„Istospolni parovi u Hrvatskoj će pod istim uvjetima kao i heteroseksualni bračni parovi moći pristupiti procesu evaluacije za posvojitelje i, ako je prođu, centri za socijalnu skrb će odlučiti postoji li za njih dijete. Najvažnije je da više nema diskriminacije i mogućnosti da potencijalni usvojitelji budu odbačeni samo zato što su u životnom partnerstvu”, ističe u Briefingu predsjednik udruge Dugine obitelji Daniel Martinović, dodajući kako većina posvojitelja žele što manju djecu i onu bez poteškoća u razvoju dok se ostala djeca, uključujući i romsku, smatraju teže posvojivom.
Cijelu emisiju Briefing donosimo na samom kraju ovoga članka.
„Ivo Šegota i Mladen Kožić su udomili dva brata koji su bili u kategoriji teže posvojive djece. Oni već dvije godine žive kod njih. U komunikaciji su s nadležnim centrom za socijalnu skrb, ali i biološkim roditeljem koji i dalje ima pravo na roditeljsku skrb, ali nema uvjete brinuti o djeci. Ako taj roditelj bude lišen roditeljske skrbi, djeca će moći biti posvojena. I onda je pitanje je li za tu djecu bolje da se vrate u dom ili da idu nekom drugome, ili da ih posvoje osobe s kojima već žive i razvijaju obiteljsku dinamiku. O tome procjenjuje centar koji će razgovarati i s Ivom i Mladenom, ali i tom djecom. Vjerujem da neće biti diskriminacije. Dugine obitelji u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina nisu imale problema s centrima za socijalnu skrb. Ivo i Mladen također imaju dobra iskustva sa svojim centrom. No, problemi nastaju kada se uplete politika i kada se donose političke odluke jer je određen dio populacije protiv toga da LGBTQ osobe imaju svoja prava”, tvrdi Martinović.
Pojašnjava kako pod "dugine obitelji" spadaju istospolni parovi koji imaju dijete iz prijašnjeg braka, oni koji su ga dobili medicinski potpomognutom oplodnjom, kao i dogovorima između gay i lezbijskih parova da njih četvero budu obitelj i zajedno brinu o djeci. Na početku se dogovore da će jedna osoba biti biološki otac, a druga biološka majka. To se, kaže on, zove coparenting i u inozemstvu je dosta popularno, a kod nas ima nekoliko slučajeva. Također ima ljudi oba spola koji su djecu posvojili kao pojedinci i kasnije sklopili životno partnerstvu i u tom slučaju životni partner ili partnerica može steći roditeljsku skrb nad tim djetetom.
Ne zna se točno, kaže Martinović, koliko je takvih obitelji u Hrvatskoj. Do sada se, kaže, vjenčalo više od 450 gay i lezbijskih parova. Dodijeljeno je 15-ak partnerskih skrbi nad djecom, uglavnom kod lezbijskih parova u kojima je jedna partnerica začela umjetnom oplodnjom. Udruga okuplja oko 130 osoba od kojih su neki roditelji, a neki planiraju postati. Nakon što su Šegota i Kožić uspjeli udomiti djecu, to je, otkriva Martinović, pošlo za rukom istospolnim parovima u još nekoliko slučajeva.
„Već prvi dan nakon što je donesena presuda u korist Ive i Mladena, javila su nam se tri lezbijska para koji žele posvojiti dijete, a idućeg dana još dva para. U većini zemalja zapadne Europe, istospolni parovi normalno usvajaju djecu, dok na istoku Europe nije tako. Hrvatska je po pravima istospolnih partnera među EU državama negdje u sredini”, naglašava Martinović. Dodaje kako istraživanja u Europi, kao i Hrvatskoj, pokazuju da mladi ljudi imaju mnogo više razumijevanja za LGBTQ zajednicu od starijih generacija.
„Djeca koja imaju dvije mame za Majčin dan rade dvije čestitke. Ivi i Mladenu su njihova djeca za Dan očeva svakom iz vrtića donijela čestitke, dok su za Majčin dan izrađivala čestitku za svoju biološku majku. Imali smo slučaj u Puli kada je nastavnik u školi rekao jednoj djevojci da ne može imati dvije mame kada mu je ona rekla da ime dvije mame. Na to mu je ona rekla da ih doista ima i da s njima živi, iako je jedna biološka, a druga nije. Kada su majke došle u školu pitati što je s time bilo, krenuli su im se ispričavati da nisu oni tako mislili, ali da im je to i dalje neobično. Mi u Hrvatskoj o ovoj temi otvoreno pričamo tek zadnjih nekoliko godina. Djeca koja žive u takvim obiteljima imaju mnogi više problema s neprihvaćanjem okoline nego sa samom činjenicom da njihova mama ima partnericu ili tata partnera istoga spola. Istraživanja pokazuju da djeca zbog toga nemaju neke traume, nego imaju potrebu drugim ljudima objasniti da je njihova obitelj sasvim normalna”, govori Martinović.
„LGBTQ osobe čine 10 posto populacije. To je nešto s čime se ljudi rode i što bi trebalo biti normalno. Bilo mi je sablasno slušati u Saboru rasprave o tome kako se istospolni roditelji seksaju. Mislim da nitko ne želi gledati svoje roditelje kako se seksaju. Time se vidi koliko nam je potreban seksualan odgoj u školi gdje bi djeca učila da je seksualna orijentacija nešto na što čovjek nema utjecaja. Ja i moje društvo smo cijeli život izloženi heteroseksualnoj propagandi pa ipak nismo heteroseksualni”, kaže Martinović i zaključuje kako ni LGBTQ propaganda ne može utjecati na nečiju seksualnu orijentaciju. Kao što ni nečije roditeljske kompetencije, tvrdi on, nemaju veze sa seksualnom orijentacijom.