StoryEditor
ŽUŽUL ZA GLOBUS

‘Četiri dana prije Oluje u Washingtonu me primio Al Gore, imao je za nas poruku od Clintona...‘

‘Za Tuđmana odustajanje od Banje Luke na kraju nije bila teška odluka. Za vojsku je bila teška‘

Dr. Miomira Žužula poznajem još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada smo se nekako istovremeno našli u Ženevi, s različitih pozicija, u onome što se tada nazivalo – mirovni proces za bivšu Jugoslaviju. Početkom 1993. predsjednik Tuđman je tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova dr. Žužula imenovao hrvatskim veleposlanikom pri UN-u u Ženevi, gdje je u Palači naroda već pet mjeseci stolovala Međunarodna konferencija za bivšu Jugoslaviju, pod supredsjedanjem lorda Davida Owena i Cyrusa Vancea. Bio je to stalni mehanizam UN-a i EU kroz koji će se sljedećih godina pregovorima tražiti mirovno rješenje i novi državni ustroji na tlu raspadnute Jugoslavije. Nekako istodobno mene je tadašnji glavni urednik Večernjaka Branko Tuđen poslao u Ženevu pratiti pregovore. Treba li posebno spominjati da dotada Hrvatska nije imala ni veleposlanika ni dopisnika u Ženevi? Kako to danas Žužul kaže, mi smo se u to vrijeme još naivno ponašali kao “dobri đaci koje će međunarodna zajednica nagraditi za lijepo ponašanje”.

U sljedećim sam godinama bila upućena na gotovo dnevnu suradnju s veleposlanikom Žužulom, osobito nakon što je iz Međunarodne konferencije, koja je čuvala status quo i srpska osvajanja u Hrvatskoj i BiH, mirovni proces premješten u tzv. kontaktnu skupinu pet svjetskih sila pod američkim vodstvom, koji je vodio prema mirovnom rješenju s vojnom završnicom. Miomir Žužul postao je posebni izaslanik predsjednika Tuđmana za suradnju s kontaktnom skupinom, njegov čovjek za političku vezu s američkom administracijom (vojnu je vezu držao ministar Gojko Šušak), koji zna iz prve ruke kako je izgledala hrvatsko-američka politička suradnja u pripremi Oluje i daytonskog mira.

Danas, nakon sveučilišne, diplomatske i političke karijere u Hrvatskoj, dr. Miomir Žužul već petnaestak godina živi u SAD-u, radi kao viši savjetnik za međunarodnu politiku u odvjetničkom uredu Arnold & Porter, jednom od najprestižnijih odvjetničkih ureda u SAD-u. Ovih je tjedana boravio s obitelji na redovitom ljetnom jedrenju u Hrvatskoj i nekako smo zajednički došli na ideju da, četvrt stoljeća poslije, kroz razgovor pokušamo rasvijetliti kako je zapravo izgledala ta hrvatsko-američka suradnja koja je dovela do Oluje, do kraja rata u BiH i do mirovnog sporazuma. Dodatni je motiv bio što su neki detalji iz te suradnje do danas, zbog diskrecije, ostali neizgovoreni, dok se drugi revidiraju, banaliziraju i prilagođavaju lokalnim političkim potrebama i taštinama.

Kada su započeli prvi kontakti predsjednika Tuđmana s Clintonovom administracijom?

- Predsjednik Tuđman je znao da je mirovno rješenje i za Hrvatsku i za BiH moguće jedino ako se u proces angažirano uključi Amerika. To je puno puta i govorio i neki su mu u Europi to i zamjerali. Odmah nakon američkih predsjedničkih izbora 1992. napisao je pismo izabranome američkom predsjedniku Billu Clintonu, u čijoj sam izradi i ja sudjelovao i u kojem ga poziva da se aktivno uključe u traženju mirovnog rješenja.

U to vrijeme, a govorimo o jeseni 1992., svjetski su mediji svakodnevno izvještavali o srpskim zločinima u BiH, o srpskim koncentracijskim logorima, kritizirali nemoć i neodlučnost međunarodne zajednice da zaustavi rat. Kakva je bila reakcija novog američkog vodstva?

- Već u izbornoj kampanji i predsjednik Bill Clinton i potpredsjednik Al Gore počeli su govoriti da se Amerika snažnije uključi u rješavanje ratnog sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Dijelom zbog pritiska medija, a dijelom zato što su i Clinton i Gore imali savjetnike za sigurnosnu i vanjsku politiku koji su jako dobro razumjeli što se događa. Kasnije sam igrom slučaja saznao da su se tadašnji Clintonov savjetnik Strobe Talbott i tadašnji Goreov savjetnik Leon Fuerth zapravo prvi put susreli u Zagrebu, 1971., u vrijeme hrvatskog proljeća. Fuerth je radio kao diplomat u američkom konzulatu u Zagrebu, a Talbott je kao novinar došao napisati reportažu o političkim previranjima u Hrvatskoj za magazin Time. Priča o tom susretu kaže da je na zajedničkoj večeri diplomat Fuerth rekao novinaru Talbottu: “Ma nije ti ništa onako kako su ti u Beogradu ispričali. Ti studenti ovdje se doista bore za demokraciju i sramota je da ih nitko ne podržava i da nitko ne vidi pravu sliku.” Dvadesetak godina kasnije, Fuerth i Talbott su se našli na utjecajnim savjetničkim pozicijama u Bijeloj kući.

Koliko se ta nova politička orijentacija Bijele kuće uklapala u dotadašnju američku politiku prema raspadu bivše Jugoslavije formiranu pod okriljem Jamesa Bakera?

- I nakon što je u Bijelu kuću došla nova administracija, ta politička struja koju su predvodili James Baker, Lawrence Eagleburger i Warren Zimmermann imala je i dalje velik utjecaj, osobito u State Departmentu. Njihova je pozicija i dalje bila da treba zadržati neki oblik jugoslavenske države, da je odlazak Hrvatske i Slovenije iz Jugoslavije bio čin separacije, koji je bio loš i za regionalni i za svjetski poredak.

Kada počinjete primjećivati prekretnicu u američkoj politici prema ratu u BiH i Hrvatskoj?

- Velika promjena se dogodila kada je predsjednik Clinton kao svojeg posebnog izaslanika za mirovni proces imenovao ambasadora Charlesa Redmana, zaobišavši hijerarhiju State Departmenta. Redman je bio apsolutno fascinantan: usredotočen na problem, fenomenalno informiran, studiozan i precizan. Bio je ambasador koji je dolazio je iz vojnog miljea, karijeru je započeo kao pilot i kod njega je vrijeme imalo vrlo precizno značenje. Za razliku od mnogo poznatijeg nasljednika Richarda Holbrookea koji je uvijek oko sebe volio imati medije, Redman je bio gotovo nevidljiv, imao je samo jednog asistenta, koji je uvijek putovao s njime i sve bilježio.

Kako je Redman vodio taj proces pregovora?

- Ispočetka je promatrao nas i promatrao što se zbiva. I da budem iskren, imao je tada bolje kontakte s muslimanskom kasnije bošnjačkom stranom, osobito s Harisom Silajdžićem. Po nalogu predsjednika Tuđmana nekako sam i ja ušao u izravnu komunikaciju s njime. Redman je tražio partnere s kojima se može doći do mirovnog rješenja, ne robujući stereotipima. A jedan od stereotipa u međunarodnoj zajednici je tada bio da se to rješenje ne može napraviti s Tuđmanom ili sa Šuškom. To je kraj ‘93, početak ‘94 godine i to je, gledano iz diplomatske perspektive, za Hrvatsku možda najteži period od međunarodnog priznanja do danas. Muslimansko-hrvatski rat se, nažalost, razbuktao. Hrvatska je bila pred međunarodnim sankcijama. Srpska okupacija i teritorijalna osvajanja u Hrvatskoj bile su zamrznute i ako bismo bili stavljeni pod sankcije i politički u isti koš s agresorskom Srbijom, ja ne znam na koji način bismo ikada mogli vratiti okupirana područja Hrvatske, osobito Podunavlje. Predsjednik Tuđman je toga bio duboko svjestan i zato je insistirao na pokušamo uspostaviti suradnju s Amerikancima. U nekoliko mojih prvih razgovora s Redmanom, u kojima mi se kasnije pridružio i tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, Redman nam je ukazivao: “Ako ne nađete rješenje s Muslimanima, vi ste politički uništeni. I ne samo politički.” Poslije mi je pričao kako je kroz te razgovore shvatio da mi uistinu želimo to rješenje. I tako je, kroz te razgovore, došlo do Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i do prekida muslimansko-hrvatskog rata.

Kako je predsjednik Tuđman prihvatio takvo rješenje?

- Mislim da ga je predsjednik Tuđman uistinu iskreno prihvatio. Bilo je, dakako, otpora u Hercegovini, koji su donekle i razumljivi. Ja znam da danas to nije popularno reći, ali Washingtonski sporazum je tada spasio Hrvatsku, uza sve svoje slabosti i manjkavosti. Otklonio je međunarodne pritiske, relaksirao je situaciju na terenu i omogućio nam da s američkom stranom postanemo, neću još reći partneri, ali ozbiljni sugovornici.

Je li u tim okolnostima bilo moguće sačuvati organizacijski format Herceg-Bosne?

- U tom trenutku to je bila nemoguća misija. To ne bi prihvatili Amerikanci, a onda i nitko drugi. I tada je Tuđman pragmatično prihvatio poziciju koju je nametnuo Redman: imate zajedničkog agresora, prestanite ratovati jedni protiv drugih, uđite u pregovore, rješenje ćete naći postupno. Okrenite se prema zajedničkom agresoru i u tome ćete imati potporu SAD-a. I to je doista dalje tako i bilo.

U čemu se sastojala ta američka potpora?

- Prije svega, potpuno su nam otvoreni kanali komunikacije. Ja sam to dobro mogao vidjeti jer sam postao posebni izaslanik predsjednika Tuđmana za pregovore s kontakt skupinom, koju su činile SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Njemačka. Jedini sam od svih predstavnika takozvanih zaraćenih strana bio na svim sastancima te kontakt skupine. Nisam formalno imao pravo govoriti, no nakon tih sastanaka uvijek bih sjeo na razgovor s Redmanom, ali i s drugima. Omogućeno mi je da budem potpuno upućen u proces.

Kako se tada ponašala Rusija?

- Zbog povijesne istine moram reći - Rusija nije bila negativan činitelj. Primjerice ruski predstavnik, ambasador Vitalij Čurkin, generalno je bio zagovornik Srbije, ali nije bio negativan u odnosu na Hrvatsku.

Što je bio sljedeći korak u toj hrvatsko-američkoj suradnji?

- Na jednom sastanku kod predsjednika Tuđmana 1994. godine prvi put sam čuo jasno izgovoreno da Hrvatska neće moći vratiti svoje teritorije mirnim putem, već će to morati učiniti vojno. Kada, kako, na koji način, o tome se nije razgovaralo. Nakon toga slijedi niz paralelnih inicijativa, diplomatskih, političkih, vojnih, koje je sve vodio i objedinjavao predsjednik Tuđman, a mi ostali smo bili operativci izvršitelji. Zato se danas nasmijem kada čitam priče o izmišljenim ulogama i inicijativama ljudi koji su bili izvršitelji ili uopće nisu bili uključeni. Po predsjednikovu nalogu, Miroslav Tuđman, koji je tada bio šef obavještajnih službi, i ja smo tada otišli u Washington, gdje smo razgovarali u čitavom nizu institucija. Naša je poruka bila: eto, svi političko-diplomatski pritisci nisu dovoljni da zaustavite rat u BiH. Mi to možemo učiniti, ako nas podržite.

Na kakav je prijam ta poruka naišla u američkoj administraciji?

- Reakcije su bile vrlo podijeljene. Pentagon je zagovarao takav pristup i dobro primio inicijativu. U međuvremenu je naš ratni ministar obrane Gojko Šušak već bio ostvario odlične odnose s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem. State Department je bio podijeljen, a Bijela kuća još uvijek neopredijeljena. U toj pripremi inicijative prema SAD-u, predsjednik Tuđman je napravio još dvije stvari. Odobrio je ministru Šušku da potpiše ugovor s američkom konzultantskom tvrtkom MPRI čiji je zadatak bio pomoći u izgradnji strukture hrvatske vojske. I drugo, dosad manje poznato, angažirali smo Paulu Dobriansky, bivšu pomoćnicu američkog državnog tajnika u Bushevoj administraciji, da nam pruža diplomatsku podršku i odvjetnika Davida Rivkina kao pravnog savjetnika za područje vojnih i ratnih operacija.

Kada je u tim hrvatsko-američkim razgovorima prelomljeno da se ide na vojno rješenje?

- Negdje krajem 1994. Ali i tada je još u nekim dijelovima američke administracije bilo dosta podijeljenosti. No Srbi su sa svojim ofenzivama u BiH 1995. vodili prema tome da druge opcije više nije bilo.

U međuvremenu predsjednik Tuđman se sastao s američkim potpredsjednikom Alom Goreom u ožujku 1995, na marginama jedne UN-ove konferencije u Kopenhagenu. Zbog čega je taj susret važan?

- Mi smo tada u Kopenhagen išli s planom da pridobijemo američku stranu za suradnju u reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Hrvatskoj u to vrijeme ozbiljno prijeti ciparski scenarij, UNPROFOR čuva srpsku okupaciju. Mi smo pak prijetili otkazom mandata UNPROFOR-u, a prije samog odlaska u Kopenhagen fingirali smo da krećemo u vojnu operaciju. Svjetske su agencije objavile snimke velikih pokreta Hrvatske vojske. Kad smo sletjeli u Kopenhagen, dočekalo me desetak poruka Richarda Holbrooka, koji je nakon Redmana postao Clintonov posebni izaslanik za mirovni proces. Poručivao je: “Svi bjesne”, “Al (Gore) misli da ste ga prevarili”, “Svi će misliti da smo vam mi rekli da idete u vojnu operaciju”… I u svojim memoarima je napisao kako su u Kopenhagenu jedva uspjeli zaustaviti Tuđmana da krene u vojnu operaciju. Nije mu baš bilo drago kada sam mu kasnije otkrio da su svi ti veliki pokreti hrvatske vojske bili fingirani i zapravo snimljeni u jednoj našoj vojarni.

A što se dogodilo s planom mirne reintegracije Podunavlja?

- Iznijeli smo potpredsjedniku Goreu naš plan u pet točaka. Tražili smo operaciju UN-a s novim mandatom i jasnim ciljem – povratka okupiranih teritorija. Tražili smo da rok trajanja operacije bude godinu dana, a pristali smo na dvije godine. Tražili smo jedinstveni zapovjedni lanac operacije, bez klasičnog UN-ova razdvajanja na civilni i vojni dio, na čijem će čelu biti Amerikanac. Predsjednik Tuđman je izričito tražio da to bude američki general i to je tajna kasnijeg imenovanja Jacques Paul Kleina na čelo misije UNTAES-a. I, naposljetku, tražili smo da operaciju provode američke snage, a dogovoreno je da to budu snage NATO- saveza. To je sadržaj dogovora Tuđman - Gore u Kopenhagenu.

To znači da je mirna reintegracija Podunavlja, zapravo, dogovorena pet mjeseci prije Oluje i samo potvrđena i dodatno operacionalizirana Erdutskim sporazumom u vrijeme daytonskih pregovora?

- Upravo tako. Mirnu reintegraciju dogovorili su ​Tuđman i Al Gore u Kopenhagenu. Dogovor se odnosio samo na Podunavlje. Vojna opcija za ostatak tzv. srpske krajine je manje-više već bila na stolu. Stalno se u tim pregovorima vrtjelo, jednog dana Knin će biti hrvatski, a Podunavlje vjerojatno nikada. Predsjednik Tuđman je bio duboko svjestan te opasnosti. Zato smo nastojali to riješiti ranije. No taj dogovor s Alom Goreom nas je i obvezivao. Znali smo da bez potpune suradnje s Amerikancima riskiramo izgubiti Podunavlje.

Koja je bila uloga ministra Šuška u hrvatsko-američkoj vojnoj suradnji?

- Njegova je uloga bila ogromna. Kada govorimo o Oluji, tri su osobe iznad svih ostalih: Franjo Tuđman, koji je sve vodio, Gojko Šušak, koji je u potpunosti kontrolirao vojsku i imao otvorenu liniju s Williamom Perryjem u Pentagonu, i Ante Gotovina, u kojem su svi prepoznali vojnika koji može krajnje precizno izvršiti ono što je dogovoreno.

U mjesecima nakon Oluje zapadni su analitičari u njoj prepoznavali američku ratnu doktrinu iz zaljevske Pustinjske Oluje, rukopis američkih generala Carla Vuona i Butcha Sainta koji su bili i zapovjednici u Pustinjskoj Oluji i savjetnici hrvatske vojske ispred tvrtke MPRI. Koliko je njihovo savjetovanje utjecalo na oblikovanje operacije Oluja?

- O tome mogu samo spekulirati. Vjerujem da je utjecalo. Ali nikada nisam imao direktan uvid. Prava osoba za odgovor na to pitanje je Ante Gotovina.

Povod za pokretanje hrvatskih vojnih operacija stvorili su, zapravo, Srbi osvajanjem i pokoljem u Srebrenici i ofenzivom na bihaćku enklavu kojoj je prijetio srebrenički scenarij. Kako je izgledala političko-diplomatska priprema hrvatskih vojnih operacija?

- Za nas je eventualni pad Bihaća bio velika opasnost. Srbija bi time stvorila kompaktan teritorij koji bi joj kasnije bilo vrlo teško oduzeti, a svi su strahovali i od ponavljanja srebreničkog scenarija. Velika Britanija je 21. srpnja sazvala hitni krizni sastanak o BiH u Londonu. Sad se već iz dostupnih dokumenata zna da im je glavni cilj bio spriječiti hrvatske vojne operacije. Išao sam u London kao izaslanik predsjednika Tuđmana, koji mi je naložio da tražim potporu od Amerikanaca, da izvijestim Nijemce, a da Britancima ne kažem ništa. Sa mnom je išao tada mladi pravnik Siniša Petrović, sada profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ameriku je predstavljao državni tajnik Warren Christopher, a u pratnji su mu bili tadašnji Holbrookeov najbliži suradnik ambasador Bob Frasure, koji je također profesionalnu karijeru započeo u vojsci, bio je samozatajan, ali znao je sve. S njima je bio i tada mladi diplomat Christopher Hill. Uvečer sam se našao s državnim tajnikom Christopherom i prenio mu Tuđmanovu poruku da bismo mi poduzeli vojnu operaciju za deblokadu Bihaća, a svi su znali da na putu prema Bihaću nećemo zaobići Knin. Christopher je bio pozitivan, ali neodređen. Iste večeri sam se u hotelu susreo s njemačkim predstavnikom u kontaktnoj skupini Michaelom Steinerom.

Kako je reagirao Michael Steiner?

- Kasno navečer poslao mi je poruku: ministar predlaže da se nađete na Heathrowu u 5.30 ujutro. Ministar Klaus Kinkel i ja našli smo se doslovce na pisti zračne luke Heathrow u mercedesu njemačke ambasade u ranu zoru. Prenio sam mu Tuđmanovu poruku. Kinkelova poruka je bila: “Mi vam ne možemo puno pomoći, ali vas možemo štititi. Ključni su vam Amerikanci. Dogovorite s njima, a mi vam obećavamo 5 plus 2, pet radnih dana i vikend. Gledajte da u tom roku završite.”

Je li bilo nastavka razgovora s Amerikancima?

- U 11 sati sam se trebao ponovo naći s Warrenom Christopherom, a nakon toga smo trebali ići na ručak, Bob Frasure i Chris Hill, Siniša Petrović i ja. Imali smo već rezerviran restoran, u koji smo i inače zalazili kad smo bili u Londonu. Međutim, sastanak s Christopherom je otkazan. Nas četvorica smo krenuli pješice prema restoranu, kad u jednom trenutku Bob Frasure kaže: “Ma ne idemo u taj restoran.” I odvede nas u jednu usputnu zalogajnicu. Tamo smo uz fish & chips razgovarali u detalje o tome što mi planiramo napraviti. Na kraju nam je Frasure rekao: “Sad se osjećam kao otac koji je kupio ferrari, i onda ga sin koji zna voziti zamoli da se malo provoza, a otac nije siguran bi li mu baš dopustio, bi li mu dao ključeve, jer je opasno. A onda je, napravivši gestu kao da vadi ključeve iz džepa, rekao:” Evo. Ali pazite se i budite oprezni.” Još su mi rekli: bošnjačkoj strani je sugerirano da uđete u suradnju i da krenete.

Jeste li saznali zašto je otkazan vaš razgovor s državnim tajnikom Christopherom?

- Nekoliko godina kasnije Chris Hill mi je rekao da su on i Frasure, zapravo, željeli izbjeći sastanak s Christopherom. Oni su nam željeli prenijeti jasnu poruku da krenemo u operaciju, ali nisu bili sigurni kako će na to reagirati državni tajnik.

Već sljedećeg dana, 22. srpnja, u Splitu je potpisana zajednička deklaracija Tuđmana i Izetbegovića, a tri dana kasnije započinju vojne operacije Ljeto 95, priprema za Oluju?

- Da, već sljedećeg dana odlazimo u Split. Veleposlanik Peter Galbraith je u međuvremenu dobio instrukcije iz Washingtona da i on dođe u Split, iako prvotno nije namjeravao ići. Turska je kao svjedoka sporazumu poslala ministra vanjskih poslova Hikmeta Cetina kako bi potvrdila svoju privrženost procesu. Splitski sporazum je vrlo bitan ne samo zato što legalizira buduće hrvatske vojne operacije u BiH nego i imenuje Antu Gotovinu kao zapovjednika tih operacija.

Kako se usred te hrvatsko-američke suradnje koja je vodila prema vojnom rješenju u proljeće 1995. dogodio Plan Z4?

- Po mojem najdubljem uvjerenju, kreator tog plana je bio veleposlanik Peter Galbraith. Ja sam s Peterom bio i ostao u dobrim odnosima, on je napravio mnogo dobrih stvari za odnos Hrvatske i SAD-a, ali je vidio i šansu za svoje mjesto u povijesti. Htio je napraviti neki sporazum po svaku cijenu. Ponekad je to išlo do smiješnih granica, primjerice kada je doveo profesore s Harvarda, sveučilišta koje ima najbolji program za pregovore, da u Kninu podučavaju pregovaračkim tehnikama Milana Martića. Poslije mi je pričao jedan od tih profesora koji je to smiješni sukob kultura bio. Ali nije Galbraith radio sasvim na svoju ruku, imao je za to podršku u dijelu američke administracije, pogotovo u dijelu State Departmenta. A dio međunarodne zajednice je to dočekivao s velikim zadovoljstvom.

Taj plan je nudio krajinskim Srbima, zapravo, državu u državi?

- Na našu sreću, Srbi to nikada nisu shvatili. To je bilo više od autonomije današnje Republike Srpske u BiH. Za nas nikada nije bila opcija prihvatiti Plan Z4. Ali Tuđman ga je prihvatio kao polazište za razgovore, ne želeći antagonizirati Amerikance, s kojima je već imao dogovor o reintegraciji Podunavlja. Svi informirani tada su već znali da mogućnost bilo kakvog dogovora više ne postoji. Srpsko odlučno odbijanje Plana Z4, koji nisu željeli čak ni primiti i pogledati, na neki nam je način i pomoglo. Nismo morali smišljati neke diplomatske forme kako opravdati operaciju Oluja.

Nekoliko dana prije početka Oluje osvojene vojne pozicije HV-a i HVO-a nalažu da se krene, ali jačaju i pokušaji da se operacija zaustavi u koje se uključio i ambasador Galbraith?

- Zbunjivalo nas je to Galbraithovo nastojanje da nastavi s nekim pregovorima. Zato me je 31. srpnja Tuđman poslao u Washington da još jednom ispitam koja je točno njihova pozicija. Sastao sam se sa standardnim sugovornicima u State Departmentu, s generalima MPRI koji su otvoreno računali da mi idemo u operaciju. Na kraju sam imao dogovoren sastanak u Bijeloj kući s Leonom Fuerthom, savjetnikom Ala Gorea. Primio me potpredsjednik Gore, koji mi je u svoje ime i u ime predsjednika Clintona prenio poruku: “Krenite! Budite brzi. I budite krajnje oprezni.”

Po povratku u Zagreb sam otišao izravno u ured predsjednika Tuđmana. Kod njega je upravo bio ambasador Galbraith i tajnica mi je poručila da im se pridružim. Tuđman me odmah upitao: “I onda? Što kažu u Washingtonu? Meni veleposlanik govori nešto drukčije nego što smo ranije mislili, da ne idemo u operaciju, već da nastavimo s pregovorima.” Ja sam mu odgovorio: “Predsjedniče, to nije ono što su meni rekli u Washingtonu.” Istog trenutka, a to se vidi i iz transkripta koji je među dokumentima Haškog suda, Galbraith se počinje povlačiti i ublažavati svoje pozicije. I iz transkripta je vidljivo da je on to radio na svoju ruku.

Pa je li onda SAD dao Hrvatskoj “zeleno svjetlo” za Oluju?

- Nije to ipak semafor. Mi nismo ni tražili “zeleno svijetlo”, ali tadašnja hrvatsko-američka suradnja je bila mnogo više od “zelenog svjetla”. Dokaz je sama Clintonova izjava, koji već 8. kolovoza, dan nakon okončanja, pozdravlja operaciju Oluja. A na Veliku Gospu 15. kolovoza 1995., moji gosti u Imotskom su bili Richard Holbrooke, Wesley Clark i Bob Frasure.

Dan nakon okončanja Oluje Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake odlazi u Bruxelles da bi s glavnim tajnikom NATO-a Willyjem Claesom dogovorio model izvedbe zračnih napada NATO-a u sljedećim operacijama u BiH, a nekoliko tjedana kasnije kreće Maestral, odnosno združene hrvatske operacije u BiH u suradnji s Armijom BiH. Je li to bila još viša razina suradnje?

- To je faza neupitnog hrvatsko-američkog partnerstva. Nakon te Lakeove inicijative operacije HV-a i HVO-a više nitko nije pokušavao zaustaviti. Potpuno je jasno da su te operacije bile dio većeg plana. Ideja je bila – završiti rat tako da agresor bude potpuno poražen. I u tom kontekstu hrvatske i bošnjačke jedinice nastavljaju put prema Banjoj Luci, a ne u kontekstu osvajanja teritorija.

Zašto je operacija zaustavljena pred Banjom Lukom?

- Stvorio se izbjeglički val. Mi, nažalost, nakon briljantne operacije oslobađanja okupiranog teritorija nismo bili dovoljno pažljivi i oprezni, dogodila su se neka ubojstva, pljačke… To je pokolebalo Holbrookea, koji je kroz svoje mirovno posredništvo vidio način da postane državni tajnik u sljedećem mandatu. Bojao se humanitarne katastrofe. Zvao me, a mislim da je zvao i Matu Granića, da kažemo Tuđmanu da odmah zaustavi operaciju. Dolazimo kod Tuđmana, tamo je Šušak, koji je ljut na nas. Organiziramo direktnu komunikaciju Holbrookea s Tuđmanom, a u međuvremenu se Šušak čuo s američkim ministrom obrane Perryjem i doista smo shvatili da i Pentagon ultimativno traži da stanemo. U jednom trenutku Holbrooke je rekao Tuđmanu: “Predsjedniče, budite realni: što ćete dobiti kad osvojite Banju Luku? Pa vi je ne želite. Opet ćete je vratiti Srbima.” I Holbrooke ga je tada podsjetio na sporazum s Alom Goreom iz Kopenhagena o reintegraciji Podunavlja. Za Tuđmana odustajanje od Banje Luke na kraju nije bila teška odluka. Za vojsku je bila teška.

Mnogi su kasnije nagađali što bi bilo da hrvatske snage nisu zaustavljene pred Banjom Lukom. Primjerice Margaret Thatcher je to smatrala krucijalnom pogreškom.

- To spada u sferu - što bi bilo kad bi bilo. Daytonski mirovni sporazum bi sigurno bio drukčiji.

Ali i Holbrookea je stalno mučila dilema: je li to bila ispravna odluka. Svaki put kad bismo se sreli, na to se vraćao. Kad je jednom tadašnji premijer Zlatko Mateša bio u posjetu SAD-u, imali smo ručak s Holbrookeom. On dolazi na štakama, jer je bio slomio nogu, spušta štake na stolicu, sjeda i prva rečenica koju je izgovorio Mateši, kojeg dotad uopće nije poznavao, bila je: Gospodine premijeru, jesmo li pogriješili što nismo uzeli Banju Luku?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. rujan 2020 11:19