“Naši referendumi o nezavisnosti bili su - osim crnogorskog iz 2006. - vrlo neliberalni. Možda su bili ‘demokratični’ ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više, a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili - jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”, napisao je, među ostalim, Dejan Jović, analitičar predsjednika Ive Josipovića, u ovih dana objavljenom komentaru koji se inicijalno bavi nedavnim neuspjelim referendumom o nezavisnosti Škotske.
Jović kaže kako je tamošnji referendum protekao u demoratskom ozračju, a većina koja je glasala protiv odcjepljenja nisu ništa manje Škoti nego su to pristalice nezavisnosti.
Zaključak je kako su Škoti i Quebečani, koji su 1996. odlučili ostati u Kanadi, dokaz da “samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti - ne”.
Jović objašnjava kako je hrvatski referendum iz 1991., koji je kasnije postao okosnica za nezavisnost, bio antidemokratski jer do riječi nisu mogli doći pobornici ostanka Hrvatske u Jugoslaviji. Slične ocjene iznosi i oko referenduma o samostalnosti BiH i Makedonije, a onda i u obrnutom primjeru, kada su Crnogorci odlučili ostati u tadašnjoj zajednici sa Srbijom.
Temeljna teza svodi se na zlo separatizma, a prema komentatoru, puno veću opasnost predstavljaju ideje o, kako navodi, “tisućljetnom snu”.
“Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru. Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu”, procijenio je Jović i krenuo u kritiku referenduma u bivšoj Jugoslaviji.
“Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira”, piše u komentaru.
Zatim slijedi nekoliko teza u kojima je Dejan Jović pokušao dokazati da su referendumi o nezavisnosti (koje piše s navodnicima) bili antidemokratski.
Pritom uopće ne ulazeći u suštinu, a to je nedemokratski politički sustav, ali i velikosrpska agresivna politika koja je potkraj 80-ih doslovno rušila sve svoje neistomišljenike, među ostalima i liberale među Srbima i Crnogorcima.
Dejan Jović pozabavio se isključivo ekipom koju zove nacionalistima: “Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije zagovarao stranu ‘protiv’?” - piše Jović.
“I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donesena odluka, u raznim samoproglašenim teritorijima po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini - bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?”
Posebno je zanimljiv zaključak koji izvlači analitičar šefa države: “Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode - a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Ne može se govoriti o free and fair okolnostima”.