Prošlo je vrijeme čuda, kažu. Kako pogrešno. Pogledajte, na primjer, Sinišu Kovačića...

Čitajući Sveto pismo mnogi primjećuju kako se Bog u davna doba vrlo često obraćao ljudima, a sada se jedva tu i tamo, lijeno i preko volje javi. Ponekad je to veliko iskušenje, slabi vjeru. Teško je razumjeti da je Bog prije nekoliko hiljada godina gotovo svakodnevno komunicirao s praocem Abrahamom, da je Noi dao iznimno precizne nacrte za gradnju broda, da je Mojsija takoreći imao na brzom biranju i za svaku ga glupost zvao i opominjao, da se Iliji javio tihim šapatom, da je Jakovu pokazao ljestve između zemlje i neba, a u današnje vrijeme, koliko god mu se vjernici na koljenima molili i kroz suze ga preklinjali - ništa! Bog šuti. Ne oglašava se.

Nisu rijetki oni koje je to razočaralo, pa i odbilo od crkve. Prestali su ići na nedjeljnu misu i ostavljati milodare u škrabicu...