Već kad smo pomislili da nas od Tomislava Karamarka ništa više ne može iznenaditi, on nas je početkom tjedna zatekao izjavom da je zabrinut za tešku ekonomsku situaciju u zemlji. Bože dragi, otkud mu sad to, upitali su se mnogi, znajući da se hadezeovci, i inače, rijetko hvataju ekonomije.
Siromaštva i stečajeva oni se sjete samo kad im ponestane nadahnuća ili se nekakvi drugi politički planovi izjalove. Tako je djelovalo i ovo s Karamarkom.
Još prije desetak dana naš vođa opozicije njuškao je oblizujući se oko Stožera za zaštitu hrvatskog Vukovara. Referendum protiv ćirilice činio se slasnim političkim zalogajom. Činilo se da ga ta stvar napokon može dovesti na vlast. Nacionalistički bijes Tomislav Karamarko je želio zajahati kao što Sotona zajaši krmka, ali, jao, netko ga je u Europskoj uniji valjda upozorio kako je to s referendumom sramotno i prostački i suprotno boljim europskim običajima o pravima manjina i on je nevoljko ustuknuo.
Dobar dan, Kolumno
“Bolje strateški uzmak, nego herojski poraz”, rekao bi Grunf. Stožeru za zaštitu hrvatskog Vukovara Karamarko je kazao da ide iza ugla po cigarete i otad ga više nisu vidjeli. Šmugnuo je u sekundi, da bi se koji dan kasnije pojavio s planom B. Popravljajući čvor kravate, dramatično je primijetio da je u Hrvatskoj, kako je ono rekao, teška ekonomska situacija.
“Dobar dan i tebi, Kolumbo”, odgovorilo mu je na to uglas tri stotine pedeset tisuća nezaposlenih.
Šaljivo je zaista kad hadezeovci krenu o ekonomiji, premda, ruku na srce, ni oni s druge strane, esdepeovci, nisu ništa ozbiljniji. Karamarko traži izvanrednu sjednicu Vlade, gdje bi se premijer Milanović sa suradnicima morao tobože ozbiljno suočiti s nesvakidašnjom pojavom koju su neki već nazvali teška ekonomska situacija, a meni je njihovo prepucavanje po svemu nalik raspravama o seksu koje smo vodili u trećem osnovne.
Ima ono komično predpubertetsko vrijeme, pamtite ga možda, negdje između osme i jedanaeste godine, kad mali dječaci počnu osjećati nejasnu tjelesnu žudnju i još samo mutno naslućuju tajanstveni mehanizam reprodukcije. Strahovito ih uzbuđuje, premda pravo i ne znaju gdje što ide. Neznanje ih, naravno, ne priječi da vršnjacima lažu kako su to već napravili, pa i višekratno, sa susjedama, daljim rodicama, nastavnicama ili instruktoricama plivanja, a nastraniji su čak otraga uzeli časnu koja im drži vjeronauk. Nikad kasnije seks nam zapravo nije tako divlji kao onaj imaginarni, između osme i jedanaeste, nikad kasnije žene nam nisu tako stenjale, dahtale, cviljele i vrištale da ne prestajemo.
“Jesi ti štogod”, upitali bi vas namigujući.
“E, kako ne”, odgovorili biste im vi samouvjereno, jer tko je smio priznati da je napunio jedanaestu, a još nije ševio.
Navike narkomana
Kad naši političari počnu o ekonomiji, to je obično po svemu jednako ovim dječacima koji se razmeću nečim o čemu blage veze nemaju. Krenu li Tomislav Karamarko i Zoran Milanović o ekonomskoj situaciji, prizor je vrlo nalik dvojici mulaca iz trećeg osnovne, koji se u školskom zahodu na malom odmoru hvale čudovišnim podvizima svojih trocentimetarskih penisa.
Što bismo uopće mudro čuli da se sada izvanredno sastanu i Vlada i Sabor Republike Hrvatske? Da se i vojska podigne na najviši stupanj borbene pripravnosti, angažiraju temeljne i specijalne policijske snage, civilna zaštita i Gorska služba spašavanja, da jaukom sirene oglasimo uzbunu u čitavoj zemlji, vjerojatno ne bismo čuli jednu jedinu suvislu ekonomsku misao, ništa osim onoga što već znamo, dva idiotska načela na kojima funkcionira čitava naša ekonomija u posljednjih dvadeset godina:
1. Ako ponestane novca, zaduži se,
2. Ne daju li na dug, prodaj nešto.
Zadužujemo se tako sa sve užasnijim kamatama, u suzama, nedostojanstveno preklinjući da nam posude, evo, još samo ovaj put, majke mi, popravit ćemo se, ili prodajemo i zadnje što nam je još ostalo. Novinski komentatori običavaju kazati da se prodaje obiteljsko srebro, ali ta je metafora već odavno neumjesno pretjerivanje. Koje srebro, nema tu, braco, više plemenitih metala, ostala je samo bižuterija, hrđava krama, starudija i smeće.
Ne znam koliko znate o navikama narkomana, ja sam u ih Splitu dobro upoznao. Kad netko zapušten, krnjav, panično protrči kraj vas, skrivajući nešto pod jaknom, ne morate dvaput pogađati tko je. Hrvatska je danas užasavajuće slična ispijenim heroinskim prokletnicima koji u gluho doba kamenčićima gađaju dilerov prozor, ustrajno, iritirajuće kmečeći njegovo ime:
Grijalica Iskre iz Kranja
“Zdena! Zdena! Zdena! Zdena!...”
“Šta je?!” zadere se ovaj, pojavljujući se napokon mrzovoljan i raščupan, u sokolskoj majici, a ovaj dolje na ulici, s nadom u očima, pokaže mu plijen koji mu je ovaj put donio. Kalorifer. Ušljivu električnu grijalicu Iskre iz Kranja, jedino što je još mogao zdipiti iz opustošenog roditeljskog stana.
Baš kao kalorifer nagorenih plastičnih rešetki meni se čini mala Hrvatska poštanska banka, posljednja u državnom vlasništvu, koju naši ministri nose naokolo pod jaknom, očajno vjerujući da će za nju dobiti za još jedan šut, još jednu dozu novca kojom će utažiti svoju beznadnu ovisnost o mađarskom dizelu i njemačkim telefonskim impulsima. Drhturimo baš kao narkomani pred međunarodnim financijskim ustanovama, a oni gore svaki se put sve teže bude i sve su otresitiji s nama i jednom će, veoma skoro, doći dan kada se više neće pojaviti. Kad ne ostane više ništa što bismo im mogli donijeti, ostavit će nas da umremo na ulici, uzaludno dozivajući njihovo ime.