Profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Milivoj Solar (1936.), vjerojatno je najvažniji naš teoretičar književnosti. Posljednji ministar prosvjete i kulture u socijalizmu, miljenik studenata komparatistike, pisao je i bestselere humanistike. U 2010. primio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, uredio biblioteku SF klasika i objavio zbirku ogleda “Nakon smrti Sancha Panze”. S profesorom Solarom razgovarali smo o krizi ukusa, tehnološkoj ekspanziji, globalizaciji i današnjem školstvu.
Na dodjeli nagrade Nazor rekli ste da vam životno djelo tek predstoji. Niste se upustili u postmodernistički narcizam memoaristike, ali najavili ste proučiti vezu krize etike i estetike?
- To za životno djelo je retorička figura. Nikad ne znate što ćete napisati i uvijek mislite da će knjiga koju pišete biti najbolja, a kad je napišete mislite da nije dobra. Barem je to moje iskustvo. A o vezi etike i estetike, sada pišem knjigu radnog naslova “Kritika relativnosti ukusa”, koja se naslanja na predavanja o lošem ukusu. Kriza morala zanima svakoga: od naroda u kavani, sve do UN-a. Možemo se pitati zašto se o krizi morala toliko govori, a o krizi ukusa uopće ne. Govoreći o krizi morala, ne mislim na tužbalice o nemoralnim političarima i slično, nego što se zbilo s općom teorijom morala. Naši zakoni, npr., temelje se na moralnim uvjerenjima koja postaju upitna jer opća tolerancija multikulturalizma nije uvijek usuglašena s općim moralnim stajalištima za koje mislimo da ih se treba držati. Pitanje morala je bitno i zato što nam predstoje važne teme vezane uz genetske manipulacije, kloniranja, što nisu više samo teme znanstvene fantastike. Slično vrijedi za ukus koji je ustupio prostor reklami. Stoga bi pitanja ukusa i morala trebalo vratiti u teoriju obrazovanja. Obrazovanje se svelo na usvajanje znanja i vještina, a ideal obrazovanja, bar od prosvjetiteljstva, bila je osoba koja je, uz usvajanje određenih znanja, morala biti i odgajana s moralnim stavovima, ali i ukusom, a to se više ne traži. Tu negdje krije se odgovor zašto je nastala deficijentnost na terenu i ukusa i morala.
Koje su posljedice?
- Ne moram znati dobro praviti tortu, ali mogu odlučiti zašto je neka dobra. Ne moram znati napisati dobar roman, ali kultura je dugo počivala na tome što je dobar dio ljudi znao razabrati da je neki roman dobar. Ta se sposobnost počela gubiti. Znate kako Nietzscheov mahniti čovjek nakon smrti Boga zdvaja: “Znate li što ste učinili?”. Slično bih rekao za ukus: Ja, vi, svi smo ga ubili, ali nismo svjesni što to znači. Ukus nije isto što i ljudska prava da se sve tolerira, a predugo se tolerira svašta.
Stazama filatelista
Ne mislite da je nestanak ukusa pregruba teza? Nisu li i prije samo obrazovani imali ukus, a tolerancija je sada trend?
- Ne tvrdim da nema ukusa, nego da je došlo do procesa gubitka i disperzije ukusa. Dugo je ukus obrazovanih vrijedio kao kakav-takav kriterij. Taj ukus je u konačnici zaslužan što se književnost i umjetnost održala u 20. stoljeću i othrvala pritiscima ideologije, npr. u SSSR-u ili nacističkoj Nemačkoj. No, usporedo se događala disperzija ukusa, a kritika izgubila, svodeći se na medijsku prezentaciju. Tako sada svi misle da mogu sve. To baš i ne ide tako. Od prosvjetiteljstva prati nas to da čovjek mora moći kritički odlučivati. Problematično je društvo u kojem su mediji glavni medijatori ukusa. Problematično je ignorirati činjenicu da 90 posto komunikacije obavljamo preko ekrana, ne razmišljajući kakve su posljedice. Logika ekrana takva je da vam se nižu slike od kojih se ni na jednu ne možete koncentrirati, a rijetko sugerira izbor ili smisao. Za odgoj ukusa i moralnu svijest bitno je razabrati i širi kontekst. Tip komunikacije preko ekrana nema stvarni kontekst, ali ne upućuje ni na kontekst mašte. Nigdje se ne kaže koje su važne, a koje nisu, a u izobilju informacija možete naći potvrdu za svaki izbor. Ta promjena mora ostaviti posljedice, a rasprava o njima važna je kao rasprava o političkim pitanjima. U konačnici, politička pitanja svela su se na to kako će vlade nahraniti svoje narode, a da izbjegnu velike pobune. Jedno je od bitnih pitanja može li se čovječanstvo prilagoditi brzini tehničkog napretka i usvajanja tehničkog napretka.
Ne zalazimo li tu olako u krilatice ‘Sve je novac’, ‘Mediji su krivi za sve’ i sintagmi ‘prevlast slike’, ‘društvo spektakla’, uz još niz općih mjesta?
