ZAGREB - Način, ponajprije ton kojim je predsjednik Republike Stjepan Mesić prekinuo intervju za RTL naprosto nije prihvatljiv, pa ni dopustiv - poglavito nije dopustiv dužnosniku koji zastupa sve građane Republike i koji već i stoga mora paziti na dostojanstvo svog diskursa.
To nipošto ne znači da Predsjednik nije imao pravo prekinuti intervju u trenutku kada novinar ne pita, nego insinuira.
Potpuno je svejedno za meritum toga prekida kakav je bio prethodni tok intervjua. Konkretno, je li novinarka prikliještila Mesića pitanjima o njegovim kontaktima sa Šestakom (o čemu je Predsjednik već više puta javno govorio, ali iz onoga što sam čitao čini mi se: ne uvijek isto, a materijalna istina je ipak samo jedna). Uostalom, i to pitanje bi bilo korisnije postaviti u kontekstu dileme, u Hrvatskoj očito ne baš razjašnjene, koje su ovlasti i koja prava državnog poglavara izvan njegovih ustavnih i protokolarnih dužnosti, odnosno želimo li da Hrvatska bude možda jedina država u kojoj poglavar nema pravo na ono što se obično svrstava u moralni nagovor (moral suasion), dakle neobvezatan, ali autoritativan poticaj ka boljitku.
Drugi je par rukava - i to novinari imaju i pravo i dužnost ispitivati i potanje istraživati - je li nagovor zaista moralan, čime je motiviran, te potiče li zbilja na boljitak. Ali u tom slučaju i pitanja moraju biti tako formulirana, ako je cilj doprijeti do podatka, do materijalne istine, a ne samo iskazati eventualnu moralnu nadmoć nad sugovornikom (što malokad pripada u novinarski opis radnog mjesta).
Poći od pretpostavke da državni odvjetnik nekoga ima u šaci, znači insinuirati, osim ako novinar već ne raspolaže nepobitnim elementima. Pa i tada je odabir termina dvojben, jer bi se mogao tumačiti kao predbacivanje kaznenog djela, što nije dopustivo ni u kojem slučaju ni prema kojem građaninu. Utoliko je manje dopustivo ako je sugovornik 75-godišnji gospodin. Apsolutno je nedopustivo ako je posrijedi predsjednik Republike, zbog već navedenog razloga: on zastupa sve građane Republike.
To ne znači da eventualne elemente za kaznenu odgovornost novinar ne treba javno iznijeti, tim prije ako je dužnosnik na višem položaju.
Vijeće Evrope je na Praškoj konferenciji 1994. jasno rezimiralo da novinstvo mora: informirati pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje; omogućiti pojedincima odnosno skupinama izražavanje mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini; podvrgavati djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju.
I intervju s državnim poglavarom mora udovoljiti tim kriterijima, ništa manje, ali i ništa više.
Krajnje pojednostavljeno: novinar pita, ili istražuje, u ime i u korist svoga čitatelja, slušatelja odnosno gledatelja, dakle u ime imaginarnoga općeg građanina. Sva novinareva prava proizlaze iz toga - što znači da bi i njegov način istupanja, njegov diskurs, također morao reflektirati način kako bi se taj građanin imao ophoditi sa svojim bližnjima: bez straha, bez udvornosti, ali s poštovanjem prema sugovorniku, čak i ako ga smatramo kriminalcem. Tu je hrvatski Novinarski kodeks časti dovoljno instruktivan.
Razumije se da će u analitičkom novinarstvu (i istraživačkome i interpretativnome) novinar kroza sve što mu je ponuđeno provući češalj skepse.
Budući da njegov zadatak često počnje od dojma o krivdi (kako to sažima David Randall), logično je da je novinarev cilj naći i ono (odnosno: baš ono) što je skriveno, iskrivljeno, krivotvoreno. Dakle, da mora (kako to nabraja Hugo de Burgh), identificirati sramnu ili čak ilegalnu praksu kao moralno nesnosnu, otkriti zloporabu vlasti odnosno moći, propitati činjenice na kojima se temelje tvrdnje, provjeriti je li pravosuđe bilo pristrano odnosno korumpirano, provjeriti je li zakon bio zaobiđen i duh zakona izdan, razotkriti jaz između izjave i prakse.
Ipak novinar i profesor Don Ray u Savjetima za dobar intervju savjetuje novinarima da uvijek budu pristojni i ljubazni. Orlanda Obad u Istraživačkom novinarstvu poučava da novinar kvalitetna pitanja može postaviti tek kad su mu poznate sve okolnosti slučaja.
Ostaje, naravno, dvojba je li zadaću intervjuiranja državnog poglavara urednik povjerio novinaru koji je prethodno zaista istražio sve okolnosti slučaja o kojemu nešto pita ili mu je povjerio zadatak da izazove skandal u svrhu gledanosti, bez obzira na perentorne zadaće koje je novinstvu postavilo Vijeće Evrope?
Bojim se da je u ovom slučaju više problem urednika (ne znam tko je) nego novinarke, evidentno nedovoljno pripremljene i nedovoljno obrazovane za zadaću koja joj je povjerena. I koju nije obavila uspješno: gledatelji su, naime, ostali uskraćeni za kvalitetnu informaciju, a obogaćeni za još jedan skandal.
Makar ostao u manjini, to ne smatram novinarskim uspjehom.