GLAVNI PROGRAM

ALEKSANDAR DRAGAŠ: OPERA INDUSTRIALE Izvedba antifašističke 'Bella ciao' vrhunac je počasti Rijeci kao industrijskom, radničkom gradu

Tomislav Krišto, Srđan Vrančić / CROPIX

 

“Rad i ponos, bunt i avangarda, nasljeđe i tradicija” kao važne točke povijesti i identiteta Rijeke. To je bila provodna nit “Opere Industriale”, “urbane izvedbe koja donosi zvuk, glazbu, buku i svjetlosne efekte” na pozornici na De Francheskijevu gatu i drugim lokacijama u riječkoj luci, a nastale prema “glazbenom predlošku riječkog umjetničkog dvojca JMZM - Josip Maršić́ i Zoran Medved - i u orkestraciji hrvatskog kompozitora, maestra Frana Đurovića”.

 

U izvedbi tog glavnog programa na otvorenju EPK Rijeka 2020 sudjelovalo je nekoliko stotina izvođača, uključujući DB Indoš - Kuću ekstremnog glazbenog kazališta, Rumoriste, Muški zbor Huutajat iz finskoga grada Oule (EPK 2026), Orkestar gudača i puhača HNK Ivana pl. Zajca, učenice Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, Mješoviti pjevački zbor Jeka Primorja, Radnički orkestar brusilica, varilaca i iskri, 20 riječkih gitarista i 10 riječkih bubnjara, plesače i plesačice iz riječke skupine Flame i Škole suvremenog plesa Ane Maletić te brojne zvončare.

 

Matanićeva režija

Narator je bio Zoran Prodanović Prlja iz Leta 3, režiju je potpisao Dalibor Matanić, za video bio zadužen Ivan Marušić Klif, za svjetlosne instalacije i dizajn Vedrana Bošković, Mladen Hrvanović, Ivan Mladenović i Nikola Marinkov, brojne natuknice iz povijesti Rijeke sistematizirao je kolega novinar Velid Đekić, a TV prijenos realizirao Ivan Miladinov.

FOTOGALERIJA: Svečano otvorena Europska prijestolnica kulture

 

Zamisao je bila da se industrijskom bukom brusilica i bušilica, čekićanjem po limovima i varnicama te osvijetljenim lučkim dizalicama i drugim “detaljima” oda počast onome što je u proteklih stoljeće i pol oblikovalo Rijeku kao lučki i industrijski grad, ali i “radničkoj klasi koja je s ponosom gradila Rijeku kao moderan grad”. “Opera Industriale” dotaknula se i rečenica riječkog pisca Janka Polića Kamova: “U trenutku smrti nema više egzaltacije, jer je smrt krajnja egzaltiranost”, dok su se u finalu izvedbe svi izvođači okupili u izvedbi antifašističke pjesme “Bella ciao”.

Mješoviti zbor

Kroz osebujne izvedbe raznih himni, “vikača” iz finskog zbora Huutajat, gromko se čulo pod koliko je država, paradržava i nadnacionalnih tvorbi Rijeka egzistirala od konca 19. stoljeća do godine u kojoj je postala EPK pod sloganom “Luka različitosti”. Bila je prva “mučenica (talijanskog) fašizma”, ali i postala snažno uporište (hrvatskog i europskog) antifašizma te grad koji se “rado otvarao prema novom i drugačijem u odnosu na zatvorenost i isključivost”, a da pri tome nije izgubio vlastitu tradiciju i nasljeđe. Stoga se u “Operi Industriale” i našlo različitih sazvučja, od bušilica i brusilica te Indoševih mahnitih “šahtofona” preko električnih gitara do zvona zvončara i glasova zborova. Ukratko, od poganskog rituala preko industrijske revolucije do rocka, avangardne književnosti i postmodernističke “opere”.

 

Ideja je bila sjajna, a egzekucija započela s teatralnim ulaskom Prlje u luku na jednoj od brodica, praćenog brodskim sirenama i pod svjetlima lučkih kranova. Uslijedilo je pedesetak minuta energične izvedbe na razmeđi industrial, punk, metal, atonalne i avangardne glazbe te suvremenog plesa, čime se kroz “Operu Industriale” i svu tu tvorničku i lučku buku, zvončare i Kamova, plesače i izvođače u trlišima, vizualije i svjetlosne efekte ukazalo zašto su “rad i ponos, bunt i avangarda, nasljeđe i tradicija” važne osobine Rijeke. I ne samo Rijeke nego i Europe. Krešendo je uslijedio s nevjerojatno moćnom i uznositom izvedbom partizanske pjesme “Bella ciao”, na tragu pankerske i rokerske Rijeke koja se na koncu oživotvorila iz industrijskog kaosa, a u sjajnoj izvedbi brojnih riječkih gitarista i bubnjara te mješovitog pjevačkog zbora Jeka Primorja i ostalih izvođača.

 

“Opera Industriale”, baš takva kakva jest, vjerno odražava i vrijeme u kojem je Rijeka postala EPK. To je vrijeme u kojem se, ne samo u Rijeci i Hrvatskoj nego diljem Europe, gase nekoć jake industrije ili su već ugašene i preseljene na Daleki istok ili ih je pomela digitalna revolucija, a njihovi prostori u najboljem slučaju postali ili postaju prostori za kulturne, turističke, trgovačke i ugostiteljske djelatnosti. U lošijim slučajevima proždiru ih korozija i korov. To je vrijeme u kojem je radnička klasa na odlasku u raj odnosno ropotarnicu povijesti, a to prijeti antifašizmu i ljevici koja gubi identitet, neki kažu i razlog postojanja, iako ne bi smjelo biti tako.

FOTOGALERIJA: Festivalska atmosfera na ulicama Rijeke

 

To je vrijeme u kojem je rock podsjetnik na modernu, pa i avangardu, uvažen i od EPK kao važna kultura, iako više ne i masovno prihvaćena glazba kakva je bila u doba 60-ih i kraljevanja Beatlesa i Stonesa, koji su preobrazili svjetsku kulturu, ili u doba punka kao vrhunske provokacije Sex Pistolsa i ideale The Clasha, koji je instantno kroz djelovanje Parafa usvojen i u Rijeci. Možda i nehotice “Opera Industriale”, baš takva kakva jest, nije bila nerealno i kičasto komemoriranje slavne prošlosti, nego u zbrkanim vremenima primjereni hommage (minuloj) snazi industrije, progresa i radničke klase, pa i avangarde, antifašizma i rocka. Poziv na revitalizaciju, bunt i djelovanje koje u Rijeci ne bi trebalo minuti nakon otvorenja pa ni nakon što “Luka različitosti” više ne bude EPK.

Javni prostori

Najvažnije je koji će i kakvi javni prostori ostati nakon toga te koje će se i kakve kulturne aktivnosti i koliko njih u “gradu koji teče” nastaviti dovijati nakon 2020. To je lekcija koju smo trebali naučiti i nakon ceremonije uz koju je Hrvatska postala članica EU. Nisu važni vatrometi i priredbe, reflektori iprvenstva i festivali, nego trajne vrijednosti poput pameti i rada, solidnih institucija i javnog dobra, demokracije i tolerancije, kulture i napretka. “Opera Industriale” u tom je smislu bila znak upozorenja, ne samo za Rijeku već i za Hrvatsku i Europu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo