Miroslav je psa dobio u najgorem razdoblju svog života, a da ga zapravo nije ni želio. Kupio ga je zbog djece, znate kako to ide. Klinci vam se na glavu popnu dok im ne kupite psa, da bi nakon najviše dva tjedna izgubili svako zanimanje za njega, ostavljajući da ga vi, htjeli, ne htjeli, idućih petnaest godina šetate, hranite, kupate i četkate, trijebite mu krpelje, kupujete mu gumene igračke, tražite partnera ili partnericu i vodite ga veterinaru. Miroslavovih dvoje, Luka, šest, i Laura, četiri godine, mjesecima su cmizdrili i preklinjali za psom i on je napokon, iscrpljen, koncem kolovoza, kad su se vratili s mora, popustio i nazvao uzgajivača biglova čiji je broj našao na internetu. Ovaj nije imao psa za njega, ali mu je jedna kuja bila skotna, te je Miroslav rezervirao štenca iz legla koje je trebalo doći na svijet za dva mjeseca.
“Evo, jeste zadovoljni?”, rekao je iznervirano Miroslav prekidajući telefonsku vezu, a Sanja je samo prezirno frknula.
On više nije mogao učiniti baš ništa da joj udovolji. Godišnji im je bio užasan. Deset dana u Malinskoj njih dvoje nisu razmijenili pet ljubaznih riječi, a jednom su se čak na prepunoj plaži, pred milijardu ljudi, divlje posvađali. Miroslav je bio, samo da ugrubo i po sjećanju nabrojimo, hladan, okrutan, nemilosrdan, bezosjećajan, sitničav, sebičan, samoživ, autističan, podmukao i manipulativan. Matematičar, zaključila bi Sanja nesretno i to je Miroslavu bilo najgore. Kad bi njegovo zvanje ovlašno izgovorila kao da je nekakva dijagnoza, kao da je samo po sebi razumljivo da netko spretan s brojkama nema pojma o osjećajima, izbezumljivalo ga je više od ičega, više i od Sanjine prijateljice Renate, astrologinje, koje je o Miroslavu, čini se, znala više nego će Miroslav sam ikada znati.
Konačno, Sanja je sakupila hrabrost i početkom studenog sebi priznala kako brak s jednim matematičarem, koji je, osim toga, tipična Vaga, nije ono što je očekivala od života. Uzela je djecu i preselila svojima dok je on zaposlenike jednog hotela u Poreču obučavao novom softveru. Miroslav se vratio u Zagreb i našao prazan stan. Sve njezine i dječje stvari, odjeću, knjige, igračke, pa i Laurine i Lukine crteže s frižidera, gadura je pokupila i odnijela. Još se zbunjeno osvrtao po stanu, kad je netko zvonio na vratima. Na stubištu je stajao muškarac s malenim smeđe-bijelim štenetom u kartonskoj kutiji. Gurnuo mu ga je u ruke, objasnio da je riječ o ženki, uzeo mu pare i otišao, prije nego je šokirani Miroslav išta suvislo stigao reći.
Pola sata kasnije nazvao je Sanju, a ona ga je dočekala s pripremljenim monologom uobičajenih optužbi i uvreda na koje on, kao i obično, nije imao dobar odgovor. Promucao je samo da je došao pas.
“Kakav pas? O čemu ti pričaš?”
“Sanja, Bože dragi, sjećaš se da smo klincima obećali kupiti bigla.”
“E, pa to je stvarno samo tebi slično”, zavapila je ona gorko. “Samohranoj majci dvoje djece bi još uvalio nekakvog bigla. Žrtvuj se malo, Miro! Ne živiš sam na svijetu!”
I tako je Miroslav ostao sa štenetom u pustom u stanu, a nađete li se usred mučnog razvoda, to je, vjerujte, zadnja stvar koju želite da vam se dogodi. Za početak, on nije volio pse i nije znao ništa o njima. Niti su njegovi ikada imali psa, niti je on pamtio kako mu je ta radost u djetinjstvu nedostajala. Bio je usamljenik, povučen i zatvoren, dijelom možda stvarno nalik onoj osobi koju je Sanja opisivala, i nelagodom ga je ispunjavalo nejako četveronožno biće koje se nekako iskobeljalo iz kutije i nervozno lajalo nasred kuhinje. Napunio je zdjelicu vodom i u kredencu našao konzervu nareska, dao štenetu jesti i piti, a ono mu se, valjda iz zahvalnosti, pomokrilo po pločicama. Obrisao je žutu lokvicu, vratio psa u kutiju i izvalio se na sofi u dnevnom boravku. Nesabrano je gledao utakmicu neko vrijeme, a kada je nešto kasnije izašao na hodnik, zatekao je svoju novu stanarku kako mu glođe cipele.
U idućih je nekoliko dana izgrizla svu obuću koju je našla, kožnu garnituru za sjedenje i postavu nekoliko stolica i obavila i veliku i malu nuždu u svim prostorijama, a on je pokorno čistio za njom i nije se nešto puno ljutio. Razbjesnio se zaista samo jednom. U zadnji je čas završavao veliki posao za važnog klijenta, jednu austrijsku trgovačku kompaniju, i kompjuter mu se najednom ugasio. Miroslav je premro kad se ekran zatamnio, a procesor prestao zujati. Užasnuto je skočio i otraga, iza stola, našao malu bitangu s kablom u zubima. Dandanas je nejasno kako taj bigl nije s praskom izletio kroz zatvoren prozor na šestom katu zgrade u Sopotu.
Kujicu je vjerojatno spasila samo Miroslavova malodušnost. Otkako su ga Sanja i djeca ostavili, vukao se kao ošamućen, postao nemaran i zapušten, rjeđe se brijao, kupao i presvlačio, a hranio se isključivo dostavljenom hranom koju je dijelio s neželjenim ljubimcem. Jedino kad su Laura i Luka dolazili subotama popodne, prisilio bi se da skupi odjeću u ormar, poravna krevet, opere posuđe, pomete i pobaca plitke katronske kutije pizza i staniolske zdjelice s pljesnivim ostacima pomfrita. Mališanima se kujica, očekivano, svidjela.
“Kako se zove?”, upitala je kći češkajući psića.
“E, vidiš, za to sam vas čekao. Ime vas dvoje morate izabrati”, slagao je Miroslav, koji je taj detalj nekako sasvim smetnuo. Biglica, kojega je on dotad znao samo kao Glupaču, po nekakvom je liku iz crtića nazvana Flora, a u razgovoru s djecom otac je toga popodneva otkrio još jedno novo ime. Oprezno i izokola ispitujući djecu o majci, doznao je kako se ona viđa sa stanovitim striček Dadom.
Tu se večer napio kao zvijer i nije se pravo ni sjećao što je učinio, sve dok mu sutradan oko podneva na vrata nije došao policijski službenik sa Sanjinom prijavom zbog uznemiravanja. Miroslav se složio kako može biti da je uskoro bivšoj ženi, tu i tamo, poslao gdjekoju uvredljivu poruku na mobitel.
“Miroslave, između jedanaest i četiri ujutro vi ste poslali dvjesto sedamnaest poruka”, upozorio ga je ovaj.
“Dobro, nisam brojao.”
“Nego, šta vam to smrdi?” upitao je policajac nadvirujući se u stan.
“Pas mi se posrao”, rekao je Miroslav posramljeno.
Sve do tada on se, dijelom možda i nesvjesno, nadao kako je svađa sa Sanjom samo privremena. Činjenica da se ona viđa s nekim ozbiljno ga je potresla. Pomislio je kako bi trebao otkazati stan i preseliti mami, kao što je Sanja učinila, no mami se ta zamisao nipošto nije svidjela. Najprije, ona ne želi psa u kući, a osim toga, važnije, na bridžu je upoznala jednog vrlo dragog muškarca, udovca, gospon Stjepana, i njih dvoje su vrlo blizu odluci da svoje skromne mirovine ujedine u jednom kućanstvu.
“I mama ima drugoga”, šapnuo je sam za sebe Miroslav poraženo.
Valjalo mu se, shvaćao je, nekako srediti i krenuti dalje. Počeo je s jednostavnim planom, naučiti prokletu životinju piškiti i kakati na otvorenom. U specijaliziranom je dućanu kupio povodac i kaputić za bigla i, prvi put, nekakvu pravu, pseću hranu. Dehidrirani kroketi u obliku kosti Flori ni blizu nisu bili privlačni kao pizza s inćunima, ali šetnju obližnjim parkićem oduševljeno je prihvatila. Svidjelo se to, naposljetku, i Miroslavu, naročito kad je jedno popodne upoznao liječnicu Almu, koja je šetala boksera i bila, kao i on, razvedena.
