PIŠE INOSLAV BEŠKER

Ako HTV prenosi sportske događaje, zašto ne bi i mise? Sebičnost i bezosjećajnost zatiru humanost

Ne smije iritirati nečija vjera, ali bi s pravom mogao iritirati državni monopol osiguran jednoj vjeroispovjednoj religiji

 
 Tonci Plazibat/Cropix
Objavljeno: 02. prosinac 2020. 16:28

Čuli smo ovih dana prijedlog, iz oporbe, da se u Hrvatskoj ukinu prijenosi misa na javnoj televiziji. Doznali smo za odluku talijanskih vlasti, koja logistički obavezuje i Vatikan (naime one koji ondje djeluju a ne stanuju) da i na Badnji dan i na Silvestrovo ulice moraju biti puste od 22 sata, što znači da i ponoćke moraju početi i završiti dovoljno rano da svi stignu doma prije toga.

Evropsko povjerenstvo razmišlja o preporuci da o božićnim blagdanima ne bude bogoslužja, osim preko televizije. I na snimanim misama zahtijeva se da ne bude zajedničkog pjevanja, jer da nema lakše zaraze nego kad svi istodobno pjevaju i lansiraju aerosol u ozračje (na prekjučerašnjem Otellu iz Firenze, bez publike, zbor je pjevao s maskama).

Euharistijsko slavlje je, po samoj svojoj definiciji, zajednički čin, Gozba Jaganjčeva, po uzoru na Posljednju večeru Gospodinovu, lomljenje i dijeljenje kruha u koji je pretvoreno tijelo Kristovo.

To je, dakle, moment zajedništva, dvostrukoga: mističnoga s Kristom Bogom, kako vjeruju kršćani, i fizičkoga s ostalim pripadnicima župne zajednice.

Ni jedno ni drugo nije provedivo sjedeći pred televizorom. Na misi s televizijskog ekrana nemoguće je sudjelovati. Svejedno, i takva misa, u prijenosu, može biti utjeha i duhovna hrana vjernicima u fizičkoj nemoći. Svetačka legenda iz XIV stoljeća kaže da je sv. Klara Assiška, nemoćna na samrtnoj postelji, tako žarko željela uskršnju misu, da joj je Bog omogućio vidjeti izravan prijenos na zidu njezine ćelije. Zato je Katolička crkva sv. Klaru proglasila nebeskom zaštitnicom televizije.

Potpisani novinar ne vjeruje ni u kojeg boga i nema potrebu za misom (a mora katkad na nju zbog svog posla) - ali nije čovječno (premda je, na žalost, ljudski) ne mariti za potrebe drugih ljudi samo zato što tih potreba nemaš. Sebičnost i bezosjećajnost su zator čovječnosti. Legenda o sv. Klari, objašnjiva samo psihološki (i ja bih neku opernu predstavu, koju sam višeput vidio, sebi mogao predočiti dok mi samo dopiru njezini zvuci), govori o dubokoj potrebi i čežnji.

Ako hrvatska javna televizija prenosi sportske događaje koji vesele neki dio njezinih prisilnih pretplatnika, zašto ta logika ne bi vrijedila i za misu? I za liturgiju? I za džumu? Ne smije iritirati nečija vjera, ali bi s pravom mogao iritirati državni monopol osiguran jednoj vjeroispovjednoj religiji. Naime, sloboda i pravo u nekom društvu najočitije se mjere na slobodi i pravu za manjine.

Mise prenose i privatni televizijski ili internetski kanali. To je njihovo pravo, nije dužnost - a javnoj televiziji je i religijska kultura dužnost (i poneka ina, a zanemarena). I to na kanalu koji ima najveću teritorijalnu pokrivenost.

Stanoviti katolički svećenik pak tvrdi da iza svih mjera protiv pandemije "postoji nekakav cilj koji se očito uspijeva ostvariti", preko medija koji "nemaju funkciju informiranja već isključivo formiranja." I insistira "da je Isusova blizina značila izlječenje od bilo koje bolesti" - kao da hostija oživljava umirućega. Smatra li da u njoj nema Isusa?

Glupo je, i zlo, preko misa i hostija prelamati politiku, bilo s koje strane. Bogu božje, liječniku medicinsko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2020 16:28