- Slažem se. Kao kad kažemo “Svi su lopovi!”, a nisu svi lopovi. Nemam konačnih zaključaka, niti prognoziram što će biti. Eagleton kaže da je Kantov ukus građanska fikcija, ali mislim da nije. Jesmo li se doveli do toga da ne smijemo reći da, primjerice, najveći dio onoga što se stvara na blogovima ne vrijedi? Neka pišu svi koji žele, lijepo je vidjeti tolike knjige. Sporno je živjeti u iluziji da je sve velika književnost, jer je to nemoguće. Književnost nije samo igra. Nemojte me shvatiti krivo, ne mislim da se treba vraćati na staro, jer bi nas to vodilo tvrdnji da je i srednji vijek bio krasno doba. Ne želim zvučati kao oni koji su vikali: ‘Treba razbiti strojeve’. Dugo sam bio skeptik prema postmodernizmu kao raspadu nekih starih vrijednosti, ali mi se čini da smo na pragu nove epohe i da je ključno koliko ćemo je shvatiti.
Kako je u svemu prošla književnost i teorija književnosti?
- Kad sam počinjao pisati, mogao sam napisati priručnik o tome što je tada bilo relevantno u proučavanju književnosti. To više ne mogu. Postoje deseci književnih teorija, a svaka ima beskrajnu literaturu, polazišta i slično. Opće teorije književnosti više nema. Taj relativizam povratno djeluje na recepciju književnosti: ako je tako, što čitati, što proučavati?
Pomodni ‘Rat i mir’
Terry Eagleton smatra da se bavljenje književnošću svelo na sofisticirano proučavanje kulturnih fenomena. Ako je to točno, kao i vaša teza da se više ne nadamo novom velikom romanu, znači li to da će struka samu sebe dokinuti?
- Neće. Ona se razvija u bezbroj pravaca, kao i druge struke. Problem je nedostatak općeg šireg smisla. Struka ipak neće samu sebe pojesti. Neće to škoditi čitanju, barem ne na razini književnog iskustva, ali, da, mislim da će se književnost, pa i bavljenje njome svesti na djelatnost poput filatelije. Neki će se time baviti, ali njena opća kulturna uloga neće biti ona koja je nekoć bila. Roman je služio i za potrebe razumijevanja svijeta, a to se gubi. Senzibilitetu našeg vremena odgovaraju kratke forme, kao novela, ali ona teško može nadomjestiti ono što je bio roman.
Kako tumačite poplavu doslovno velikih romana i to da omiljene usporedbe, kad se želi istaknuti nekog pisca, postaju Dickens, Tolstoj, pa čak i Mann?
- To su ti paradoksi vremena. Zanimljivo je to s Tolstojem, trži se fantasy, ali to se ne tretira kao veliko i važno. Morate stoga posegnuti za nekim kanonskim ekvivalentom pa tu idealno uskače ‘Rat i mir’. Savršeno logično. Što se tiče tih velikih romana, ako želite biti priznat pisac, morate imati debelu knjigu, male nisu dovoljno ozbiljne. Nedavno sam bio u Beogradu pa sam, nakon što su mi u par navrata komplimentirali, pitao: “A što ste vi od mene čitali?” Dobio sam odgovor: “Teoriju književnosti”. Pazite, pamte me po priručniku za djecu. Baš kao i Flaubert koji je zamrzio “Gospođu Bovary”, tako sam i ja zamrzio tu “Teoriju”, ali to je prokletstvo velikih i malih knjiga.
U Hrvatskoj dio pisaca sada vodi borbu da im država pojača dotacije. Kako na to gledate?
- Morali bi biti svjesni da je stvar kakva jest, nema tu neke pomoći. Sigurno da mediji nisu pravedni, ali zašto mislimo da bi neka državna komisija bila pravednija? Dio koji ulazi u kulturnu baštinu trebalo bi financirati, ali za tekuću proizvodnju, na žalost, vrijede druga načela.
Što mislite o poraznoj pismenosti srednjoškolaca? Mnogi vjeruju da bi sate hrvatskog jezika trebalo uvesti i na fakultete.
- Za studij to nije potrebno, ali bi u srednjoj školi trebalo njegovati pismenost i izražavanje, što se ne može ovim brojem sati i programom. Ne radi se o tome da naučite biografske podatke o književnicima i gramatička pravila, nego da učite pisati i - što je danas možda i važnije - govoriti. Pogledajte kako zvuče naši političari i kojekakvi uglednici kad gostuju na televiziji: ne znaju ni govoriti. Njegovanje izražavanja je bitno, ali profesori za ovo nisu krivi. Naprosto nemaju vremena jer imaju program koji je nemoguće savladati u tom broju sati. Kad sam bio ministar, jedan mi je savjetnik rekao: ‘Novac neće riješiti sve probleme školstva, ali bez novca nećete riješiti nijedan problem’. To je ključno. Premala su ulaganja, a time smiješne ideje o osposobljavanju stručnjaka kad nam ljudi ne znaju govoriti ni pisati.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista