ca
KARDINAL KUHARIĆ

Bio je antikomunist, zauzimao se za ‘proljećare‘, a jednog političara 90-ih je oštro kritizirao

Miroslav Akmadža napisao je kapitalnu knjigu pod naslovom "Franjo Kuharić: Kardinal i vlast"

Moglo bi se reći da je kardinal Franjo Kuharić umro sretan. "Beatifikacijom kardinala Stepinca ostvaren je jedan od najvažnijih snova u životu kardinala Kuharića. Srušen je komunizam. Hrvatska je postala samostalna i slobodna, Papa je posjetio Hrvatsku...", zaključuje povjesničar dr. Miroslav Akmadža u svojoj tek objavljenoj biografiji zagrebačkog nadbiskupa.

I doista, Franjo Kuharić bio je i ostao najvjerniji duhovni i politički nasljednik Alojzija Stepinca do kraja života. Protiv komunista borio se od 1945. kada su došli na vlast, a Stepinac ga je zaredio za svećenika. Stepinčeva politička i pravosudna rehabilitacija nisu mu bile dovoljne. Dočekao je i beatifikaciju.

S komunizmom je nestala i Jugoslavija koju Kuharić nije ni želio niti volio. Toliko je teško i rijetko izgovarao riječ "Jugoslavija" da je to predstavljalo predmet diplomatskog spora između Vatikana i Beograda. "Dobri papa", kako ga mnogi Hrvati zovu i danas, papa Ivan Pavao Drugi dva puta je posjetio Hrvatsku i kardinala Kuharića. U vrijeme rata i borbe za priznanje Hrvatske nije bilo nimalo lako organizirati Papin posjet. Nakon dvadesetak godina natezanja i diplomatskog nadmudrivanja s političarima svih boja i režima, kardinalu Kuhariću i to je uspjelo.

Zagrebački nadbiskup u miru, kardinal Franjo Kuharić umro je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu 11. ožujka 2002. godine. Samo tri dana prije smrti Kuharić je zapisao zadnje retke u svoj dnevnik. Potpuno svjestan da mu je došao "ovozemaljski kraj", napisao je i svoju, kako je Akmadža naziva, duhovnu oporuku, u kojoj pored ostalog daje precizne naputke kako treba izgledati njegov pokop: "Moje tijelo neka se u jednostavnom lijesu na što jednostavniji način položi za očekivanje uskrsnuća tamo gdje to želi Majka Crkva. Neka se moje tijelo nipošto ne balzamira!".

Knjigu Miroslava Akmadže pod naslovom "Franjo Kuharić: Kardinal i vlast" ovih je dana objavio zagrebački Profil. Temelji se na višegodišnjim istraživanjima, dokumentima do kojih je autor došao na Kaptolu, državnim vjerskim komisijama, dosjeima Udbe, ali, što je posebno dragocjeno, i na osnovi dnevnika koje je kardinal Kuharić godinama vodio. Miroslav Akmadža prvi je povjesničar kojemu je Kaptol omogućio uvid u njih i korištenje za knjigu.

Akmadža radi u Institutu za povijest i već se desetljećima bavi poviješću Katoličke crkve u Hrvatskoj i njezinim odnosima s državom i vladajućim režimima. Napisao je 13 knjiga među kojima i knjigu o kardinalu Franji Šeperu. Dosad najznačajnije njegovo djelo svakako je "Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. - 1980.". Za biografiju Franje Kuharića pripremao se 13 godina, osjećao je da je "mora" napisati. Doživljava je kao svoje životno djelo.

Franjo Kuharić bio je jedan od najznačajnijih Hrvata druge polovice 20. stoljeća. Bio je župnik u Samoboru kad je Stepinac umro. Od početka je bio pod paskom političke policije, a kako je napredovao u crkvenoj hijerarhiji, tako je označavan kao sve veći neprijatelj režima. Pokušavali su pronaći kompromitirajuće materijale o Kuharićevom odnosu s nekim ženama. U Rakovom Potoku 1947. provalili su mu u stan, ali nisu ga našli pa je, vjerojatno, pukim slučajem izbjegao atentat jer ubojstva svećenika nisu bila rijetkost. U župnom uredu ostavljena mu je poruku na kojoj je pisalo: "Druže pope, makni se što prije, jer će te magla pojesti". Udba mu je otvorila službeni dosje 1950. godine.

Tijekom godina naviknuo se na praćenje i prisluškivanje. Nadbiskupski dvor bio je ozvučen i on je to znao, ali nije mogao znati za sve agente koji su kružili oko njega. Čak je i jedan pomoćni biskup surađivao sa Službom.

Velika dilema

Hrvatsko komunističko vodstvo Kuharića je smatralo najopasnijim protivnikom, svrstavali su ga u grupu "ekstremnih biskupa", optuživali za klerikalizam, kleronacionalizam, klerofašizam, veze s "neprijateljskom emigracijom"... Kad se saznalo da je postao najizgledniji kandidat za nasljednika kardinala Franje Šepera na mjestu zagrebačkog nadbiskupa, činili su sve da to spriječe. Najviše su ga napadali Jakov Blažević, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, a kasnije i Josip Vrhovec. Jugoslavenski ambasador u Vatikanu otvoreno je rekao da bi odnosi između Crkve i države bili bolji samo da nema Kuharića.

Bio je iskren i neskriven antikomunist. Nije vjerovao u dobre namjere komunista i stalno je podsjećao da je borba protiv Crkve i iskorjenjivanje religije dio svakog komunističkog programa. Vlastima je neprestano prigovarao zbog nametanje ateizacije kroz škole, govori o "idejnom aparthejdu", tražio neradni dan i slobodno slavljenje Božića i Svih svetih...

Znao je koliko je važna crkvena izdavačka djelatnost, koja je u Jugoslaviji bila daleko najslobodnija među socijalističkim zemljama, branio je Teološko društvo Kršćansku sadašnjost u unutarcrkvenim sporovima. Konzervativniji biskupi tražili su zabranu rada Teološkog društva optužujući ga za liberalizam i skretanje ulijevo.

Pod žestokom paljbom bio je i Glas Koncila kojemu je kao biskup bio odgovorni urednik, ali za Kuharića je najopasnije bilo to što su protiv "TDKS-ovaca" (kako ih je nazivao u svom dnevniku) bili kardinal Šeper i Sv. Stolica. Kuharić je bio u velikoj dilemi i pod strašnim pritiskom. Strahovao je da će se TDKS "postati sindikat teologa protiv biskupa, a pod nadzorom države". Odlučio je da ih "ne proklinje, ali i ne blagoslivlja". U svom dnevniku zapisao je kako su ga "jedni podmuklo izdali, a drugi okrutno udaraju".

TDKS vodili su tada mladi i obrazovani teolozi koji su sebe doživljavali kao "koncilsku avangardu", okrenuti zapadnim idejama i reformama Katoličke crkve. Išli su toliko daleko da su zagovarali demokratski izbor pape u kojemu bi sudjelovali svi svećenici i raspravljali o ukidanju celibata... Najžešći je bio splitski nadbiskup Franić koji ih je optužio za "infiltraciju marksizma u Crkvi". On je u Vatikanu za sve okrivio samog Franju Kuharića.

Za razliku od nadbiskupa koji je izbjegavao susrete s predstavnicima vlasti, "TDKS-ovci" su se zalagali za otvaranje prema državi i razgovore s marksistima. Registrirali su se u Registru udruženja građana pri Socijalističkom savezu, a Kršćanska sadašnjost kao izdavačko poduzeće poslovala je po Zakonu o udruženom radu kao OOUR. Iz zapisnika vjerskih komisija vidi se da je država doista podupirala TDKS s ciljem da se potakne raskol u Crkvi.

U zapisnicima vjerskih komisija Akmadža je pronašao niz iznimno zanimljivih izjava najpoznatijih teologa. "Još krajem 1974. jedan od vodećih ljudi Kršćanske sadašnjosti, glavni urednik Kane i docent na KBF-u Josip Turčinović izjavio je... da su Vjekoslav Bajsić, Ivan Golub i on podnijeli zahtjev za prijem u Društvo katoličkih svećenika Hrvatske, koje su biskupi zabranili, a koje jedva da je više i postojalo. Tvrdio je kako se žele učlaniti zbog socijalnog osiguranja..." Turčinović je otvoreno govorio da im je cilj "više samostalnosti u odnosu na biskupe".

Tomislav Šagi-Bunić pitao je predstavnike vjerske komisije može li vlast "dati potporu nastojanjima da se onemogući jačanje konzervativnog smjera unutar Crkve". Akmadža ističe da se "pojedinci iz TDKS-ova vodstva, posebice Turčinović, nisu ustručavali od optužbi na račun crkvenog vodstva i pretjeranih hvalospjeva socijalističkom sustavu, iako to od njih nitko nije tražio". Vrhunac krize nastupio je kada je Turčinović dao intervju magazinu Start. Kuharić je bio šokiran. Savjetovao je Turčinoviću da ne daje intervju, posebice ne tom "pornografskom listu". U svom dnevniku zapisao je kako je "prasnula bomba koja neće biti bez teških posljedica".

Koliko su sukobi oko "TDKS-ovaca" bili burni, svjedoči i intrigantna izjava koju je, kako bilježi Akmadža, ljubljanski nadbiskup Pogačnik dao predsjedniku slovenske vjerske komisije. Pogačnik je ustvrdio kako bi TDKS mogao znatno pridonijeti da Katolička crkva u Hrvatskoj "napusti ustašku politiku" i prestane sudjelovati u protujugoslavenskom djelovanju iseljeništva.

U policijskim dosjeima Akmadža je pronašao Turčinovićeve izjave kako je Crkva u krizi i fazi propadanja čemu pridonose konzervativne snage. "Nasuprot njima stoji manjinska skupina intelektualaca u Crkvi, koja je otvorena prema novim idejama i pokretima, a predvodi je Tomislav Šagi-Bunić i skupina oko KS koja se zalaže za 'dehijerarhizaciju' Crkve kao ustanove. Teolog Vjekoslav Bajsić govorio je u vjerskoj komisiji 'kako je Kuharić fiksno opterećen nekim stvarima iz prošlosti, osobito iz vremena župnikovanja..., kako je Kuharić, kao i još neki svećenici, poznat po svojim konzervativnim shvaćanjima'."

Unutarcrkvena podjela

TDKS bio je povod za najveću unutarcrkvenu podjelu u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Okončana je 1982. presudom Sv. Stolice za koju je bila većina biskupa, a dubinski i sam Kuharić koji više nije mogao trpjeti neposlušne teologe. Svećenicima je zabranio učlanjivanje u staleška svećenička udruženja. Odmah nakon toga dolazi službena vijest da će ga njegov prijatelj, kojeg je upoznao još kao Karola Wojtylu, nadbiskupa Krakova, a sada papa Ivan Pavao II. napokon imenovati za kardinala.

SDS je budno pratio previranja u Crkvi. Imali su suradnika kodnog imena "Margor" u samoj središnjici TDKS-a. Prema njegovim izvještajima, do kojih je došao Akmadža, TDKS su zapravo vodila trojica braće Turčinović, Josip, Albert i Roman, a zaposlili su još i svoje dvije sestre. Nepotizam i rodbinska povezanost bile su ustaljene pojave unutar TDKS-a.

Jedna od najčešćih optužbi koje su jugoslavenske vlasti upućivale Crkvi bila je da podupire hrvatski separatizam. Zato je mnoge iznenadila pasivnost u vrijeme Hrvatskog proljeća. Kuharić i većina biskupa promatrali su događaje 1971. kao unutarkomunističku svađu. Problem je u početku predstavljao samo Ivan Zvonimir Čičak, student prorektor i apsolvent na Institutu za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Zanimljivo je da mu je dekan na KBF-u bio Tomislav Šagi Bunić, a Institut na kojem je Čičak studirao vodio je Josip Turčinović.

Kuharić je 1971. u dnevniku pisao: "Svi vjernici sigurno su za to da Hrvatska dobije što veću samostalnost i mogućnost života! Na koji način Crkva kao Crkva može tome doprinositi? Stvar nije jednostavna, to više što bi trebala biti saveznik onih koji su surađivali u stvaranju ove teške situacije za hrvatski narod. U kojoj je mjeri njihov stav prema Crkvi iskren? To su pitanja!... Jesu li komunisti iskreni rodoljubi, ako misle da će ateizacijom usrećiti Hrvatsku? Tu Crkva ne može biti ni ravnodušna ni pasivna. Oni bi se morali odreći svoje filozofije, ako već hoće biti politički i socijalni sistem!"

Kad ga je jedan njegov bivši učenik pitao, uime 15 svojih kolega, trebaju li se učlaniti u Partiju kako bi pomogli svom narodu, Kuharić mu je rekao "kako misli da vjernik ulaskom u Partiju mora ili zanijekati sebe i svoje uvjerenje, ili mora biti dvoličan, pa im to ne može savjetovati".

Međutim, Kuharić se angažirao kad su 1972. počeli politički progoni "maspokovaca" i "matičara", hapšenja studenata i sudski procesi. Pisao je predstavke, intervenirao za pojedince, primao na razgovore kad su mnogi prelazili na drugu stranu ulice. Ipak, nakon sloma Hrvatskog proljeća odnosi između Crkve i države, pogotovo u Hrvatskoj, krenuli su silaznom putanjom. Odskora će Kuharić biti optuživan da je Crkva preuzela nacionalistički barjak. Kuharić prosvjeduje protiv poistovjećivanja hrvatstva s ustaštvom. Vladimir Bakarić govori o nacionalistima obučenim u svećeničke odore. Kuharića strašno ljute manipulacije i preuveličavanja broja pobijenih u Jasenovcu. Ne ide na službenu proslavu pobjede nad fašizmom. Vlast optužuje "neke biskupe" da se prigodom posjeta iseljeništvu sastaju s "ustaškim koljačima".

S Čičkom je razgovarao dok su još trajali studentski prosvjedi. Savjetovao mu je da se ne povlači i ne podnosi ostavku na mjesto studenta-prorektora. Tijekom rasprava o novom zakonu o vjerskim zajednicama konzultira se s ekonomistom Hrvojem Šošićem, "istaknutim nacionalistom", kako su uredno zabilježile Službe. Crkva je krajem sedamdesetih počela organizirati velike skupove na kojima su se obilježavale vjerske, ali i nacionalne godišnjice, poput "Branimirove godine". Nakon jedne od proslava SDS je zabilježio izjavu političkog disidenta Marka Veselice o svojim susretima s nadbiskupom i da mu je Kuharić najavio da će proslave biti još i veće.

Zauzimanje za zatvorenike

U vrijeme rasprave o primjenama Ustava 1974. Kuharić se savjetuje s osječkim odvjetnikom Vladimirom Šeksom.

Osamdesetih su "pojedini oporbenjaci željeli što više uključiti Crkvu u ostvarenje svojih političkih ciljeva, posebice Šošić i Marko Veselica", piše Akmadža. "Veselica je, prema podacima SDS-a, smatrao da je najvažnije imati dobre odnose s Kuharićevim tajnikom Stjepanom Kožulom." Kuharić nije dozvoljavao da oporbenjaci zloupotrebljavaju Crkvu, ali nije se ustručavao zauzimati se za pojedine zatvorenike kao što je Đuro Perica koji je 1976. osuđen na 20 godina robije, a političkom zatvoreniku Zlatku Tomčiću pomogao je izaći iz zatvora. U jednom trenutku prestaje primati Marka Veselicu.

U dnevniku piše kako Veselica "nije diskretna osoba... jer previše govori drugima i ako ga se primi i ako ga se ne primi". Za razliku od Veselice, Tuđmana je smatrao "vrlo razboritim u odnosu prema Kuhariću i Crkvi". Godine 1984. razgovara s Dobroslavom Paragom koji mu govori o svojim zatvorskim danima, a na Paragin prijedlog prima i Ivana Supeka. Kuharić je 1985. stranim diplomatima izjavio da je hrvatska samostalnost nerealna i zato je rješenje jugoslavenska konfederacija.

Kuharić je 1989. odbio Tuđmanov poziv da sudjeluje na osnivačkoj skupštini HDZ-a oko koje se vodila žestoka bitka s frakcijom Marka Veselice. Smatrao je da "u političkim stvarima ne može biti sudac". HDZ-u nije dao dvoranu sjemeništa na Šalati, a poslije je odbio i Veselicu. Krajem 1989. na Kaptolu prima Tuđmana, Šeksa i Brozovića i kaže im "kako je Crkva govorila kada su svi šutjeli". Pred prve demokratske izbore biskupi su pozvali vjernike da glasaju prema savjesti. Kuharić je bio ljutit na Hrvoja Šošića zbog osnivanja Hrvatske katoličke stranke. "Pitao se kojim si pravom prisvajaju naziv katolički, posebice Šošić za kojeg je čuo da nije praktični katolik."

Nakon pobjede na prvim višestranačkim izborima, Franjo Tuđman je želio što prije posjetiti Vatikan, ali i pozvati papu Ivana Pavla II. u Hrvatsku. Problem je bila Jugoslavija koja je još postojala, a s njom i tzv. problem tri groba koji se uvijek nametao kad je bila riječ o papinom dolasku. Jedan grob je Stepinčev, koji ni jedan papa nije mogao zaobići, ali to komunisti i Beograd nisu mogli prihvatiti. Drugi grob je Titov. Kuharić i biskupi su bili spremni odustati od poziva papi kad bi protokolarno morao otići u beogradsku Kuću cvijeća. Simbolički, treći grob je bio jasenovačko stratište. Katolička crkva nije mogla prihvatiti papin odlazak u Jasenovac dok se preuveličava broj stradalih u logoru i dok se ustaštvo izjednačava s hrvatstvom.

Iako se nije miješao u politiku, Kuharić je predsjedniku Sabora Žarku Domljanu predlagao da se u vlasti nađe mjesta za Marka Veselicu i Vladu Gotovca. Kad je 1990. posjetio Kanadu, odbio je otići u Norval koji je, po njegovim saznanjima, bio izvorište nemira među kanadskim Hrvatima. S pobunom Srba u Hrvatskoj pojačali su se napadi Srpske pravoslavne crkve na Hrvatsku, ali i na Katoličku crkvu. Nakon što je pobuna postala oružana, Kuharić je pozvao episkope SPC-a na mirotvorno djelovanje, ali kad je patrijarh Pavle zatražio autonomiju "srpske Krajine", zapisao je u svom dnevniku: "Ako je SPC na taj način ušao u politiku i identificirao se s velikosrpskim imperijalizmom, zatvorio je mogućnost svakog ekumenskog razgovora".

Biskupi su uputili pismo katoličkim biskupima u svijetu u kojem ukazuju na "mržnju prema katoličanstvu", ali i na opasnost da vojni vrh nasilno nametne komunističku diktaturu. Ipak, 1991. se u Srijemskim Karlovcima susreće sa srpskim patrijarhom Pavlom odakle su zajednički, "prvi put u povijesti", pozvali na mir. Ipak, rat nisu mogli spriječiti. U svojim propovijedima on uporno poziva hrvatske branitelje da ne čine zločine i ne uništavaju srpsku imovinu i crkve. Kuharić je upro sve svoje snage da pomogne Tuđmanu u međunarodnom priznavanju Hrvatske pa je tako Vatikan među prvima objavio priznanje.

Kuharić je pažljivo pratio razvoj događaja. "No ljutili su ga prosvjedi Paraginih pristaša na Jelačićevu trgu u Zagrebu jer su svojim neostvarivim zahtjevima o hrvatskoj granici na Drini mogli samo pogoršati stanje i izazvati nasilje", piše Akmadža. Početkom 1992. primo je Paragu i "oštro ga kritizirao zbog pozivanja na Pavelića i ustaštvo, kao i zagovaranje Velike Hrvatske". Tuđmanovim savjetnicima rekao je da ne smije biti "torture u zatvorima, pritisaka na sudstvo, objave optužnica koje nisu dokazane, niti dozvole za ubojstva pojedinaca ili skupina". U razgovoru s Vladimirom Šeksom požalio se zbog slučajeva generala Mile Dedakovića, Nikole i Ljiljane Toth. Od fra Tomislava Duke zatražio je da napusti političke dužnosti. Osim toga "zamolio ga je da prenese pojedinim političarima prigovor što se pričešćuju na misi iako za to ne ispunjavaju uvjete, a samo zbog političke demagogije".

Rame za plakanje

S vremenom, iako nije želio arbitrirati u političkim stvarima, Kuharić je postao "rame za plakanje" oporbi, ali i nekim političarima iz HDZ-a. Čičak, sada kao predsjednik HSS-a, žalio se da Tuđman ne prihvaća suradnju a istovremeno uključuje pripadnike Udbe u novu vlast. Dugogodišnji Kuharićev prijatelj Zdravko Mršić žalio se na "Tuđmanovo okruženje u kojem su ljudi iz emigracije, Partije i iz interesne podobnosti".

Savku Dabčević Kučar pitao je po čemu se njezin program razlikuje od HDZ-ova. Predsjednik Sabora Domljan nije se slagao s uhićenjem Parage i "žalio se na Tuđmanovu politiku". Prije izbora 1992. primio je Dražena Budišu, predsjednika HSLS-a, koji je tražio da Crkva ostane neutralna. "Primijetio je kako Budiša ima opravdane kritike na vlast te djeluje mirno i staloženo." "Jako su ga naljutile" ideje dekana KBF-a Jurja Kolarića o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve. Rekao mu je da su to "nebuloze".

Kraj Domovinskog rata s pobjedama u operacijama Bljesak, a posebno u Oluji, kardinal Franjo Kuharić dočekao je s olakšanjem. Neprestano je apelirao na čovječnost i protiv osvete i mržnje. Za Srbe s oslobođenih područja rekao je da "imaju pravo na svoj dom; imaju pravo živjeti na svom sigurni, slobodni jer su i oni bili pod vlašću jednog brutalnog totalitarizma". Za sve koji su protjerani iz svojih domova rekao je da imaju pravo na povratak. Osuđivao je pljačkaše i palikuće.

Krajem 1996. Kuharić je napokon dobio vijest da je Sv. Stolica, nakon nekoliko odbijanja, sada spremna prihvatiti njegovo umirovljenje. Polovicom 1997. kardinal Kuharić postaje "nadbiskup u miru", a nasljeđuje ga Josip Bozanić. Nije tajna da krčki biskup nije bio njegov kandidat. Njegove kandidate u Rimu su odbili. "Kuharić u svom dnevniku bilježi kako je vijest o svom nasljedniku primio bez uzbuđenja, ali se pribojavao da će Bozanić u nekim sredinama biti hladno primljen", piše Akmadža.

Papa Ivan Pavao II. potpisao je Dekret o proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, za Kuharića se na neki način životni krug zatvorio. Sjetio se svog ređenja 1945. i u dnevniku zapisao: "Kako je iznenađujući i poseban doživljaj i osjećaj da me je za svećenika zaredio jedan svetac...".

Kuharićev biograf Miroslav Akmadža na kraju prepričava još jedan detalj iz dnevnika: "Prisjetio se i kako mu je Silvio Oddi pričao da mu je kardinal Stepinac, kada ga je posjetio u zatočeništvu u Krašiću, spomenuo i njegovo (Kuharićevo) ime kao mogućeg njegova nasljednika na čelu Zagrebačke nadbiskupije, ali tada to nije bilo moguće. Navodno je Stepinac kazao kako ne bi htio Kuharića tako mladoga izložiti".

Šeper optužuje Kuharića: Glas Koncila skreće ulijevo i piše senzacionalistički

Kardinal Franjo Šeper bio je na čelu utjecajne Kongregacije za nauk vjere za vrijeme trojice papa. "Nikada u povijesti jedan Hrvat nije dospio na tako visok položaj u Katoličkoj crkvi", konstatira Miroslav Akmadža. Prema Kuharićevim riječima, Šeper je bio osoba od posebnog povjerenja pape Pavla VI. Uživao je puno poštovanje mladog biskupa Franje Kuharića, ali se tijekom godina pokazalo da takav odnos nije uvijek bio obostran. Ipak, Kuharić nikada ne bi postao nadbiskup da iza njega nije stajao Šeper. Kao zagrebački nadbiskup, Šeper nije uživao ugled kakav je u Crkvi imao Stepinac.

Sukob Šepera i Kuharića nikada nije javno eskalirao, ali tinjao je dok su se u hrvatskoj Crkvi vodile rasprave o izdavačkoj djelatnosti koju je baš Šeper utemeljio. Najveće razlike nastale su oko pisanja Glasa Koncila, kojem je Kuharić formalno bio odgovorni urednik, a potpuno se razilaze oko Teološkog društva Kršćanska sadašnjost. Dio konzervativnih biskupa optuživao je mlade teologe za liberalizam i skretanje ulijevo, a Kuharić ih je uporno branio.

Šeper je 1969. poslao Kuhariću pismo u kojem kaže da je uznemiren pisanjem Glasa Koncila, da mu se brojni svećenici i biskupi žale te da ima dojam da Glas Koncila skreće ulijevo i piše senzacionalistički. Šeper kaže kako nije vidio ni jedan članak koji prigovara pojedinim teolozima na zapadu. Zabrinut je zbog "stvaranja liberalnog mentaliteta u zagrebačkoj Crkvi, koji prevladava u Crkvi u Nizozemskoj" te dvoji o tome može li biskup Kuharić i dalje biti odgovorni urednik. U nekoliko mjeseci Šeper šalje Kuhariću niz pisama u kojima zaključuje: "Da je danas kardinal Stepinac ovdje, on bi ih metlom pomeo". Polovicom 1970. Šeper otvoreno piše kako stječe dojam da se Kuharić s njime ne slaže.

Vrhunac sukoba dogodio se kad je Šeper, podržavajući konzervativce u Crkvi, iz Vatikana poručio da više ne želi biti pretplatnik Glasa Koncila. Kuharić je u dnevniku zapisao svoje čuđenje zbog Šeperovih stavova: kritizira katolički tisak u Hrvatskoj koji, kako sam kaže, više ne čita. Kuharić je 1980. pozvao Šepera da svoju zlatnu misu proslavi u Zagrebu. Šeper je to odbio, ne želeći se susretati s Turčinovićem, Bajsićem i Šagijem. Ipak, Šeper je pedesetu godišnjicu svećenstva proslavio u Zagrebu, ali nitko iz TDKS-a nije mu se mogao niti približiti.

Odbio podržati Titovu kandidaturu za Nobela

Kardinal Franjo Kuharić nikada nije ni službeno ni privatno razgovarao s Josipom Brozom Titom. Izuzetak je bio protokolarni susret 17. prosinca 1969. u HNK, prilikom proslave 300. godišnjice zagrebačkog Sveučilišta. Kuharić je tada imao "poduži zanimljiv" razgovor s predsjednikom Sabora Jakovom Blaževićem, koji je bio i ostao crvena krpa za cijelu Crkvu zbog svoje uloge tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Alojziju Stepincu.

"Kuharić u svom dnevniku navodi kako je Tito uglavnom razgovarao s drugima, ali je povremeno slušao njihov razgovor, jednom upitavši: Što vi to vodite, teološku diskusiju?" Akmadža bilježi da je Vjesnik objavio fotografiju Kuharića i Blaževića kako sjede i razgovaraju, a nadbiskup je u svojem dnevniku zapisao da su se neki sigurno zgrozili kada su ju vidjeli.

Ni godinu dana nakon uspostave punih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, Tito ide u službeni posjet Vatikanu. Razgovor s papom Pavlom VI. u četiri oka traje više od sat vremena. U povodu toga Kuharić piše prigodni komentar za Glas Koncila, ali u svoj dnevnik zapisuje: "Nespojiv je svečani susret Tita i Pape s činjenicom da se u školama povijest Crkve jednostrano propagandistički izvrće bez ikakve znanstvene objektivnosti i da se nadbiskup Stepinac još uvijek prikazuje kao ratni zločinac...

Tko bi bio ustvrdio 1946., za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu, da će 1971. Tito biti najsvečanije dočekan u Vatikanu i primljen od Sv. Oca, smatralo bi ga se ludim! (...) Povijest zaista ima svoje zagonetke i svoja iznenađenja."

U vrijeme otopljavanja odnosa između Jugoslavije i Vatikana vlasti su odobrile održavanje Mariološkog i Marijanskog kongresa u Zagrebi i Mariji Bistrici. Postojala je ideja da papa u povodu toga dođe u uzvratni posjet Titu, ali do toga nije došlo jer je bilo nemoguće izvesti da papa Pavao VI. dođe u Zagreb, a ne ode na Stepinčev grob. Kuharića je zgrozila ideja da se sudionike Marijanskog kongresa vodi u Kumrovec, rodno mjesto predsjednika Tita.

Ni devet mjeseci od Titova posjeta papi, krajem 1971. počelo je gušenje Hrvatskog proljeća. Kuharić šalje Titu prosvjedni telegram, a u dnevnik zapisuje da ne može biti odijeljen od svog naroda.

Početkom 1973. jugoslavenske vlasti počinju lobirati za kandidaturu Tita za Nobelovu nagradu za mir. U Predsjedništvu SFRJ već je bio pripremljen i nacrt teksta potpore koju je nadbiskup Kuharić trebao samo potpisati. U obrazloženju prijedloga navedene su i Titove zasluge za "nesmetano djelovanje i prosperitet vjerskih zajednica u Jugoslaviji".

Spominjalo se da Vatikan "blagonaklono" gledao na tu ideju, ali Kuharić je izjavio kako bi se "Katolička crkva mogla priključiti ovoj akciji kad bi prije toga bio rehabilitiran kardinal Stepinac". Kasnije je Vatikan odbio dati potporu Titu, a Biskupska konferencija Jugoslavije zaključuje da "biskupi ne mogu dati potporu Titu jer bi to značilo politizaciju Crkve".

Još 1977. američki konzul u Zagrebu pitao je Kuharića što će se dogoditi kad Tito umre. Kuharić je rekao da će narod ostati miran, ali pitanje je što će biti u Partiji i vojsci. U dnevniku je, nakon saznanja da je Titu amputirana noga, napisao da je "molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje". Na pastoralno-teološkom tjednu u Zagrebu pozvao je nazočne na molitvu za Tita. Poslije je ustvrdio da nije molio za Tita, nego za državnog poglavara. Odbio je prijedlog da pošalje brzojav Titu u bolnicu.

Ipak, počele su mu stizati kritike iz hrvatskih emigrantskih krugova. Na vijest o smrti poslao je brzojav najvišim predstavnicima vlasti u Beogradu i Zagrebu, a potom, pritisnut od vatikanske diplomacije, otišao na pokop u Beograd. Prema uputama biskupa, "župnici su u vrijeme Titova pokopa zvonili pet minuta i nedjelju poslije držali mise za domovinu", bilježi Akmadža.

Kuharić je u dnevniku komentirao: "Makar su ateisti, ipak bi rado prihvatili zadušnicu za Tita". Osim što se među svećenstvom za Tita govorilo da "takvog progonitelja hrvatskog naroda i Crkve još nije bilo u povijesti", postojali su i formalni razlozi. Naime, Josip Broz je još nakon suđenja Stepincu ekskomuniciran iz Crkve.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2020 16:02