Mnogo je vremena prošlo, ali ja ne prestajem žaliti za jednim savršenim trenutkom u prvoj polovici 1992. kad je Hrvatska držala baš sve pobjedničke karte u rukama. Srpski je otpor bio slomljen, naše su snage u svakom smislu bile premoćnije, brojnije, naoružanije i motiviranije, a političke prilike upravo nisu mogle biti bolje.
Živjeli smo u moralnom zanosu naroda koji brani svoje kuće i dvorišta, a takav nam je bio i međunarodni ugled.
Za čitav svijet bili smo zemlja u ispravnom, pravednom ratu. Sve adute sudbina je tada podijelila Franji Tuđmanu.
Vojska mu je bila u strahovitom zamahu, nabrijana da najuri i JNA i martićevsku i arkanovsku bandu, prvo sa svoga teritorija, a zatim ih, u savezu s Bošnjacima, porazi i u BiH, da u nekoliko mjeseci razjebe sva Miloševićeva četnič...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....