SJEĆANJA GENERALA DŽANKA

‘Zove me general Markač i kaže: Povucite se, sad ćemo tući po Okučanima. A ja njemu: Mi smo ti u Okučanima, već pijemo kavu’

Za Jutarnji list pristao je prvi put nakon dvadeset godina iznijeti svoje dojmove o Oluji
 Ante Čizmić/CROPIX

Iako je jedan od grupe generala koji su vojno iznijeli operaciju Oluje - u Glavnom stožeru to su bili Petar Stipetić, Pavao Miljavac i Davor Domazet Lošo - te zapovjednika zbornih područja, uz generale Gotovinu, Norca, Markača i Marekovića, generala Luku Džanka rijetko se spominje. Prvi zapovjednik Južnog bojišta, potom desna ruka generala Gotovine i kasnije Janka Bobetka te zapovjednik Zbornog područja Bjelovar povukao se u osamu otoka Lastova, gdje mirno živi baveći se turizmom i poljoprivredom. Iza njega su brojni, javnosti manje poznati uspjesi, a za Jutarnji list pristao je prvi put nakon dvadeset godina iznijeti svoje dojmove o Oluji i protekla dva desetljeća.

General Luka Džanko rođen je 1945. u Perkoviću kod Šibenika. Još se nije ni rodio, a obitelj je već zadesila tragedija; na dan Lukina rođenja umro mu je otac, sat vremena prije trenutka poroda. Ostao je, kako kaže, sam na svijetu, s majkom koja se preudala da bi obitelj lakše preživjela.

U vojsku ili u fratre

- Za siromašno dijete nije bilo mnogo izbora - ići u vojnu školu ili u fratre. Izabrao sam vojsku i nakon devet godina vojnih škola stekao čin dopukovnika - prisjeća se general Džanko. Uspješnu karijeru u JNA obilježilo je služenje u karauli na jednom od najudaljenijih dalmatinskih otoka, Lastovu, no službovao je i u Makedoniji, na Korčuli, u Sinju i Splitu.

Početkom devedesetih Džanku su u Perkoviću počeli predbacivati časništvo u “onoj” vojsci. Nisu shvaćali da je Džanko već tada bio povezan s demokratskim snagama, koje su procijenile da ga je mudrije ostaviti u neprijateljskim redovima, gdje je radio na kontaktima s časnicima i dočasnicima JNA.

Već je tada KOS, kaže Džanko, radio na njegovu uhićenju pa se od zatvora uspio spasiti u zadnji čas. Brzo je, 21. srpnja 1991., imenovan prvim zapovjednikom Južnog bojišta, u činu potpukovnika. Držao je područje između Metkovića, Neuma i Čapljine te brdo Tmor, ključnu stratešku uzvisinu.

- Južno bojište s Hercegovinom - Gabelom, Čapljinom i Stolcem - činilo je jednu obrambenu cjelinu. Naše snage tada još nisu bile organizirane, radilo se o grupama koje su poslije prerasle u brigade. Tako je skupina iz Metkovića postala 116., Makarani 156., Split 4. gardijska... Velik je uspjeh bio obraniti prodor neprijatelja na Neretvu preko Ploča. Tada su se istaknuli brojni borci, obični ljudi koji se danas više ne spominju ni o obljetnicama, poput Marka Potrebice iz Čepikuća, Slavka Katića iz Neuma te Metkovaca Mije Vukušića, Tome Maroevića, Ante Volarevića, Joška Dragovića - prisjeća se svojih suboraca general Džanko.

U travnju 1992. na čelo južnog bojišta dolazi general Janko Bobetko. Džanko je tada počeo razvijati odnos s tim utjecajnim generalom, načelnikom Oružanih snaga.

- Možda zbog činjenice da sam odrastao bez oca, uvijek sam išao za autoritetima. Najprije za Titom, potom i Tuđmanom, no generala Bobetka, laka mu crna zemlja, doživljavao sam poput oca. Bobetko nikada nije htio imati zamjenika, samo pomoćnika, a imao je i neobičan stav prema uspjesima drugih prije sebe, zbog čega je obrana Neretve pala u drugi plan. No, cijenio me. Svuda me vodio sa sobom, sve što je on planirao, ja sam razrađivao i imao je jako veliko povjerenje u mene - kaže Džanko.

Pod Bobetkovim zapovjedništvom Džanko je 1993. počeo pripremati operaciju Maslenica. Dobio je, kaže, kuvertu koju nije smio nikome pokazati niti otvoriti dok ne dođe u Zadar. Na kuverti su pisala dva kodna imena akcije - Gusar i Maslenica - a unutra je bila zapovijed organizirati ljude i pripremiti ju. Za operaciju su u tom trenutku uz njega znale još samo dvije osobe u zemlji - predsjednik Franjo Tuđman i Bobetko.

Još se sjeća kako je Bobetku rekao da se danima nije okupao, a htio bi vidjeti i suprugu, no on mu je uzvratio: “Ostavi ženu za poslije rata!” Tih dana na južnom se bojištu pojavio i general Ante Gotovina. Iako je preuzeo zapovjedništvo nad bojišnicom, Gotovina je Džanku ostavio svu ovlast oko planiranja akcije Maslenica.

- Rekao mi je: ‘Luka, nastavi s time, ti si to pripremao i to su tvoji ljudi, ja ne znam ništa jer sam tek došao’. Tako sam i napravio - prisjeća se Džanko.

Legionarski dril

Akcijom Maslenica rukovodio je Bobetko, i to u tri pravca. Jedan je držao Džanko, a preostala dva generali Mirko Norac i Ante Gotovina.

- Arkan, Kapean Dragan, svi su se lomili na nama, akcija je trajala dugo i imala je mnogo žrtava. Veliku ulogu tu je odigralo Gotovinino iskustvo jer mu je, začudo, uspjelo primijeniti legionarski dril na dalmatinskom čovjeku. Bio je čvrst, strog i toliko su ga se bojali da su čuvali svoje položaje. Da nije bilo toga, ne bi uspjeli ni Džanko ni Norac. I to je njegova najveća zasluga. No, pomalo me ljuti kada se sve zasluge pripisuju njemu. Bili smo trojica generala i svatko je držao svoj pravac, ne može se reći da je netko od nas imao veće zasluge. Ako ćemo po istini, Norac je još bio najuspješniji od svih nas, znao bi i ispraviti kada bi netko zabrljao - kaže Džanko.

Okončanjem Maslenice Bobetko je Džanku ponovno dao kuvertu s oznakom tajnosti. Bilo je to uoči Uskrsa 1994. Bobetko ga je postavio na mjesto zapovjednika Zbornog područja Bjelovar i poslao ga da odatle priprema operaciju Bljesak, jednu od akcija koje će naznačiti završetak Domovinskog rata.

Njegove postrojbe prve su ušle u Okučane, bez, kako kaže, ijedne spaljene kuće.

- Tih me dana zvao general Markač. Ne prilazi Okučanima, rekao mi je, Jarnjak i ja pripremamo topništvom tući po mjestu, povucite se ako ste blizu. A ja mu odgovaram: Generale, mi smo već u oslobođenim Okučanima, pijemo kavu. Bila je to laž, nismo još osvojili Okučane, ali već taj isti dan ušli smo u njih, toliko smo bili uvjereni u svoj uspjeh. Prvi je u Okučane ušao danas stožerni brigadir Renato Romić sa svojom Virovitičkom bojnom. Drugog dana zajedno smo predali u Okučanima prijavak tadašnjem premijeru Nikici Valentiću - prepričava Džanko.

Kaže kako je njegovo Zborno područje, od Bjelovara, Daruvara, Pakraca do Lipika i čitave zapadne Slavonije, danas zaboravljeno područje kada je Domovinski rat u pitanju.

Plivanje preko Save

- Uvijek se govori samo o Kninu i Anti Gotovini, a hrabri ljudi s ovog područja odradili su nevjerojatne zadaće. Nitko ih ne spominje. Markač govori samo o nacionalnoj razini, Korade je ubojica, ja sam se povukao i nema me nigdje. Pa me ljudi zovu i pitaju, generale, jesmo li mi stvarno bili u ratu, kad o nama nema nigdje ni traga ni glasa. Da se razumijemo, Ante Gotovina je poseban heroj ako je mjerilo herojstva boravak u Haagu. No, ako govorimo isključivo o ratnim zaslugama, onda nije ništa više heroj nego drugi generali, zapovjednici i vojnici koji su svojim djelovanjem odlučili Domovinski rat, jer smo svi djelovali na svojim pravcima i svi smo imali izvrsne rezultate - kaže Džanko, objašnjavajući neke od razloga zbog kojih je tek sada, nakon toliko godina, odlučio govoriti javno.

Zborno područje Bjelovar na neki je način odlučilo uspješnost Oluje. Forsiranje (prelazak) rijeke Save i žestok obračun sa srpskim snagama šokirali su, kaže Džanko, neprijateljske redove, do te mjere da su počeli vjerovati kako je glavni značaj operacije baš na tom području. - Tu moram spomenuti satnika Ferida Fazlića sa 50. domobranskom pukovnijom iz Daruvara, s kojom je on preplivao Savu i sa skupinom izvidnika razbio neprijateljske redove blizu Hrvatske Kostajnice. Predsjednik Tuđman tada je rekao neka nastavimo do kraja i bojne iz Čakovca i Varaždina (bojnik Ivica Ivaci) nastavile su prema Dubici. Tu još treba spomenuti veliku donatoricu Maru Barezu, zapovjednika Ivicu Zgrebeca iz Koprivnice i Željka Perinovića iz Novske, bez kojih ne bi bilo uspjeha - kaže general.

Džanko se prisjeća kako je generala Bobetka čitavo to vrijeme pratilo ozbiljno zavjereništvo. Kovale su se protiv njega urote, planirane su i likvidacije, a teško ga je bilo uvjeriti da su oko njega pogrešni ljudi, kako iz politike tako i iz vojnih redova.

- Upozoravao sam ga na Koradea koji je već tada pokazivao neobične sklonosti. Znao je prijetiti svojim vojnicima da će ih ustrijeliti ako ne uspiju izvršiti neki nemoguć zadatak. Nakon što je izgubio ruku, obolio je na živce. Bobetko me, na žalost, nije slušao. Mislio je da sam ljubomoran na tuđe zasluge. Govorio sam mu da ga doživljavam poput oca. Vozač mu je govorio da sam se nedavno potukao radi njega jer je netko govorio protiv njega - prisjeća se Džanko, koji je tada imao čin brigadira.

Nakon Bljeska predsjednik Tuđman dao je Džanku generalski čin unatoč protivljenju generala Janka Bobetka, što je politička igra o kojoj Džanko ne želi govoriti.

- No, za mene se zauzeo HDZ s Miroslavom Tuđmanom i Vladimirom Šeksom te generalima Miljavcem i Krešićem iz Glavnog stožera Oružanih snaga RH - kaže.

General Luka Džanko 2002. je bio na ispitivanju u zagrebačkom sjedištu haaškog tužiteljstva. Optuživalo ga se da je nakon Oluje naredio osnivanje logora Dretelj i Gabela, gdje su u nehumanim uvjetima mučeni Muslimani. Istina je, ipak, ponešto drugačija.

- Činjenica je da sam jednom došao tamo i odveli su me u logor. Zgrozio sam se. Nitko od nas nije znao za postojanje tog logora. Unutra su bili i neki naši vojnici. Prepoznao sam konobaricu koja mi je nedavno donijela kavu. Zgrozio sam se kad sam vidio u kakvim su uvjetima i pokušao to spriječiti. A onda se pojavila informacija da general Džanko obilazi ‘svoje’ logore. Htjeli su mi to prišiti. Pobjegao sam od sigurnog uhićenja. Kasnije, kada je Haag počeo to istraživati, odgovarao sam pred petnaest istražitelja. Puna dva dana su me saslušavali - kaže Džanko.

Vojnički pedantan

Na sreću, uvijek je bio vojnički pedantan kada je u pitanju prikupljanje dokumentacije. Stoga je za svaku svoju tvrdnju imao barem tucet dokumenata. Nakon dva dana Tužiteljstvo Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju (ICTY) oslobodilo ga je svake sumnje. Iako je bio sretan zbog razvoja događaja, generalu Džanku nakon te će epizode uvijek biti gorak okus u ustima. Iako se država obvezala plaćati troškove obrane svih hrvatskih časnika koje Haaški sud osumnjiči, njegovi troškovi nikad nisu podmireni. Odvjetnik i suborac Nenad Boban nikada nije primio 160.000 kuna na ime troškova, zbog čega su mu danas blokirani računi na iznos od gotovo pola milijuna kuna te živi od skromnog ostatka mirovine.

- Iako sam lijevih svjetonazora, koalicija mi je uvijek više odmagala nego pomagala, a HDZ je prema meni bio korektan. Valentić, Šeks, Miro Tuđman, to su ljudi koji su me susretali na ratištima i kojima sam zahvalan za svaku pomoć koju su mi pružili - kaže umirovljeni general.

Džanko se nakon svega povukao na Lastovo, u koje je zaljubljen još otkako je kao časnik JNA služio u tamošnjoj vojarni. Nema namjeru osnivati stranku niti javno istupati, ne želi se pojaviti na proslavi u Kninu. Njegov su život sada turizam i vinogradarstvo, a Lastovo, kaže, ima samo jednu manu. Preblizu je kopna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2021 17:07