Dado je bio dobri duh Nazorove. U dom za djecu bez roditeljske skrbi došao je ravno iz rodilišta: majka mu je umrla na porodu, otac je nepoznat.
Bio je sjajno dijete - živo, otvoreno, toplo, pametno. S tri godine znao je napamet Ježurku Ježića, svoju omiljenu priču, učio je lako i brzo, volio je šalu, znao bezbroj viceva.
Dadu nikada nitko nije posjetio. Centar za socijalnu skrb nikad mu nije poslao ni jednog jedinog mogućeg posvojitelja ili udomitelja.
Dado ima cerebralnu paralizu. Zato u Hrvatskoj za njega nije bilo obitelji. Iako je imao izvrsnu medicinsku skrb i pomoć od najranijeg djetinjstva te je, na iznenađenje svih, sa šest godina prohodao uz pomoć hodalice, a mišići su mu, od upornog vježbanja, kako se uvijek hvalio, bili kao kod Popaja, stotine potencijalnih posvojitel...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....