“Kako je to sa životinjama beskrajno jednostavnije nego s ljudima. Zar im ne zavidiš kad ih vidiš kako se oni spontano upoznaju i prilaze jedno drugome?”, primijetila je Alma filozofski, gledajući kako se njezin Bob ljubopitljivo vrti oko Florinog repa.
Miroslav je pomislio kako bi i on volio biti jednako socijalno neopterećen i slobodno se prepustiti nagonima, ali je to, naravno, prešutio jer nije, zaista, među deset najboljih rečenica za upucavanje kažeš li ženi kako bi želio onjušiti njezinu stražnjicu.
Vrebao je s balkona je li ona izašla s bokserom, da i on stavi povodac Flori. Zbog šetnji s psom počeo se brijati i dotjerivati. Alma je bila potpuna suprotnost njegovoj bivšoj. Razdragana i koketna, stalno ga je, kao slučajno, dodirivala i kad su se prvi put poljubili na klupi bilo je to zapravo na njezin, gotovo otvoreni, poticaj.
“Bok, Miro!”, pozdravio je Miroslava u tome trenutku netko ledenim glasom.
“O, bok, Renata”, odzdravio je on zbunjeno Sanjinoj prijateljici astrologinji, gledajući je kako odmiče pošljunčanom stazom kroz park.
Sanja je nazvala navečer, upravo kad je on krenuo kupati psa, i krenula ravno, bez uvoda.
“Koja ti je ono kuja?”
“Flora”, kazao je Miroslav naivno, stvarno ne shvaćajući što ga ona pita.
“Nemoj se praviti blesav? Tko je drolja s kojom se ljubiš po parkovima?”
“Gle, Sanjo”, rekao je on, “ako sam se ja prestao raspitivati za tvoje frajere, nije red ni da ti mene pitaš s kim se ja viđam.”
Uzrujano je prekinuo vezu i nije joj se htio javiti kad je ponovno nazvala, a ona je poslala poruku: “Jesi li je j...?” Glagol na kraju rečenice napisala je, naravno, u cijelosti, ali ja sam ga cenzurirao, nalazeći da su takva prostaštva nešto neprilična žanru božićne priče. Do dva ujutro poslala mu je još tridesetak više ili manje jednako bezobraznih esemesova.
Miroslav je ipak nije prijavio zbog uznemiravanja. Sanja je imala stričeka Dadu, mama je s gosponom Stjepanom uplatila prvu od tri mjesečne rate za advent u Budimpešti, a on se spremao provesti blagdane sa svojom novom djevojkom. Ali, dva dana prije Božića, zimski se mrak već lagano hvatao, nešto je valjda kvrcnulo u glavi onoga ludoga Alminog boksera i on je svojim golemim oštrim čeljustima bezobzirno zgrabio Floru za šiju. Malena biglica bespomoćno je cijuknula, a Miroslav prestravljeno poskočio s klupe da ih razdvoji, najednom izgubivši svako zanimanje za Almina prsa pod svilenom bluzim.
“Bob, dušo! Bobić, pusti curicu!”, zavikala je liječnica veselo. Scena gdje njezino tupo čudovište kolje njegovu bespomoćnu kujicu zbog nečega joj je bila silno smiješna.
Čitavu je noć Flora prestravljeno drhtala i kevtala, dok se hladnom, okrutnom, nemilosrdnom, bezosjećajnom, sitničavom, sebičnom, samoživom, autističnom, podmuklom i manipulativnom Miroslavu srce slamalo. Izgubio je ženu i majku, a ni Almu više nije mario vidjeti, ali nitko od njih tri nije mu u tim časovima doista značio kao ranjeni psić, koji ga je iz košare gledao velikim suznim očima. Gledao je kroz prozor očajnu, beskrajnu zimsku noć i nije upravo mogao dočekati da se napokon razdani, da odvede Floru u veterinara.
Rendgenske snimke pokazale su ipak da nema lomova. Biglici su bili samo nagnječeni vratni mišići. Trebala je samo nekoliko dana mirovati. Kad je okrenuo ključ, Miroslav se začudio da je stan otvoren. Ušao je s psićem unutra, a Luka mu je potrčao ususret vičući:
“Flora!”
Sanja je sjedila s Laurom u krilu na kuhinjskoj stolici i zlovoljno ga gledala.
“Nisi kupio jelku?”, primijetila je.
“Nisam”, rekao je Miroslav.
“Eh, mogla sam i misliti da ćeš zaboraviti.”