Drugovi milicajci, upravo sam došao sa sjednice vijeća na kojoj je donesena odluka da se Pakrac pripaja SAO Krajini i da obilježja Republike Hrvatske nisu prihvatljiva. Molim one koje sada prozovem da predaju oružje i odu svojim kućama, kako bi se spriječilo krvoproliće. Bit ćete vraćeni na posao kada se situacija smiri - s ove tri rečenice kojima se načelnik tadašnje Milicijske postaje Pakrac Jovo Vezmar obratio 15-orici hrvatskih policajaca u petak, 1. ožujka 1991. godine, zapravo je započeo Domovinski rat, iako toga u tom trenutku i na tome mjestu nitko nije bio svjestan.
Svi milicajci hrvatske nacionalnosti tom prilikom su razoružani i ispraćeni kućama iz postaje. Gradom su ih pratili do zuba naoružani civili, a istovremeno je završena mobilizacija pričuvnog sastava milicije u kojoj su aktivirani samo milicajci srpske nacionalnosti te im je podijeljeno dugo oružje. Na taj način Srbi su preuzeli nadzor nad Milicijskom stanicom u Pakracu, a podršku su im pružali njihovi naoružani sunarodnjaci civili. Cijelu akciju koordinirali su čelnici lokalnog SDS-a koji je u to vrijeme vodio Veljko Džakula, i danas politički aktivni predstavnik srpske nacionalne manjine. Pobunjeni Srbi su sa zgrade policijske postaje skinuli zastavu Republike Hrvatske i stavili zastavu Republike Srbije, dok je na zgradu tadašnje Skupštine Općine postavljena i četnička zastava. Da je akcija rukovođena iz Beograda jasno je po potezu tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, koji je bez ikakvih konzultacija s ostalim članovima Predsjedništva, odnosno predstavnika tadašnjih republika, iz Zagreba, Bjelovara i Virovitice u Pakrac uputio jedinice JNA. U 22.30 tog dana Pakracom je prošla kolona JNA u kojoj je bilo 10 tenkova iz bjelovarske vojarne.
Borisav Jović
Odmah sutradan u jutarnjim satima uslijedila je reakcija Republike Hrvatske, iako se ni na koji način njihove policijske snage nisu mogle mjeriti s vojnom moći tadašnje JNA. U Pakrac je upućena postrojba specijalne policije iz Bjelovara, uklonivši putem barikade na prometnici prema Daruvaru. Pobunjenici ih nisu čekali u osvojenoj policijskoj postaji, nego su se povukli u brda Papuka i Psunja, a s njima i dio naoružanih civila, kao i političko vodstvo. S položaja na brdu Kalvarija zapucali su po hrvatskim specijalcima, uslijedio je obračun u kojem su ranjena tri hrvatska specijalca te je zarobljeno 32 pobunjenih milicajaca. Uključila se srbijanska medijska mašinerija te je incident okarakterizirala napadom hrvatskih snaga na Srbe, objavivši lažnu vijest da je pritom ubijeno nekoliko pripadnika srpske manjine. Uhićeni policajci sprovedeni su u Bjelovar, u Pakracu je ponovno uveden javni red i mir. Načelnik policije Jovo Vezmar je smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen Stjepan Kupsjak.
Načelnik tadašnje Milicijske postaje Pakrac Jovo Vezmar 15-orici hrvatskih policajaca u petak, 1. ožujka 1991. godine, rekao je da predaju oružje i odu kućama
Smirivanjem situacije na pakračko područje stigli su hrvatski politički dužnosnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik Vijeća općina Sabora RH Slavko Degoricija, no ubrzo je stigla informacija da se iste večeri sprema novi, još snažniji napad pobunjenika na policijsku postaju. Zbog toga su u Pakrac oko 18 sati stigla još dva autobusa hrvatskih policajaca, na koje su pobunjenici zapucali čim su ovi izašli iz autobusa. Osim s okolnih brda na njih je pucano i s tornja obližnje pravoslavne crkve. Hrvatske policijske snage su odgovorile, a potom se umiješala i JNA. Ta izmjena vatre ostat će zabilježena kao prvi incident, odnosno sukob između hrvatskih snaga i tadašnje JNA. Borba hrvatskih snaga i pobunjenika te druge večeri trajala je do sutradan ujutro, a potom je, također prvi put, JNA iskoristila svoju bojevu moć te napravila tampon zonu između dvije zaraćene strane. Njihova formalna zadaća jest bila razdvojiti dvije sukobljene strane, no u stvari su onemogućavali legalnim hrvatskim policijskim snagama uspostavu ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.
Branitelji su uzvraćali paljbu, ali štedljivo, jer je svaki od njih imao samo po 150 komada streljiva
Trećega dana kroz grad je prodefilirala oklopna postrojba JNA koja je demonstrirajući svoju moć trebala zaplašiti malobrojne hrvatske snage, a ohrabriti pobunjenike koji su vrebali s okolnih brda na kojima su se zabarikadirali. Situacija je došla do usijanja pa je održan svojevrsni mirovni sastanak zaraćenih strana. Na lokalnom stadionu našli su se Stjepan Mesić, ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac, potpredsjednik Vlade RH Milan Ramljak, predstavnici Predsjedništva SFRJ Nenad Bućin te Bogić Bogićević, ministar unutarnjih poslova SFRJ Petar Gračanin i zapovjednik 5. vojne oblasti general Konrad Kolšek. Dogovoreno je da se stvari na terenu vrate onakvima kakve su bile prije 1. ožujka. Hrvatske snage su se tada povukle, a time je spriječen napad na njih, koji ja JNA već razradila.
Uslijedilo je prividno smirivanje situacije, pobunjenici su i dalje vrebali na grad iz šume s okolnih brda. Njihovi politički predstavnici predvođeni predsjednikom SDS-a Veljkom Džakulom spustili su se tek 9. ožujka, i to nakon poziva pomoćnika ministra unutarnjih poslova Slavka Degoricije na razgovor. Snage JNA povučene su 18. ožujka. Zbog ove je situacije zapovjedništvo JNA u Beogradu zatražilo uvođenje izvanrednog stanja na sjednici Predsjedništva SFRJ, ali zahtjev nije prihvaćen jer se s njime nisu složili predstavnici Slovenije, Hrvatske, Makedonije i BiH. Nakon 1. ožujka postalo je jasno da se, osim politički, pobuna Srba u RH priprema i vojno, jer se intenzivno radilo na ustrojavanju, naoružavanju i obuci tada već formiranih paravojnih srpskih formacija koje su pripremane za potpuno otvoreni rat.
Jedinice JNA
Nakon događanja 1. ožujka pobunjeni Srbi nastavili su s terorizmom na pakračkom području, uglavnom provodeći teror nad nesrpskim stanovništvom, miniranjima i noćnim pucnjevima. U međuvremenu se dogodio Krvavi Uskrs na Plitvicama i ubojstvo prvog hrvatskog policajca Josipa Jovića, a 9. lipnja sleđa iz šume ubijen je prometni policajac Vlado Laučan, prva hrvatska žrtva u zapadnoj Slavoniji. Od toga dana svi policajci srpske nacionalnosti otišli su sa svojih radnih mjesta, što na godišnji odmor, što na bolovanje, neki su dali i otkaz. Ratni sukob koji je tiho započeo 1. ožujka uskoro će, bilo je to svima jasno, prerasti u otvoreni rat velikih razmjera. Dogodio se 19. kolovoza, bio je to žestoki kombinirani pješačko-artiljerijski napad pobunjenika na Pakrac.
Jedinice JNA
Napadu je prethodilo izmještanje snaga JNA, kolona 23 vojna vozila, među kojima su bili i tenkovi, te čak i nosač mosta, koji su krenuli preko Pakraca prema Okučanima. Tamo će odigrati ključnu ulogu u osvajanju okučanskog područja. Hrvatske snage tu su kolonu mogle samo ispratiti, iako je prethodna zapovijed glasila da je moraju zaustaviti pod svaku cijenu. Napad na sam Pakrac pripreman je 18. kolovoza postavljanjem barikada oko grada na kojima je uhićeno više građana hrvatske nacionalnosti koji su završili u logoru Bučje. Hrvatska policija nije izlazila na barikade, kao ni u lokalne vinograde, iako su dobivali informacije da se ondje grade minobacačka gnijezda, izbjegavajući tako direktan sukob u kojem, s obzirom na odnos snaga, ne bi mogli parirati. Oni su grad osiguravali u dva prstena, jedan su činila po dva ili tri čovjeka ispred važnijih objekata, a drugi prsten policajci na raskrižjima te na prilazu gradu. Iako raspoređeni po svim punktovima u gradu, Pakrac su tada branila samo 32 policajca pa su pozvani svi koji tada nisu bili u smjeni. Dva sata kasnije uslijedio je i očekivani pješački napad. Kod pravoslavne crkve primijetili su oko 300 srpskih rezervista koji su snažno udarili na zgrade policije i općine. Branitelji su uzvraćali paljbu, ali ni približno žestoko, iz jednostavnog razloga - morali su štedjeti streljivo jer je svaki od njih imao samo po 150 komada, a oni koji su se zatekli u postaji 300. Ukupno su imali samo desetak automatskih pušaka.
Prva akcija ATJ Lučko bila je 1. ožujka 1991. na području Pakraca
Ostalo je zapisano da se policajcima pridružio i jedan civil, Dubravko Lokinger, koji se pod kišom metaka probio do policijske postaje naoružan starim Thompsonom i stavio se na raspolaganje policajcima. U popodnevnim satima policija je žestoko napadnuta i ručnim bombama te su se četiri branitelja povukla iz postaje prema tržnici. Pobunjenici su hrvatske snage pozivali na predaju, istovremeno slaveći pobjedu. No tada se dogodio obrat. Iz Zagreba, Bjelovara i Kutine u Prekopakru su stigli hrvatski specijalci i ondje razbili njihova uporišta. S civilnim dragovoljcima koji su im se pridružili krenuli su pomoći kolegama u Pakrac te su se gradskim ulicama probili do okružene postaje i natjerali pobunjenike u panični bijeg. Sukobi su nastavljeni cijelu noć, ali grad više nije bio neposredno ugrožen. Bitka za Pakrac uspješno je okončana.