RAZGOVOR S IVANOM RADAČIĆ

'Čak i Honduras ima bolji zakon od Hrvatske, kao prekršaj tretiraju samo verbalno nasilje'

Zagreb, 260319.
Mimara.
Znanstvenica Ivana Radacic clanica je nove radne skupine o diskriminaciji Zena u zakonima i praksi.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Svi oblici tjelesnog i seksualnog nasilja trebaju se obilježiti kao kazneno djelo, ističe znanstvenica koja se bavi diskriminacijom žena u zakonima i praksi

Kampanja #spasime dala je posljednji zamah promjenama na čiju potrebu već godinama upozoravaju aktivistice: nasilje nad ženama mora biti krajnje ozbiljno sankcionirano, žrtve moraju biti zaštićene i društvo mora u praksi i zakonima pokazati da nasilje neće tolerirati ni u kojem obliku.

O tome smo razgovarali s dr. Ivanom Radačić, znanstvenicom s Instituta Ivo Pilar i predsjednicom Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi. Riječ je o elitnoj radnoj skupini koju čini pet žena iz različitih dijelova svijeta: dr. Radačić, čini se, prepoznatljivija je kao stručnjakinja u inozemstvu nego kod kuće.

Najavljuju se ozbiljne izmjene zakona koji reguliraju nasilje u obitelji i nasilje nad ženama. Jesu li nadležni za izradu tih zakona stupili u kontakt s vama kao članicom Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi?

- Ne, ni sada ni prije. Bilo bi mi, naravno, drago ako mogu doma pomoći kao što pomažem u drugim zemljama, ali čini mi se da mi u Hrvatskoj općenito kad pišemo zakone ne njegujemo sustavni pristup koji bi podrazumijevao angažiranje stručnjaka, definiranje problema, izradu analize međunarodne prakse, uključivanje svih zainteresiranih sudionika i traženje najboljih rješenja. Hrvatska ima stručnjakinje u UN-u čije znanje, čini mi se, ne kapitalizira ni u stručnom ni u vanjskopolitičkom smislu.

Kad bi vas ipak pozvali, što biste im rekli?

- Da imamo veliki problem u zakonodavstvu i praksi i da se događa trenutak koji mora biti prekretnica u tretmanu nasilja u Hrvatskoj. Ključni momenat, koji se iskristalizirao tijekom kampanje #spasime, po meni jest to da su žene, nakon dugo, dugo vremena progovorile i pokazale spremnost da izađu iz uloge žrtve.

A taj je trenutak uslijedio nakon brojnih konkretnih slučajeva koji su doista potresli naciju - govorim o slučaju Daruvarac, o slučaju Pag, o slučaju grafičarke pretučene na parkiralištu. Sad je red na državnim tijelima da osiguraju sustav pomoći i podrške žrtvama nasilja, da osnuju ozbiljnu radnu skupinu, definiraju problem i ponude rješenja, da se reformira zakonodavstvo u skladu s međunarodnim okvirom.

Koji je glavni zakonodavni problem u Hrvatskoj?

- Glavni i osnovni problem je prekršajno tretiranje nasilja. Prva je razina tog problema simbolička, jer šaljemo poruku da je istući ženu u istoj razini s pogrešnim parkiranjem. Druga je razina znatno ozbiljnija - to je neučinkovitost prekršajnog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, na koju ukazuju gotovo sve žrtve čiji su napadači procesuirani prema tom zakonu. A po njemu je, prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, procesuirano 95 posto počinitelja! Iznimno se rijetko obiteljsko nasilje procesuira kaznenopravno, iako naš Kazneni zakon poznaje djelo nasilničkog ponašanja u obitelji i druga relevantna kaznena djela.

Žene svjedoče da su im muževi 10-ak puta kažnjeni prekršajno, i to novčanim kaznama. Kao prednost takvog prekršajnog zakona navodi se obično mogućnost izricanja zaštitnih mjera za žrtvu, koje u trenutku izrade tog zakona nigdje drugdje nisu bile propisane. No, praksa je pokazala da se mjere izriču iznimno rijetko, a da nema hitnih mjera za zaštitu žrtava. Druga mu je navodna prednost brzina postupanja, jer postupci traju znatno kraće od kaznenih. Međutim, praksa je pokazala da pravodobne zaštite nema, a ozbiljnost djela svedena je na minimum.

Smatrate li da bi svi oblici nasilja trebali biti kazneno djelo?

- Svi oblici tjelesnog i seksualnog nasilja definitivno trebaju biti tretirani kao kazneno djelo. U prekršajnoj bi sferi mogli ostati prvi slučajevi verbalnog nasilja ako nemaju obilježja nekog kaznenog djela, ako uopće postoji potreba za prekršajnim zakonom. Ako se nakon toga ponovi nasilje, ono treba biti gonjeno kazneno.

Ovakva rješenja imaju brojne zemlje od kojih nisu sve visokorazvijene - na primjer, Honduras. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji mogao bi i dalje postojati, ali potpuno drukčijeg sadržaja. Zakoni sličnog imena postoje u nekim drugim državama, ali se ne bave krivnjom počinitelja, nego propisuju zaštitne mjere za žrtve, kao i sustav prevencije i podrške, na temelju čega se radi konkretan plan rada s počiniteljem, sa žrtvom i s cijelom obitelji. Naime, ključno je da se zaštitne mjere, poput zabrane prilaska žrtvi, mogu izreći prije i odvojeno od utvrđivanja krivnje počinitelja, kako bi se žrtva odmah mogla zaštititi.

Protivnici kriminalizacije obiteljskog nasilja tvrde da bi se na taj način dala dodatna municija ženama, osobito tijekom konfliktnih razvoda, koje bi lažnim prijavama teretile muževe.

- Prvo, ne može eventualna mogućnost zloupotrebe biti razlog da se žrtvama ne omogući odgovarajuća zaštita, a počiniteljima izrekne odgovarajuća kazna. Drugo, moramo se riješiti te fame o lažnim prijavama. Prema svim analizama, nasilja ima znatno više od broja prijava, dakle mnogo je više žrtava koje ne prijavljuju od žena koje prijavljuju lažno. A svaku lažnu prijavu treba ozbiljno procesuirati, jer lažno prijavljivanje je kazneno djelo.

Što o tome kaže Istanbulska konvencija?

- Da obiteljsko nasilje, koje uključuje i partnersko nasilje neovisno o tome žive li partneri zajedno, i ostali oblici nasilja nad ženama moraju biti ozbiljna kaznena djela. Da zaštitne mjere ne smiju biti vezane za krivnju počinitelja i da se moraju izricati u odvojenim postupcima. Da moraju postojati i hitne mjere zaštite koje može izreći već policija.

Da se mora uspostaviti sustav prevencije nasilja i podrške žrtvi. I, ono što je apsolutno najvažnije, da moramo omogućiti žrtvi da izađe iz nasilne situacije: pomoći joj pri zapošljavanju, pri rješavanju stambenog pitanja, osigurati joj psihološku pomoć, pomoć u brizi oko djece, da u svim postupcima u kojima je relevantno postojanje obiteljskog nasilja, poput onih u kojima se odlučuje s kojim bi roditeljem nakon razvoda dijete trebalo živjeti te kako će viđati drugog roditelja, tu činjenicu uzmemo u obzir. I gotovo ništa od toga u Hrvatskoj, u kojoj je Istanbulska na snazi gotovo šest mjeseci, ne postoji.

Postoje li rokovi u kojima moramo uskladiti domaće zakonodavstvo s Istanbulskom konvencijom?

- Formalno ne. Zakonodavstvo se obično usklađuje prije stupanja Konvencije na snagu i to države obično čine u razdoblju između potpisivanja i ratifikacije Istanbulske konvencije. Mi to nismo napravili, mi smo raspravljali o muškarcima koji će ulaziti u ženske zahode i tetama u vrtićima koje će se djeci obraćati u trećem rodu, kao da je usklađenost zakona sama po sebi razumljiva.

Najmanje što sada možemo učiniti jest kazati - OK, nismo to napravili kad smo trebali, ali ćemo zato sada to napraviti u najkraćem mogućem roku. I to ne zato što nam je netko tako naložio, zato što će nas inače netko sankcionirati, nego zato što nam je stalo do ljudskih prava, do ženskih prava, zato što želimo sankcionirati počinitelje i zaštititi naše žrtve.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo