Tada, doduše, nije bilo jasno tko je bio izvorni naručitelj, ni kako je uopće došlo do njega. U oba navrata memoari su izazvali golem interes i javnosti i izdavača, ali zima 1990. godine nije se spominjala. Što sasvim sigurno ne olakšava pokušaj rekonstrukcije priče kojoj, pokazalo se, ne pomaže ni to što su s Centrom za idejno-teorijski rad surađivali brojni i danas aktivni intelektualci.
Josip Pandurić, vlasnik izdavačke kuće Disput, u vrijeme dok je Gojmerac intenzivno radio na prijevodu, bio je izvršni urednik časopisa Naše teme koji je izlazio u izdanju Centra. Memoari Glaise von Horstenaua nisu mu bili nepoznati.
- U redakciju u Opatičkoj 10 - gdje je bio i ondašnji Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske - na čašicu razgovora znali su navraćati bardovi naše povijesne znanosti Bogdan Krizman, Rene Lovrenčić i Ljubo Boban s najnovijim vijestima iz prošlosti. Sjećam se da je svaki od njih na svoj način isticao neizmjernu historiografsku važnost u Austriji netom, 1988. godine, objavljenih memoara Hitlerova opunomoćenika u NDH. No, iz tih razgovora tada nisam mogao razabrati, doznao sam to, naime, tek nedavno, da je upravo u to vrijeme intelektualni gremij SKH-Stranke demokratskih promjena angažirao uglednog germanista Mirka Gojmerca da u iznimno kratkom roku prevede Horstenauove zapise za interne potrebe njihove predizborne kampanje - ističe Pandurić i nastavlja: - Očito su ondašnji reformirani komunisti vjerovali da će im svjedočenje jednog njemačkog generala o zločinačkom karakteru Pavelićeva režima, dakle svjedočenje “mangupa iz vlastitih redova”, dobro doći u političkom raskrinkavanju “stranke opasnih namjera” za koju je NDH bio “povijesna težnja hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom” . Oni su, čini se, ozbiljno vjerovali da se masovnom nacionalnom pokretu mogu suprotstaviti iskorištavanjem impresija i ocjena iznesenih u jednoj knjizi. Iz današnje perspektive to može izgledati kao dječja bolest hrvatskog višestranačja, no radije na to gledam kao na proplamsaj političkog idealizma svojstvenog lijevim političkim ideologijama, koji će se potom potpuno ugasiti. Bio je to čisti Brecht: “Uzmi knjigu u ruke - ona je oružje!”