Za ništa se mučite, niko vam to neće objavit, jedino ako ćete štagod slagat, to je već druga stvar - govori Predrag Krivić ne dižući pogled s radnoga stola.
Križa Predrag stari kruh i pazi da mu nož ne poleti gdje ne treba. Kad novinari odu, nahranit će golubove. Jer, i njima je kriza, korona je i njih ojadila, nigdje debelih Švabica za kojima po kalama ispadaju pregriženi ćevapi, nigdje ajvara, nigdje kapule, nigdje razmažene dječurlije koja s picete bacaju poljsku šunku kupljenu na akciji, nigdje mrvice, ni poslastice, nigdje kučeta ni mačeta.
Nigdje nikoga.
- Bolje vam je ništa pisat, a opet, ja ću reć šta oću jer ne mogu mučat - nastavlja Predrag Krivić.
Njegova se radnja u Križevoj ulici nalazi od 1942. godine. Otac ju je ostavio svom sinu, a on svome. Tri naraštaja Krivića na istome mjestu već desetljećima bruse ključeve, otvaraju trezore i štimaju sefove. I od svih tih pustih godina, kaže nam Predrag - a njemu su 84 - ova je najgora.
I nije ona uopće kriva.
- Krivi su ljudi, a ne vrime. Vrime je uvik ovako ili onako, kadikad bolje, kadikad gore, a ljudi su ti koji su sve kvarniji. Sve špija do špije - grinta nam prvi sugovornik.
Kako naša priča o postapokaliptičnom Splitu bude odmicala susretat ćemo se sa sve više grintavaca, no s iskustvom gospodina Predraga teško da se itko može mjeriti.
“Nigdi nije ovako ka kod nas”
- Navigavajući san proša cili svit i nigdi nije ovako ka kod nas. Ni govorit ljudima ne daju, a jebeš takvu državu - oštro će.
Ljut je. Da može, grizao bi. Zapravo, ne bi. Pobjegao bi. A to, neka se zna, sa strašnim koronavirusom nema nikakve veze.
- Nikad nije bilo grubo i nevaljalo ka danas, nikad! Radiš samo za poreze platit - zaključuje, vadeći iz uha aparat. Dosta je slušao za danas.
Žeže. Ni deset uri još nije, a srpanj nas liže svojim plamenim jezikom. Križeva kala miruje. Daleka i sama, praznih bisaga.
Tiho je kao u ambulanti. Anita Bilić i Jagoda Bavčević iznijele su klupicu pa je premještaju za hladom. Kud on, tud i one. Naprežu se ne bi li čule kotačiće kako stružu po izlizanu kamenu. Muzika milijuna. Ljetna serenada koju samo pun kofer može proizvesti, poput vlaka natovarenog zlatnim polugama.
- Vraga ćeš čut - uzvraća Jagoda.
Anita bježi od fotoaparata, ali Jagodu baš briga.
- Ovo se ne panti. A opet, sad je još dobro, kroz jutro još i prođe koji domaći čovik, ali zato se popodne pari da je smak svita - objašnjava.
Obje su frizerke. I obje proklinju koronu.
- Nije svit kriv, dok su stale doma počele su se žene same pituravat, a muški su pokupovali one aparate da se mogu sami ostrić. Ajde, u peti misec, kad su popustile mjere, još je nekako i bilo, ali je zato sad nikako. I cijene smo bile smanjile, ali ka da nismo, Bože sačuvaj - govore.
Nad njima stoji ploča. Posvećena je Feđi i Nebojši Borozanu. Zaboravljenim junacima Veloga Varoša. Iz vremena kad se ginulo za ideale. Koliki li će samo sada pasti, u vremenu kada se gine za eure.
Pridružuje im se Gordana Šarčević, vlasnica odjevnog butika.
- Radin već petnaest godina i još zimi zatvorila nisan, ali bome... ne znan šta će bit za koji misec - veli.
Bori se da jesen dočeka na nogama, uvjerena je da će u tome i uspjeti, takav joj je i gard, no neke joj stvari ipak ne idu u glavu.
- Evo, nedavno sam bila na Bolu i kava je tamo i dalje 18 kuna, a ni pasa nema, ni pa-sa! - naglašava.
Taktiku smanjenja cijena, i to do čak 70 posto, odabrali su u obližnjoj delikatesnoj trgovini maslinovim uljima i vinima. Voditeljica Marija Tramontana dočekala nas je sa širokim osmijehom. Prošla je, kaže, i gorih stvari od manjka turista. Gubitak posla, recimo, i to u godinama kad je novi posao teško naći.
- A ja sam ga našla brzo i sad sam presretna, a ovo će proći - zaraznim će optimizmom Marija.
- Sve smo cijene kalali, delikatese 25 posto, vino 40 posto, a ulje i do 70 posto i mogu vam reć da svit dolazi, posebno domaći koji voli naša ulja, a od stranaca je dosad bilo nešto Talijana i Nijemaca, njima su vina, i to ona najskuplja, prvi izbor - objašnjava.
Zahvaljujemo Mariji i dajemo se u potragu. Tražimo Talijane i Nijemce.
Da nisu možda na Peristilu? Da ne uživaju izvaljeni na kamenu poput careva. Nisu. Na Peristilu nema nikoga. Teško da je ovako mrtav i bijel ikada bio u svojih 1720 godina. Domaćima je skup, a stranaca nema. I sfinga je objesila nos.
Nastavljamo potragu. Da nisu možda u Dioklecijanovoj, da ne kupuju suvenire.
Nisu. U Dioklecijanovoj nema nikoga. Tek uzalud otvorene suvenirnice. Jedna do druge, kao žalosne nevjeste. Nakitilo ih i ostavilo.
U prolazu - srećom hlad je, pa i pakao manje peče - prodavačice i vlasnice dijele muku. Tako im je lakše.
- Ako nas ne ubije korona, oće naša država - počinje ispovijed prva vlasnica.
Grijeha tu njezina, međutim, nema. Ukoliko, naravno, pod grijeh ne uzmemo činjenicu što je uopće otvorila vrata svoje trgovine.
- Tek san petnaesti šestoga digla roletu, do tada san stalno bila zatvorena, i znate šta san za nagradu dobila? Veći račun za struju, eto šta! - ljutito će.
Ne želi otkriti identitet, ali spremno donosi uplatnice Hrvatske elektroprivrede, ‘da ih slikamo’.
- Vidi ovu za četvrti misec šta piše. Vidiš li? - gura ih pred kolegin aparat.
- A sad vidi ovu zadnju šta san dobila...
Na zadnjoj je viša cijena, nema sumnje, dobro se vidi.
- Maloprije san zvala Elektrodalmaciju, da je to paušal kažu, da se to mora platit, ali mi nisu rekli odakle viša cijena - ogorčeno će.
Puna joj je, kaže, kapa. Najradije bi od svega digla ruke, dosta joj je da svi jašu po njezinoj grbači.
- Riči ne bi rekla da ima mušterija, riči, ali sad vi recite meni je li normalno da mi moramo i dalje plaćat sve ove puste komunalne i spomeničke dadžbine, i to u punom iznosu, iako svi vide da je sezona katastrofa i da ćemo svi, ako nam se ne pomogne, pocrkat - širi nemoćno ruke pred kolegicama koje potvrdno kimaju.
Pitamo ih jesu li pokušali privući kupce nižim cijenama. Glupo pitanje.
- Naravno da smo spustili cijene, ali za koga, kad nema nikoga. Neće valjda naš svit kupovat suvenire - uglas će.
Uto, eto niz Papalićevu čovika i tovara. Čovik ga pod rukom drži, a on miruje.
- Priđite, ne bojte se, neće ujist - zove nas Joško Šeravić.
Getski kafić
Umjetnik je Joško. Pravi. Za razliku od magarca.
- Meni je super - brzo odgovara na upit o Splitu koji stenje pod posljedicama korone.
A kako mu i neće biti super kad radi za Crkvu. Ta firma krizu još osjetila nije.
O tome, o krizi i plaćanju misa, zasigurno bi nešto mogao reći i vlasnik getskog kafića pored kojega smo nešto većim koracima prošli. Nismo, naime, imali srca pitati ga kako se osjeća danas, s obzirom da je praktično jučer za 30 kvadrata dao oko 300.000 eura.
Danas čudno, jučer normalno. No, takav je Split, sutra će opet biti obrnuto. Naopako svakako.
- Hvala na pitanju, ja sam dobro - kaže nam Nikša Kedžo.
Za razliku od njega, Split je na aparatima.
- Je, u odnosu na lani, stanje je poražavajuće - objašnjava mali iznajmljivač i vlasnik turističke agencije.
Stranaca nema, uvjerava nas da ih ne trebamo ni tražiti, barem ne na hrpama.
- U getu stranca moš vidit svako drugi dan, ovo sve vanka su naši ljudi - tvrdi Nikša.
Lani je imao sedmero zaposlenih. Ove godine obrt održavaju samo on i supruga.
- I kćerke pripomognu... a šta ćete, to je bio jedini način da opstanemo - ističe.
Cijene su, dodaje, na razini travnja.
- Morali smo ih korigirat, no opet, ovo što su neki napravili spuštajući cijene u smještaju i do 50 posto nikako ne mogu svatit. To je posljedica panike, a panika ne vodi dobrome. Tribalo je prije pazit i ne zaletat se, a ne uzimat goleme kredite i mislit kako ćeš se obogatit priko noći. Ne ide to tako - podučava Nikša.
Nade za ovo ljeto, smatra, još ima. Ipak, to je samo tračak, jer već je srpanj, a avioni baš i ne dolaze kako su političari obećali. No, nije svako zlo za zlo.
- Bija san zatvorija na jedno četri, pet dana i otiša se s familijon izguštat i iskupat kako još nikad nisan učinija. To prije usrid lita sebi nisan moga od velikoga posla priuštit. I sad kad san se vratija, evo me, ćulin - sliježe ramenima Nikša.
A s njime ćuli i čitav grad.