TOMISLAV MIČIĆ

'Bruno Bušić je bio nestrpljiv i željan akcije pa se lako hvatao revolucionarnih radnji, a pri tome je potpuno zapostavio svoju sigurnost'

    AUTOR:
    • Mark Cigoj

  • OBJAVLJENO:
  • 28.01.2019. u 17:00

Zagreb, 240119.
Gracani.
Tomislav Micic, bivsi djelatnik SIS-a i autor knjige U potrazi za Hrvatskom.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

 

Umirovljeni pukovnik HV-a i bivši politički emigrant koji je u Njemačkoj imao status terorista Tomislav Mičić (72) ovih dana u nakladi Nova knjiga Rast izdaje autobiografsku knjigu “U potrazi za Hrvatskom” s podnaslovima “Sjećanja jednog proljećara i političkog izbjeglice” i “Tajni dosjei Udbe”. No Mičić nije samo još jedan bivši politički emigrant koji se 90-ih uključio u Domovinski rat i sada je o tome napisao knjigu. Tomislav Mičić višeslojna je osoba, čiji je život pun zanimljivosti i kontroverzija, a kao neposredni sudionik bio je usko vezan za niz poznatih događaja i osoba iz bliže hrvatske povijesti.

Zagreb, 240119.
Gracani.
Tomislav Micic, bivsi djelatnik SIS-a i autor knjige U potrazi za Hrvatskom.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX
 

Rođen je 1946. u Brčkom u BiH, a njegovi roditelji, težaci Mijo i Ruža, imali su pet sinova i tri kćeri. Majka je umrla kad je Tomislavu bilo 13 godina. Nakon završene nadbiskupske gimnazije na Šalati u Zagrebu, studirao je teologiju u Đakovu, uslijedilo je odsluženje vojnog roka u JNA te je u Zadru na teologiji proveo još godinu dana, ali se nije zaredio za svećenika. Sa sto dolara u džepu koje mu je darovao kanonik i kasniji nadbiskup Marko Jozinović odlazi u Njemačku, gdje je od svibnja do rujna 1970. radio krovopokrivačke poslove na kojima je zaradio nekoliko tisuća njemačkih maraka, što mu je bio kapital da u Zagrebu započne studij na Filozofskom i Pravnom fakultetu. Iako je bio nekoliko godina stariji, na pravu je studirao u generaciji s Ljerkom Mintas, Draženom Budišom, Zvjezdanom Žnidarčić, Marijanom Hanžekovićem, Vjekom Čulom… Bio je, kako piše u knjizi, jedan od vođa studentskog pokreta, aktivan u događajima kad je pokrenuto hrvatsko proljeće 1971. Sa simpatijama gleda na Budišu iz toga doba i kaže da je imao liderski nastup i zrelost, a za Ivana Zvonimira Čička da je bio svojeglav, nastupao je provokativno i uvijek je želio biti glavni. Na Mičića je veliki utjecaj imao njegov profesor na Pravnom fakultetu Šime Đodan, koji mu je potkraj 1971. u svom stanu u Sigetu savjetovao da se na neko vrijeme skloni u inozemstvo. Mičić je poslušao profesora Đodana, koji će mu značajno pomoći još jednom u životu, te je otišao u Njemačku 1. siječnja 1972. U Mannheimu pred crkvom upoznao je svoga budućeg kuma i kasnije jednog od prvih pet hrvatskih tajkuna koji je i danas vlasnik trećine tvrtki što se bave autobusnim prijevozom u Hrvatskoj iako je već 18 godina u bijegu pred hrvatskim pravosuđem, Ivana Radoševića. Radošević, koji je u Vinkovcima u strukovnoj školi položio zidarski ispit i u Mannheimu počeo raditi kao zidar, angažirao je Tomislava Mičića i pravnika iz Županje Josipa Dominkovića kao pomoćne radnike.

