Nacrt prijedloga strategije upravljanja i raspolaganja državnom imovinom u iduće četiri godine, u petak odaslan na adrese 40 državnih tijela i institucija, sadrži i vrlo zanimljivu analizu stanja državne imovine u obliku dionica i poslovnih udjela.
Država u svom portfelju ima udjele ili dionice u 621 poduzeću. Više od 50 posto kapitala država ima u samo 63 trgovačka društva i samo se za njih može reći da im je većinski vlasnik. U pretežitom “manjinskom” portfelju država je sedam tvrtki proglasila društvima od posebnog državnog interesa: to su Đuro Đaković holding, Ina, Končar elektroindustrija, Luka Ploče, Podravka, Uljanik i brodogradilište “Viktor Lenac”. “Većinski” portfelj, ukupno 63 poduzeća, podijeljen je na društva raspoloživa za prodaju (tih je 37), zatim dva poduzeća “pod rezervacijom, koja trenutno nisu raspoloživa za prodaju” i 24 društva od posebnog državnog interesa. Od ovih zadnjih, brodogradilište Split prošli je mjesec prodan, a brodogradilište Trogir je pred prodajom.
Društvena imovina
Nakon ovih brojki, čini se da je državni portfelj poduzeća jednostavan i pod kontrolom. U stvarnosti je, međutim, opterećen nizom problema čije će savladavanje i rješavanje još dugo potrajati. Prvi problem predstavlja bivša društvena imovina koju su bivša društvena poduzeća koristila, a koja nije procijenjena i pretvorena u njihov temeljni kapital.
Ako je posrijedi turističko zemljište, tada je ono postalo vlasništvom jedinica lokalne i područne samouprave. Ostalo neprocijenjeno građevinsko zemljište postalo je imovinom Republike Hrvatske. S tim zemljištem, a riječ je o desecima milijuna četvornih metara u kampovima, oko hotela, u parkovima i slično, država bi trebala postati suvlasnik u privatiziranim turističkim poduzećima i to mirnim postupkom i u razumnom roku. Ako to ne uspije, tada nadležno županijsko državno odvjetništvo treba podnijeti tužbe sudu.
Hrvatska se također obvezala dodjeljivati dionice iz svog portfelja hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata i članovima obitelji smrtno stradalih, odnosno zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Osim toga, obvezala se dionice dati kao naknadu za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
Na dan 1. siječnja 2013. u Agenciji za upravljanje državnom imovinom (Audio) evidentirano je 9690 zaprimljenih i neriješenih zahtjeva za dodjelu dionica. Naime, Audio jednostavno više “nema raspoloživih kvalitetnih dionica”, a dionice trgovačkih društava “od strateškog značaja” u 2012. nisu dodjeljivane.
Poseban problem predstavljaju “prava” koja je Vlada RH emitirala 1999., 2000. i 2001. radi podmirenja dijela svojih kapitalnih izdataka. Ta su prava sekuritizirana, što znači da su pretvorena u vrijednosne papire kojima se trgovalo i kojima su se na dražbama mogle kupiti državne dionice. Pravima su plaćene obveze građevinskim tvrtkama, a tijekom trgovanja njihovi su vlasnici većinom postale investicijske i brokerske kuće te banke.
Aktivna društva
Od milijardu i 45 milijuna emitiranih prava, u optjecaju je ostalo još 30 milijuna. Ali, za njihovu naplatu više ne postoji pravni temelj: novi Zakon o upravljanju državnom imovinom jednostavno je na prava zaboravio.
Audio ionako više nema dionica koje bi vlasnicima prava mogao ponuditi: od 621 aktivnog trgovačkog društva u njegovu portfelju, četvrtina nije raspoloživa za prodaju, četvrtinu nitko ne želi, a pet posto portfelja čine društva “od posebnog državnog interesa”. Ne samo da nema dionica za prava, nego nema ni za invalide Domovinskog rata kao ni za naknadu imovine koju su ljudima oteli komunisti. Država se još nateže po sudovima i s građanima koji su u pretvorbi upisali nekoliko puta po zakonu najviše dopuštenih 20.000 njemačkih maraka.
Premda se taj problem u početku činio kao bizarnost, čak je 7700 osoba sklopilo 9811 ugovora s bespravnim popustom u 3720 poduzeća.
Te je građane Audio tužio i njihove je dionice blokirao, ali dok se sudski postupci ne završe, tim dionicama nitko ne može raspolagati, pa ni država.
Zanimljivo je i da država dva desetljeća upravlja velikim brojem dionica koje zapravo nisu njezine, a nikako da ih podijeli njihovim stvarnim vlasnicima. Danas, međutim, više nema što podijeliti. Riječ je o dionicama rezerviranim za bivše vlasnike nekretnina koje su unesene u kapital pretvorenih i privatiziranih poduzeća, pri čemu su bivši vlasnici, najblaže rečeno, “deposedirani”.
Država je rezervirala dionice za bivše vlasnike, ali je pritom proizvela neviđeni pravni kaos. Rješenja bivšeg Hrvatskog fonda za privatizaciju o ukidanju rezervacija Upravni sud je najprije potvrđivao, a sudski registri provodili, ali onda se “promijenila sudska praksa”.
Nova zakonska pravila
Nakon toga HFP je nestao, a propala su i brojna poduzeća čije je dionice trebalo odmrzavati. Sada se država kao vlasnik dionica treba umiješati u sudske postupke, a predlažu se i posve nova zakonska pravila igre.
Rezultat svega je da vjerojatno ni jedan bivši vlasnik “pretvorenih” nekretnina neće živ dočekati dionice koje mu pripadaju.
Hrvatska se obvezala:
1. Dodjeljivati dionice ratnim vojnim invalidima i članovima obitelji smrtno stradalih
2. Dodjeljivati dionice obiteljima zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja
3. Dodjeljivati dionice kao naknadu za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine