Lišen stranačkih okova i slobodan kao feniks, kao ptica, stavljam se u službu cijele Hrvatske i kandidiram se za predsjednika Republike Hrvatske.
Bandić se postavlja kao neovisan kandidat, izvan stranki, koje generalno predočava kao okove. Počinje, dakle, populističkim diskursom, u ovom trenutku antistranačkim, koji će višekratno varirati u svome kratkom proglasu. Predstavlja sebe kao mitsku pticu koja uskrsne iz pepela vlastite pogrebne lomače. Prispodoba govori da Bandić sebe već vidi politički mrtvoga i spaljenoga u stranci, a kandidaturu kao uskrsnuće, a onda se ispravlja i prispodobljuje pticom slobodnih krila. Ostaje ipak gorak retrookus: o Hrvatskoj kao zgarištu s kojega se uzdiže feniks. Dobro smo počeli.
Vrijeme je da se probudi cijela Hrvatska i svi njeni građani, vrijeme je da stvorimo jedno bolje društvo, društvo jednakosti i pravde u kojem će svi imati jednake šanse za uspjeh, društvo i zemlju u kojoj ćemo voljeti živjeti, kojom ćemo se ponositi.
Slika o buđenju Hrvatske posuđena je iz romantičarskog mita XIX. stoljeća o buđenju nacije kao diva iz vjekovnog sna. Nimalo moderno, nego iz predstranačkog arsenala, spram kojega je i Khuen inovator. Akcent prelazi na romantičko domoljublje, za zemlju kojom ćemo se ponositi. Ni spomena o tome što je to čega sada nema, nego će to osigurati Bandić, u okviru ograničenih predsjedničkih ovlasti, da bismo se Hrvatskom napokon ponosili.
Svoje znanje i iskustvo koje sam pokazao radeći za Zagreb sada želim staviti na raspolaganje svim našim građanima. Želim ostati upamćen po dobrim djelima, suradnji, zajedništvu, pravednosti. Želim s običnim ljudima izgraditi bolju Hrvatsku kakvu zaslužujemo jer Hrvatska je zemlja običnih ljudi i ja sam samo običan čovjek.
Napokon logičan dio proglasa: u Zagrebu sam se istaknuo dobrim djelima, suradnjom, zajedništvom, pravednošću, sada to želim proširiti na svu Hrvatsku. Prešućujući da je gradonačelnik šef izvršne vlasti, da raspolaže gradskim proračunom, dok predsjednik Republike ima udio u izvršnim ovlastima u vanjskoj politici, obrani i obavještajnim poslovima, dakle upravo onim područjima državne vlasti koje su izvan dosega gradova i općina, ali ne raspolaže budžetom on, nego Vlada. Umjesto toga opet populistička parola o običnom čovjeku.
Svih mojih 10 godina na čelu Zagreba bio sam pogrešno shvaćen, ortodoksni ljevičari optuživali su me da sam populist, a retorički desničari da sam salonski komunist. Ja nisam ni jedno niti drugo, ja sam običan čovjek koji je svoj um i svoj cilj stavio u službu malog čovjeka. Idućih deset godina spreman sam to demonstrirati u Hrvatskoj.
Svjestan dotadašnjega pretežno populističkog tona svog istupa, Bandić sam odbacuje tvrdnje o svom populizmu (excusatio non petita) etiketirajući kao ljevičare one koji ga tako ocjenjuju. Birajući tu etiketu, Bandić se podsvjesno distancira od ljevice i sebe locira na centar, ne rabeći tu riječ, ali etiketirajući, po istom obrascu, kao desničare one koji ga smatraju salonskim komunistom. I ponavlja mantru o sebi kao običnom čovjeku.
Vrijeme je da Hrvatska nakon oca domovine kako su zvali Tuđmana i građanina predsjednika Mesića dobije hrvatskog predsjednika.
Distancira se podjednako i od Tuđmana (kao paternalista) i od Mesića (kao građanina). Podsvjesno poručuje da njegov običan čovjek jest nacionalan, ali nije građanin, što otvara pitanje: kako Bandić percipira stanovnike Hrvatske od kojih traži glas?
Moj odgovor onima koji tvrde da nemam iskustvo u upravljanju državnim funkcijama je: deset godina nosim teret odgovornosti druge najvažnije izvršne funkcije u zemlji.
Argument je dobar, ali na pogrešnu mjestu: Bandić se ne kandidira za šefa izvršne vlasti u Hrvatskoj (to je premijer), nego za garanta Ustava i nacionalnog jedinstva.
Moj cilj nije kapital i osobno bogaćenje. Pozivam sve predsjedničke kandidate da na Jelačić placu objavimo svoje imovinske kartice.
Još jedan argument kalibriran dobro, ali populistički: u urednome građanskom društvu nije grijeh biti bogat, nego obogatiti se nepošteno.
Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja.
Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brandova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše.
Vrijeme je da se probudimo i da ljudima omogućimo da rade i žive od rada. Želim Hrvatsku uzorati radeći kao konj za Hrvatsku, to je moj program. Ja to znam, pokazao sam to četiri puta u Zagrebu. Ja to znam, ja to hoću, ja to mogu!
Nakon opetovane mitske dosjetke o buđenju drugi programski akcent, također općenit, ali usmjeren socijalno, na tragu socijaldemokratske tradicije: pravo na rad, pravo i obaveza da se živi od svog rada. Uz implicitnu kritiku onih koji žive od tuđeg rada. Slijedi prvo pitoreskno izborno obećanje: Bandić koji kao konj ore Hrvatsku. Pokvareno tvrdnjom da je tako već četiri puta preorao Zagreb. Hmmm
Uvjeren sam da ćemo stvoriti pokret koji će biti budućnost Hrvatske. To je ideal Hrvatske, a ne da je razjedinimo i rušimo. Za to ću sutra i umrijeti ako treba.
Još jedna efektna parola bez jasnog sadržaja: stvaranje pokreta koji će biti budućnost Hrvatske (kakav pokret?, kakva budućnost?, kojim sredstvima?, po kojoj cijeni? itd.) I još jedno izborno obećanje, provjerivo već danas. I u Bandića je jezik brži od pameti: kako će ga birati, umre li danas (ako baš treba)? Da se i ne govori da to može zvučati kao poruga spram onih koji su zaista poginuli za (ovakvu) Hrvatsku. Nešto tako odmjereno i mudro ne bi palo na pamet ni profesionalnome spin doktoru. I zaista:
Ja sam sam svoj projekt, nemam politički uzor. Jedini uzor su mi majka Kata i Bog. Imam i svoje dvije dame, suprugu Vesnu i kćer Anamariju koje najviše volim.
Bandić je svoj vlastiti projekt. S mediteranskim setom uzora (prednost dami, tj. mami), i s anglosaksonskim korištenjem obitelji u svrhu političke promocije.
Znam pokazati emociju, od krvi i mesa sam, sklon sam i grešci. I zato ću pobijediti jer sam jedan od vas. Želim s običnim hrvatskim čovjekom napraviti bolju Hrvatsku.
Vješta ekskulpacija od bivših i budućih grešaka, vješt pobjednički spin. Uz mantru o običnom čovjeku kao refren.
Za kraj: Kako vidim svoju budućnost
Kao što sam 10 godina izvršavao volju svih građana Zagreba, tako ću 10 godina izvršavati volju svih građana Hrvatske.
U anglosaksonskom obrascu šala dolazi na početku govora. Ovdje bi bila na kraju. Izvršavati volju svih stanovnika moguće je, naime, samo ondje gdje svi stanovnici hoće ama baš isto. A toga nema ne samo u demokraciji, nego u životu. Čak je i Kaligula shvaćao da rimski narod nema samo jednu glavu (da mu je odsiječe jednim zamahom gladija). Sljedeći korak bi bio: uvjeriti nas da smo baš to htjeli. To smo već jednom prošli. Ili dvaput?
Želim u dva mandata biti predsjednik države.
Izvrstan završetak govora: koncizan i jasan.
Iskusni brdski vozač na putu za Pantovčak
On će Hrvatsku uzorati radeći kao konj. On je običan čovjek od krvi i mesa. Hrvatska je zemlja običnih ljudi. Nakon oca domovine Tuđmana, građanina predsjednika Mesića, vrijeme je za običnog - Milana Bandića. To je poruka koja se jučer s vrha Sljemena skotrljala kao gruda snijega i uskoro će se rasuti po cijeloj Hrvatskoj. Bandićeva kampanja konačno je počela i već u subotu preplavit će Zagreb koji će postati Baltazargrad. Kao u nekoj bajci, gradonačelnik Bandić profesora Baltazara će proglasiti dječjim ambasadorom. “Kao ptica Feniks” Bandić će mu ključeve grada simbolično predati u kinu Europa, kamo želi odvesti Hrvatsku. Ostavit će Baltazargrad da se oko njega glođu njegovi stranački kolege kao zapjenjeni patuljci, a on, Feniks, mirno će odlepršati u Ilok, gdje kreće njegova povorka. Sva je sreća pa mu neće trebati tri autobusa koja je obećao gradonačelnik Ankare jer bi mnogi njegov dolazak s istoka zemlje nazvali novim prodorom Turaka. Put počinje nakon što je sam odabrao tajming za kampanju. Dugo je zamišljeno kružio kao profesor Baltazar i onda je sa Sljemena otišao u utrku za drugo brdo. Iskusan, jer je i u Zagreb došao s trećeg. U utrku ulazi kao običan čovjek ranoranilac koji jede čak i konzerve. Koji oplakuje svog uginulog psa Bila, a sada voli Rudija, koji voli djecu i starce, kao vjernik i socijaldemokrat... I konačno, kao čovjek koji je iz svoje prošlosti iščupao samo najljepše stranice iz slikovnice za svoju budućnost, a drugima ostavio da prebiru po ostacima i pitaju se što će s njima. U novu hrpu pepela ili kao hranu za ptice. ( Zlatko Šimić)