Moj nestali dosje

Tomislav Mičić zadovoljno objašnjava kako je za pripremu knjige u Hrvatskom državnom arhivu pomno proučio golemu dokumentaciju od šest tisuća stranica i pronašao više od 900 stranica izvještaja Udbe koje su činile njegov nestali dosje. Jedan od dokumenata koji u knjizi objavljuje, iz lipnja 1972., optužnica je protiv 12 studenata - Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, Gorana Dodiga, Veljka Božikova, Srećka Mandića…, a u optužnici se navodi i kako su optuženi Ivan Boras i Tomislav Mičić u bijegu. Udba ga je od tada, kako piše, neprestano nadzirala preko svojih 95 tajnih suradnika a njegovih poznanika, poput urednika “Hrvatske države” Krunoslava Pratesa, kojeg je na vezi držao Josip Perković u Zagrebu, kockara i člana Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) Josipa Vukelića, koji je imao udbaško kodno ime Orjen i bio suradnik crnogorske Udbe, a na vezi ga je držao Stanko Čolak u Beogradu. Dio suradnika na vezi je držao Blagoje Zelić iz splitske Udbe. Mičić u knjizi otkriva prava i kodna imena svih 95 suradnika Udbe koji su ga progonili. U spisima je pronašao i dokument u kojem ga je njemačka policija prvi put spomenula 14. ožujka 1972. jer su u premetačini stana Udbina operativca i ubojice Vinka Sindičića, agenta Miše, u džepu njegova sakoa našli cedulju na kojoj je pisalo Tomislav Mičić. No u 70-ima nije bio pod nadzorom njemačke policije, nego mu je Njemačka itekako izašla u susret kada je dobio državnu stipendiju za usavršavanje njemačkog jezika na Sveučilištu u Heidelbergu, a potom je na Sveučilištu u Mainzu položio tri semestra razlike za diplomu teologije. U međuvremenu se 1973. oženio Hrvaticom s kojom je i danas u braku, a s kojom je 1978. dobio sina Domagoja koji je već godinama voditelj jednog međunarodnog ureda u Zagrebu.

Nakon završetka studija teologije u Mainzu, 1976., počeo je raditi kao profesor vjeronauka i etike na gimnaziji. Bio je to odlično plaćen posao, mjesečno je primao oko tri tisuće njemačkih maraka. U to vrijeme u fokusu njegovih interesa prvenstveno je bio rad za domovinu, pa je bio aktivan u vrhovima hrvatske emigracije. Zadovoljno ističe kako je u jednom dokumentu Udbe označen kao “mozak hrvatske emigracije”. U knjizi detaljno opisuje svoje susrete i odnos s prijateljem Brunom Bušićem i objavljuje 15 pisama njihove korespondencije. Posebno je zanimljiv susret Bušića i Mičića sa Zvonkom Bušićem u Mainzu 1976., prije nego što je u New Yorku oteo zrakoplov, a u toj akciji poginuo je američki policajac zbog čega je Zvonko Bušić odslužio dugogodišnju kaznu.

Mičić izjavljuje kako Brunu Bušića nije doživljavao u prvom redu kao političkog lidera i uzora, nego je za njega to bio profesor filozofije i komparativne književnosti Vjenceslav Čižek, koji je, po Mičiću, intelektualno bio puno jači i politički puno ozbiljniji od Bušića. No, Bušić je, tvrdi Mičić, bio nestrpljiv i željan akcije pa se ishitreno hvatao revolucionarnih radnji a da je pri tome potpuno zapostavio svoju sigurnost. Odnos s Bušićem uvelike je okarakterizirao i njegov životni put. Stoga se u većem dijelu autobiografske knjige bavi Brunom Bušićem, iz prve ruke piše o njegovu dolasku i djelovanju u emigraciji, vezama u Jugoslaviji, smrti i pogrebu, ali i prvi put objavljuje brojne Udbine dokumente o dugoročnim pripremama njegova ubojstva. Jedan od dokumenata otkriva kako je jedan od pomagača u ubojstvu Brune Bušića bio hrvatski emigrant i član HRB-a iz Canberre Ante Kovač, koji je imao kodno ime Ivan, a na vezi ga je držao splitski udbaš Blagoje Zelić. On je 1977. i 1978. tri ili četiri puta iz Australije dolazio u Europu. Ulogu Ante Kovača Mičić je povezao kad mu je njemački odvjetnik Josipa Perkovića Helmut Rosebrock dao stick s pet-šest tisuća stranica dokumenata. Među njima je bio izvještaj Ante Kovača o sastanku s njim i Tvrtkom Butkovićem koji je u Parizu imao kafić, i u tom izvještaju napisao je kako se dva dana prije susreta s njima u Zürichu našao sa šefom Odjela za emigraciju u splitskoj Udbi Blagojem Zelićem. U izvještaju je Kovač Mičića opisao kao jednog od “glavnih punktova HRB-a u Europi“, iako on tvrdi da nije bio član HRB-a niti su o tome razgovarali.

Zagreb, 240119.
Gracani.
Tomislav Micic, bivsi djelatnik SIS-a i autor knjige U potrazi za Hrvatskom.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX
 

Emigrantske novine

Osim Kovača, prema Mičićevim spoznajama, još su dva člana HRB-a imala uloge u pripremi Bušićeva ubojstva. To su Josip Vukelić zvan Orjen i Ivan Šimunović zvan Oskar.

Tomislav Mičić opisuje kako se tijekom godina našao u kolopletu njemačkih obavještajnih službi zbog njegova rada za Hrvatsku. Navodi kako je s Brunom Bušićem počeo izdavati emigrantske novine Kroatische Berichte, kojih je prve dvije godine bio glavni urednik, da su 1977. izdali glasilo Vjesnik Hrvatske izvještajne službe (HIS), imao je svakodnevne brojne kontakte s hrvatskim emigrantima, sudjelovao je na II. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u Bruxellesu 1977. na kojem je Franjo Mikulić postao predsjednik Sabora, Bruno Bušić pročelnik za promidžbu, Zlatko Markus pročelnik za vanjske veze, a Ernest Bauer i Mičić pročelnici političkog ureda… Za Ernesta Bauera tvrdi da je bio ubačeni agent BND-a.

Nakon što je 1979., šest mjeseci nakon Brune Bušića, ubijen hrvatski emigrant Jozo Miloš, koji je, po Mičiću, imao ulogu u pripremi ubojstva Brune Bušića, njemačka policija počela je širiti glasine da je Miloša po nalogu Udbe ubio Mičić. Tu tezu nikad nisu mogli dokazati, pa Mičić nije optužen za ubojstvo. Istu tu klevetu Mičić je pronašao u Informaciji zagrebačke Udbe. Tada ga je njemačka policija počela stalno nadzirati i dobio je status opasnog, naoružanog terorista.

Prvo je ostao bez profesorskog posla jer je u siječnju 1980. u govoru na sprovodu hrvatskog emigranta Nikole Miličevića Bebana rekao: “Pucnji u tvoje tijelo pucnji su u Hrvatsku. Dragi Nikola, počivaj u miru, a ja vjerujem da ćeš biti pravedno osvećen.” Zbog prijeteće rečenice u kojoj je spomenuo osvetu za ubojstvo, njemačko ministarstvo kulture dalo mu je otkaz u gimnaziji. Ubrzo nakon toga uhvaćen je sa 12,5 kilograma eksploziva, nekoliko bombi i automatom francuske proizvodnje, a sud u Mainzu brzo ga je osudio te je u zatvoru Frankenthal proveo dvije godine, 1981. i 1982., zajedno s članovima terorističke skupine Baader-Meinhof, s kojima je boravio na istom odjelu i s njima često igrao šah.

Nakon izlaska iz zatvora, s uvjetnom osudom na još tri godine, osnovao je građevinsku tvrtku, puno je radio i počeo je jako dobro zarađivati. Zbog sumnji da hrvatska emigracija planira teroristički napad na Zimske olimpijske igre u Sarajevu, njemačka policija izvršila je pretrage stanova 27 Hrvata po cijeloj Njemačkoj, a kod Mičića su našli revolver koji ga je, kako je bio na uvjetnoj slobodi, stajao 18 mjeseci zatvora koje je odslužio tijekom 1984. i 1985. ponovno u zatvoru Frankenthal.

Odan i neprodan, to je đodan

Nakon izlaska iz zatvora 1986. četiri godine potpuno se posvetio obitelji i svojoj građevinskoj tvrtki. Krajem 80-ih i na samom početku 1990. po Njemačkoj je sudjelovao u osnivanju nekoliko desetaka ogranaka HDZ-a, a u srpnju 1990. vratio se u domovinu koja se stvarala. Profesor koji mu je 18 godina prije savjetovao odlazak u inozemstvo najviše mu je pomogao prilikom povratka. Profesor je tada bio jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika koji je na prve višestranačke izbore na listi HDZ-a izašao s čuvenim sloganom: “Uvijek odan, nikad prodan, Šime Đodan.” Đodan se založio za svog bivšeg studenta i zamolio ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca da ga zaposli. Na sastanku u kabinetu ministra, uz Đodana i Mičića, Boljkovac je pozvao i “gospona Jožu”. Tada je došao i Josip Perković.

“Lovac” Perković i “lovina” Mičić vrlo brzo su postali bliski suradnici i prijatelji, a taj odnos imaju do današnjih dana. Iako je ministar Boljkovac u kolovozu 1990. Đodanu i Mičiću rekao da je njegovo zaposlenje u MUP-u gotova stvar, prolazili su mjeseci, došla je 1991., a to se nije ostvarilo. Mičić je ubrzo doznao da njegovo zapošljavanje u MUP-u stopira Vice Vukojević, i to je rekao tadašnjem ministru iseljeništva Gojku Šušku. Šušak mu je rekao da sutra ujutro dođe k njemu. Mičić je došao u devet ujutro u njegov stan u Ilici, a ondje su već bili Zdravka Bušić i Vice Vukojević. Šušak je rekao da nitko neće izaći iz prostorije dok ne riješe problem. Vukojević ga je tada, piše Mičić, pitao: “Kako je skončao Jozo Miloš”? Mičić mu je rekao da je čuo nekoliko verzija, kao i Zdravka Bušić, ali ne zna kojoj da vjeruje.

- Nikada tog čovjeka nisam upoznao niti sam ga ikada vidio – rekao je Mičić Vukojeviću. Danas Mičić smatra da ga je Vukojević to pitao jer nema čistu savjest oko ubojstva Brune Bušića. Tvrdi i da su Vukojević i Bože Vukušić otuđili njegov dosje iz Udbe, kao i dosjee Brune Bušića i još nekih emigranata te da godinama manipuliraju njima.

Hrvatska policija zabilježila je da je Mičić bio u kontaktu s prvim šefom hrvatske mafije Zlatkom Bagarićem od njegova povratka iz Njemačke u Zagreb 1990. do njegova ubojstva u Dubravi 1998. Mičić kaže da nikad nisu bili osobito bliski, te da zna kako je dok je on bio u zatvoru Bagarić njegovoj ženi prilikom slučajnog susreta kao pomoć dao tisuću maraka.

Tomislav Mičić od povratka iz Njemačke u srpnju 1990. u Zagrebu je godinu dana bio nezaposlen sve dok u srpnju 1991. Šime Đodan nije postao ministar obrane. Kako je Josip Perković u svibnju 1991. počeo ustrojavati Sigurnosno informativnu službu, Đodan je Mičiću potpisao jedno od prvih zaposlenja u MORH-u, u radnoj jedinici SIS. Kao najbliži suradnik svog dojučerašnjeg progonitelja Josipa Perkovića počeo je raditi u zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG) na Tuškancu u uredu koji je dijelio s Davorom Domazetom Lošom, a iznad njih bio je zapovjednik ZNG-a Imra Agotić. Svi su 1992. preseljeni u zgradu MORH-a na Krešimirovu trgu. Uoči akcija Bljesak i Oluja 1995. Mičić je iz SIS-a prebačen u Političku upravu MORH-a gdje je vodio Odjel za posebne oblike ratovanja. Pukovnik HV-a postao je 1996., a u mirovinu je otišao 2004. Kao umirovljenik najviše se isticao kao neformalni član obrambenog tima Josipa Perkovića, kojem je i svjedočio na suđenju u Münchenu, ali putem videolinka iz Zagreba.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo