Posjećujete li koje turistima privlačnije mjesto, Rim, Veneciju ili Pariz, jednom ćete se svakako osjetiti opljačkanim. Zalizani konobarski podlac kod Španjolskih stuba donijet će vam račun za koji ispočetka nećete vjerovati da je vaš, a onda sa ženom šaptom zbrajati i svoj i njezin novac u novčaniku i užasnuto shvatiti da opet nemate dovoljno.
Meni je u tome smislu, bez konkurencije, najgori bio Jeruzalem. Prošao sam cijelim Križnim putem i vidio Kristov grob, promatrao sam Židove kako se lagano njišu ispred Zida plača i po bedemima obišao oko Hrama na stijeni, i na sve strane su mi gotovo otimali šekele. Hodao sam tijesnim kaldrmama iz kojih je krenula silna bujica klanja, sve oko čega smo se ubijali i još uvijek se ubijamo, od križarskih ratova preko Ahmića do Breivikova pucanja po djeci, ali ja naposljetku nisam bio nadahnut ni poviješću ni religijom, koliko sam bio zgranut pokvarenošću lokalnog življa, bez razlike kojoj vjeri i narodu pripadaju.
To sveto mjesto kojim su jednom koračali i otac Abraham i Isus i poslanik Muhamed, zapravo je jedna grozna, odvratna lupeška jazbina. Mislim, nije to bez šarma, ali u jednom trenutku stvarno pomislite kako ćete udariti prvog sljedećeg koji vas povuče za ruku i bude vam jasnija ona biblijska epizoda kad je Spasitelj šibao trgovce.
Krenu suza na oko
Ipak, ovu pojavu, kao i svaku drugu, uostalom, ne valja prebrzo osuđivati jer ni nama samima nije mrska. Jednom sam s obitelji bio nekoliko dana u Dubrovniku i da moram izabrati što mi je ostalo u najdojmljivijoj uspomeni, izabrati jednu stvar koja će me zauvijek sjećati na naš posjet, uzeo bih tek jedan četvrtasti papirić. Račun iz kavane na Stradunu. Dupla kava i amaro, trideset dva plus osamnaest - okruglo pedeset kuna smo platili. Ima li ljepšeg i dirljivijeg suvenira od toga računa. Srce mi se stisne i suze mi krenu na oči svaki put kad pomislim kako su me oderali.
Ali, opet, tko sam ja da išta kažem, jer je naposljetku i u Split došao lijepi i humani običaj guženja turista, a kad je došao, kako to već u Splitu bude sa svime, radikalniji je nego igdje. Svakako gori od Dubrovnika. Ima u Palači kafić “Element”, tamo ispod ure, preko puta Algoritmova dućana, gdje možete izvanredno povoljno popiti kavu za beznačajnih devetnaest kuna. Kava je, naravno, obična. Ne očekujete valjda da će vam za devetnaest kuna donijeti i mlijeko. Ih! Pa nisu blesavi. Obijesni i rastrošni perverznjak koji hoće kavu s mlijekom mora se isprsiti s dvadeset dvije novčane jedinice Republike Hrvatske.
Zatim, na jednom drugom mjestu, negdje kod katedrale, nisam, doduše, vidio, ali su mi pričali, netko se dosjetio da ćevape i pomfrit prodaje za okruglo stotinu kuna, a ćevapa čak nije uobičajenih deset, nego mu je normativ šest komada. Zašto baš šest i od čega su ćevapi, to nitko živ ne zna, ali koliko pajdo pita, mogao ih je praviti od zaštićenih životinjskih vrsta. Butić od mlade koale mogao je za te pare ubaciti u flajšmašinu.
Mudrijaši kojima zaista nije stalo do tradicije, ugleda i kvalitetne usluge kojima se diče pošteni obrtnici, pojavili su se tako i u našem gradu da nekom nesretnom naivcu pokvare godišnji. U četiri mjeseca u godini, koliko njihovi lokali rade, jer oni su, naravno, samo turistička prijevara, koja funkcionira samo u sezoni, oni bi htjeli zaraditi koliko čestit gostioničar zaradi čitave godine i ne brine ih mnogo da će nekakav Nijemac, Englez ili Šveđanin, sjećajući se ljetovanja u nas, još nakon mnogo godina bijesno opsovati.
Crveno - ne ulazi
Protiv ove gramzivosti ne može se mnogo učiniti. Svakome je na volju formirati cijene, nakeljiti ne znam koliko visok iznos za kavu ili ćevape i nadati se da je na svijetu dovoljno budala da jednom uđu u takav lokal, jer drugi put, naravno, neće ući, ali ja svejedno mislim da je naša dužnost da se nešto učini.
Turistička bi zajednica možda trebala obići Palaču, pogledati cjenike i kasnije štampati mapu gdje bi crveno označili mjesta s nebuloznim cijenama i višejezično, kršćanski upozoriti drage goste: Samo za budale Fools only Nur Narren Seuls les imbéciles Jen blázni Solo gli stupidi.
Zapravo, kad bolje razmislim, ovo posljednje bih izbacio. Kad se sjetim kako su me besramno pljačkali u Rimu i Milanu, Talijane ne bih ni na što upozoravao, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .