Tko god je ikad gledao neku policijsku seriju, zna da su u istrazi zločina prva dvadeset četiri sata najvažnija. Svi autoriteti, neurotici iz Njujorških plavaca i depresivci iz bostonskog Odjela za umorstva, čudak Monk, mangup Kojak, neuredni inspektor Columbo, Tom Barnaby iz Midsomera i sisate latino forenzičarke iz CSI Miami, baš svi će vam kazati da se nakon dvadeset četiri sata tragovi počinju hladiti. No, to je tako samo u anglosaksonskoj kriminalističkoj praksi, za našu policiju ta stvar je nevažna.
Na primjer, hrvatski organi reda posljednjih su se dana ozbiljno uhvatili ubojstava iz 1945. Upitate li ministra Tomislava Karamarka, u istrazi zločina najvažniji su prvih šezdeset šest godina. Riječ je, naravno, o istragama partizanskih odmazdi nad pripadnicima neprijateljskih vojski nakon Drugoga svjetskog rata. Kako je prošlo šezdeset šest godina, policija osnovano sumnja da počinitelji nisu maloljetnici.
Dapače, radi se o prijestupnicima u dosta ozbiljnim godinama. Policija će ovih dana vjerojatno napraviti široku raciju po staračkim domovima. Specijalci u pancirnim prslucima upadat će im u društvene prostorije, na silno veselje penzionerki koje gledaju brazilske sapunice.
“Spusti kašicu i podigni ruke uvis!” zapovjedit će nervozno policijski službenik njegovateljici što je krenula hraniti jednog dementnog komunističkog krvoloka. Istraga koju je ministar Karamarko pokrenuo stavlja njegove ljude pred neke dosta ozbiljne kušnje.
Za početak, neviđena je muka ispitivati osumnjičenika s operiranom prostatom. Inspektor bi s njim konačno htio rasvijetliti što se točno dogodilo sa zarobljenim domobranima u Ozlju u lipnju 1945., a ovaj sramežljivo podiže dva prsta i pita na zahod. A nema petnaest minuta kako se gad zadnji put popišao. Pa onda Alzheimer. “Pjevaj, golube!” drekne istražitelj strašnim glasom, a osumnjičeni stavi šaku na sljepoočnicu i sanjarski zatuli: “Saaaaa Ooooovčaraaaaa iiiii Kaaaaablara čobanica progovaraaaaa...”
Veliki će policijski posao biti ta istraga, ali nema nikakve sumnje da će istinoljubivi i pravedni ministar unutrašnjih poslova naposljetku doći na svoje. Taj dužnosnik otkrio nam je uistinu neslućeno značenje poslovice da je pravda spora, ali dostižna. Jedan prijatelj žalio mi se prije neki dan kako mu je majstor punih devet mjeseci radio kupaonicu. Devet mjeseci?! Ništa! Dao bih mu ja Tomislava Karamarka da mu instalira vodokotlić.
Ipak, budimo na trenutak ozbiljni, kako ova sumorna i mučna tema zaslužuje. Neporeciva je istina kako su u prvim godinama nakon rata komunističke vlasti bez istrage i suđenja smaknule mnoge nedužne ljude i kako njihove obitelji često nisu ni znale što se dogodilo s njima, a o nekakvom dostojnom pokopu, sanduku, vijencu, križu i svećeniku, da i ne govorimo. Bila je to krvava, nepravedna i besmislena osveta, koja nije smjela ostati nekažnjena.
Ubojice je trebalo uhapsiti i osuditi, hladno i nepristrano, ne obazirući se ni na kakve ideološke motive. Međutim, nevolja je da se takve stvari u nas uvijek pretvore u političku predstavu, a dramskog momenta, bojim se, nije lišena ni ova inicijativa. Među osumnjičenicima su dva osnivača Hrvatske demokratske zajednice, jedan bivši predsjednik Vlade i jedan ministar, i to baš jedan od Karamarkovih prethodnika.
(...)
Tomićevu kolumnu u cijelosti možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije.