KOMPROMIS

BIZARNO, Slovenija nas prijavom Europskoj komisiji želi natjerati da pristanemo na poštivanje odluke koja je više prava dala Hrvatskoj nego Sloveniji

 
 Goran Šebelić / CROPIX

Hrvatska i Slovenija svoj će granični spor morati riješiti kroz pregovore, a arbitražna presuda tu bi, ipak, mogla poslužiti kao osnova za trajno rješenje. O čemu bi se moglo pregovarati otkriva knjiga “Piranski zaljev” Kristijana Turkalja iz 2001. godine

Ovotjedna rasprava pravnih stručnjaka Hrvatske i Slovenije pred pravnim stručnjacima Europske komisije o prijedlogu Slovenije da se Hrvatsku tuži zbog nepoštivanja Europskog prava, odnosno neprihvaćanja odluke arbitražnog suda, završila je očekivano. Komisija ima rok do 18. lipnja izjasniti se o prijedlogu, što znači prihvatiti ili odbiti prijedlog Slovenije ili se pak oglušiti i prepustiti spor oko zaljeva dvjema državama da ga samostalno riješe. To može biti tužba koju će podići sama Slovenija ili, pametnije, neki drugi oblik dogovora. Premijer Plenković je rekao, komentirajući iznošenje stavova pred Komisijom, da treba pričekati da se u Sloveniji obave izbori kako bi se pristupilo rješavanju tog problema.

Poznato je, odluka arbitražnog suda je za Hrvatsku neprihvatljiva, arbitraža je bila kompromitirana i Hrvatska je odlukom Sabora odustala od rješavanja spora pred tim tijelom. Suci, članovi arbitraže, uhvaćeni u nedopuštenim kontaktima sa slovenskim političarima izašli su iz tog tijela i novi je sastav donio odluku kojom su obje strane nezadovoljne. Slovenija pritom prihvaća i inzistira na odluci arbitražnog suda, a Hrvatska, vezana odlukom Sabora, ne prihvaća rješenje koje je predložilo to tijelo.

No, svi koji su se pozabavili tom odlukom dolaze do zaključka da je, ustvari, Hrvatska puno bolje prošla pri određivanju granica nego Slovenija. Pomalo bizarno, Slovenija nas prijavom Europskoj komisiji želi natjerati da pristanemo na poštivanje odluke koja je više prava na korištenje mora pred obalama dala Hrvatskoj nego Sloveniji.

Takav stav o određivanju granice proizlazi iz knjige “Piranski zaljev” autora Kristiana Turkalja. Riječ je o njegovu magistarskom radu iz 2001. godine, radi kojega je proveo istraživanje u arhivima haaškog Međunarodnog suda pravde, proučavajući apsolutno sve primjere rješavanja sporova o morskim granicama. Turkalj, koji je odbio komentirati arbitražnu odluku i trenutnu situaciju u Savudrijskoj vali s obzirom na to da je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa, usporedio je sve do tada donesene sudske i arbitražne odluke kao i sve međudržavne ugovore o morskim granicama. Iznio je i neke primjere, od izraelske situacije, kada se određivalo more države koja nema izlaz na otvoreno more, a gdje je trebalo ustanoviti granicu između Izraela i Jordana te prolaz kroz Akapski zaljev na čijim su obalama i Jordan, i Saudijska Arabija, i Egipat, pa do spora između Velike Britanije i Norveške, arbitraže u Prolazu Beagle između Čilea i Argentine, spora o razgraničenju epikontinentalnog pojasa između Francuske i Velike Britanije, spora između Gvineje i Gvineje Bisao, razgraničenje u Zaljevu Fonseca te mnoge druge.

Uzimajući u obzir početne zahtjeve Slovenije i Hrvatske, proizlazi da je Hrvatska odlukom arbitražnog suda izgubila oko pet posto svojih zahtjeva, a Slovenija se mora pomiriti s odustajanjem od devedeset i pet posto želja. Naravno, obje su zemlje imale maksimalističke ideje prema razgraničenju u zaljevu. I svaka je imala svoje argumente. Ali oni nisu bili realni. Bitno u svemu, ni jedna država nije gubila od nečeg svoga, nego od vlasnički nedefiniranog morskog područja koje su do tada koristile obje. Umjesto da koriste sve, obje su zemlje htjele sitnovlasnički osporiti drugoj da se služi morem. Na kraju su dobile manje mora, a priskrbile su si i neugodan osjećaj spora sa susjedom.

U knjizi, budući da je magistarski rad objavljen i kao djelo koje su recenzirali najpoznatiji hrvatski stručnjaci u području prava mora, akademik Vladimir Ibler i prof. Hrvoje Kačić, Turkalj je izložio stavove obiju zemalja prije nego što se pristupilo rješavanju spornog pitanja, arbitraži.

Hrvatski stav je bio da granica unutar Piranskog zaljeva treba biti određena crtom sredine. Slovenski je stav, istodobno, bio maksimalistički. Sažeto, Slovenija je tražila cijeli zaljev i koridor za izlazak na otvoreno more. U takvoj situaciji dvije države uistinu nisu imale nikakve šanse da riješe to pitanje jer je svako rješenje značilo da samo jedna dobiva, a druga gubi. Jednostavno, nije postojala mogućnost kompromisa. Sporazum Račan - Drnovšek nije imao šanse jer je nudio radikalno rješenje po kojem se prihvaćaju gotovo svi slovenski stavovi u memorandumu iz 1993., a to je značilo da samo Slovenija dobiva.

Naravno, kada postoje tako snažno suprotstavljeni stavovi, onda tijekom vremena oni ne omekšavaju, nego postaju sve oštriji, a rješenje teško ostvarivo. To se i dogodilo, pa smo na kraju, umjesto dogovora, završili na arbitraži. Iako je odlazak na arbitražu izgledao kao nepovoljan razvoj događaja, rješavanje spora pred arbitražnim sudom, ističe u jednom dijelu knjige Turkalj, i nije neko loše rješenje. Više-manje su sve demokratski razvijene države - Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Kanada i druge - rješavale svoje sporove zbog morskih granica na sudovima ili arbitraži.

Koje su posebne okolnosti

Turkalj je u knjizi kao moguće rješenje nudio povlačenje crte razgraničenja unutar Savudrijske vale po sredini, što je bio i stav akademika Iblera, jednog od najpoznatijih autoriteta za pravo mora. Arbitraža je tu crtu pomaknula za nekoliko stotina metara u korist Slovenije. Možda je pritom Sud uzeo u obzir da se na hrvatskoj strani u zaljevu nalaze vikendice i hoteli, pa raspolaganje morem nije životno pitanje za njihove vlasnike dok se na slovenskoj strani nalaze ljudi koji tamo žive tijekom cijele godine.

To bi se moglo smatrati “posebnim okolnostima” bitnim za odluku, o čemu Turkalj isto tako piše, ali i ističe da naseljenost nije kriterij koji se koristi za određivanje posebnih okolnosti. U ovom je slučaju, očito, to imalo utjecaja, ali arbitražni sud to nije pretjerano obrazlagao u svojoj odluci.

S ovako povučenom crtom povezan je još jedan problem. Da je sud povukao crtu koja ide od zadnje točke na obali u zaljevu, mjesta gdje se nalazi hrvatsko-slovenska granica do granice s Italijom, imali bismo ravnu crtu. Umjesto toga je pri izlasku iz zaljeva, iz područja unutarnjeg mora, kako je definiran zaljev, promijenio smjer te granične crte prema dolje, prema jugu, na prostor ispred hrvatske obale. Sud je tu odluku obrazložio time da se prema Sloveniji ne može primijeniti cut off efekt jer je ona stiješnjena između Italije i Hrvatske.

No, pogleda li se Jadran kao cjelina, onda se može uočiti da je slična situacija i na jugu, gdje je granica Albanije, Crne Gore i Hrvatske. Ovako postavljena granica mora biti paralelna i na drugom kraju hrvatske obale jer će u protivnom Hrvatska biti odsječena na krajnjim morskim granicama, one će se sužavati. Uspostavi li se granica na jugu paralelno s ovim rješenjem, postoji mogućnost da će doći do “odsijecanja” Albanije. Sud je tu evidentno pogriješio, učinjen je ustupak na račun Hrvatske iako je riječ o malenom morskom prostoru.

Sljedeća bitna odredba arbitražne odluke odnosi se na novostvoreni koridor. On teritorijalno pripada Hrvatskoj, s određenim pravima korištenja danim Sloveniji, ali se u njemu nalaze i pravci plovidbe koji svi koriste prema reguliranom režimu. To je i razlog zbog kojeg je luka Kopar rasla brže od riječke.

No, pažljivim čitanjem presude može se pronaći i tvrdnja da ništa iz presude neće ići protiv uspostavljenih međunarodnih režima. To je ključno. To znači da ništa, pa ni “dimnjak”, neće ići protiv uspostavljenog sustava plovidbe, a kada bi se mijenjali plovni pravci, nastao bi kaos. Ustvari, navedeno je da sve crte razgraničenja na području teritorijalnog mora, ispred obale, neće imati nikakvog značenja za brodove koji žele nastaviti koristiti plovne puteve.

U samoj presudi postoji još nekoliko bitnih stvari. Jedna od njih je određenje zaljeva; je li on unutarnje ili teritorijalno more. Teritorijalnim morem svi plove jer postoji sloboda plovidbe. Ovaj je zaljev u Jugoslaviji bio tretiran kao unutarnje more. U unutarnjem moru sve se tretira kao da je kopno, ima takav status. Budući da postoji Sporazum o pograničnom prometu i suradnji, kojim je dogovoreno da Slovenci mogu ribariti do Vrsara, to znači da i mi možemo ribariti na njihovoj strani, ali samo u teritorijalnom moru. Posljedično, dio zaljeva, točnije njegove dvije trećine, isključen je za hrvatske ribare.

Da je arbitražni sud rekao “to su bile unutarnje morske vode dok su obale zaljeva pripadale jednoj državi, a sada kada obale Zaljeva pripadaju dvjema državama, taj morski prostor više ne može imati status unutarnjih morskih voda, nego teritorijalnog mora”, i u tom prostoru ribari obiju država mogli bi nastaviti tradicionalni ribolov kao do sada te bi sve bilo riješeno jer bi sporazum sve određivao.

Da je odlučeno drukčije, da je more unutar Piranskog zaljeva proglašeno unutarnjim morskim vodama, arbitraža bi stvorila jedinstveno, a vrlo suspektno, rješenje jer bi to postao jedini zaljev na svijetu oko kojega je više država, Hrvatska i Slovenija, a more unutar njega tretiralo bi se kao unutarnje morske vode. No, kada bi se ovo pitanje riješilo tretiranjem mora kao teritorijalnog, sve drugo postaje irelevantno. Dakle, trebalo je samo drukčije tretirati more unutar zaljeva.

Ustvari, presuda govori da Slovenija nije dobila ništa, osim par stotina metara unutar zaljeva. Turkalj, iako je postavio rješenje spora na gotovo identičan način - odstupanja su u presudi nekoliko stotina četvornih metara u korist Slovenije - nije predložio i kako bi to rješenje trebalo izgledati, ali je tada, 2001. godine, postavio temelje za njegovo donošenje. On sve opcije navodi kao moguće, ne inzistira na njima jer u trenutku kada se bavi tim pitanjem, spor još postoji. Možda je Hrvatska mogla predložiti to rješenje susjedima i davno pregovarati o njemu.

Najpovoljnije rješenje

Sedamnaest godina nakon objave knjige, pokazuje se da je riječ o najpovoljnijem rješenju, ali se ono neće usvojiti u formi odluke arbitražnog suda. Moraju se promijeniti okolnosti da se slična odluka donese u drugom pravnom i političkom okviru, a to je nešto na što će biti teško nagovoriti sadašnje decision makere, jednostavno zbog toga što su svojim biračima obećali nešto drugo.

Sada smo u situaciji suočavanja s prijetnjom tužbom. Poznavatelji sličnih situacija u EU kažu da će Europska komisija najvjerojatnije propustiti iznijeti svoje mišljenje. Uplitanje u bilateralne odnose značilo bi da će se i druge države javljati sa svojim zahtjevima, a to nitko ne želi. Najvjerojatnije će EK pokušati utjecati na obje strane da riješe problem sporazumno, kao što su to učinili Portugal i Španjolska. Na taj je slučaj pri podnošenju slovenskog prijedloga za podizanje tužbe podsjetio Margaritis Schinas, glasnogovornik Europske komisije, iako su se oni sporili oko odlaganja nuklearnog otpada. Svi pretpostavljaju da će se dogoditi slična stvar, da će na kraju i Sud pokušati izbjeći postupak, čak i ako Slovenija sama podigne tužbu pred Sudom pravde EU.

Postoje i druge mogućnosti, a to je da, primjerice, Sud donese mišljenje kojim bi Hrvatska trebala poštivati arbitražnu odluku, a to bi onda formalno značilo da će Hrvatska poštivati odluku Suda, a ne arbitraže. Druga je mogućnost da se predloži državama da riješe problem sporazumom, onda bi Slovenija na to mogla pristati, a u oba bi slučaja vlade država imale prihvatljiva opravdanja pred svojim biračima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. veljača 2024 00:12