U četiri odluke Ustavni sud je postavio kriterije kojih se trebaju držati sudovi u predmetima povodom tužbi protiv novinara i nakladnika. Ove odluke trebale bi utjecati na korekciju dosadašnje sudske prakse prema kojoj su se medijima izricale iznimno visoke kazne i to zbog tekstova u kojima se iznose vrijednosni sudovi o nekome, ili se u autoriziranom tekstu prenose nečije izjave.
U predmetima koje je riješio Ustavni sud ističe kako je sloboda izražavanja jedno od temeljnih načela demokratskog društva, premda pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno. No, ono može biti ograničeno samo kada je to nužno.
Ustavni sud pritom upozorava kako pravo na slobodu izražavanja ne znači samo plasiranje informacija ili ideja koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Također upozorava da pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u slobodu izražavanja sudovi moraju razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova.
Naš Ustavni sud se poziva i na praksu suda u Strasbourgu koji kaže kako se postizanje ravnoteže između prava na slobodu govora i pravo na zaštitu časti i ugleda ocjenjuje po tome je li sloboda govora doprinos raspravi u javnom interesu, u kojoj je mjeri osoba o kojoj je riječ poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, kakvo je prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, potom sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije, te ozbiljnost dosuđene sankcije.
Sloboda medija je po stajalištu Ustavnog suda uvjetovana postupanjem novinara u dobroj vjeri i u skladu s novinarskom etikom. Pri tome je važno radi li se o javnoj osobi, primjerice političaru. Političari i javne osobe dužni su biti otvoreniji za ispitivanje svake njihove riječi i djela i moraju iskazivati veći stupanj tolerancije.
U tom je smislu usvojena tužba Saše Blagusa koji se uključio u polemiku koja se vodila u rubrici čitatelja u Novom listu i napisao tekst pod naslovom „Jurčević nije znanstvenik, već notorni manipulator i ideolog hrvatske inačice fašizma“, te podnaslovom „Najviše zapanjuje mirenje akademske zajednice sa situacijom u kojoj je tom opskurnom tipu omogućeno da iz godine u godinu neometano, neistinama, truje studente na Hrvatskim studijima“. Povod polemici bila je izjava dr. Josipa Jurčevića u emisiji Piramida kako vrećica šećera iz jednog gospićkog kafea na čijem se omotu nalazi crtež Adolfa Hitlera nije oživljavanje nacizma, nego mladenačka neslana šala.
Jurčević je tužio Blagusa, a sudovi su dosudili da mu mora platiti 20.000 kuna radi povrede časti i ugleda. Blagus je podnio ustavnu tužbu koju su ustavni suci prihvatili i rekli da se radilo o raspravi od javnog interesa, da je Jurčević javna osoba, kao i da je trebalo uzeti u obzir Jurčevićevo ranije ponašanje i stavove koji su isprovocirali ovakvu Blagusovu reakciju.
U drugom slučaju Ustavni sud je prihvatio tužbu nakladnika Zadarskog lista koji je zadarskoj sutkinji Ivani Klišmanić morao isplatiti 50.000 kuna jer su objavili izjavu predsjednika Općinskog suda u Zadru Željka Rogića. Predsjednik suda je kazao da iza anonimnog pisma u kojem ga se naziva Goebbelsom stoji sutkinja Klišmanić. Ustavni sud je konstatirao da se radi o sucima, pa prema tome postoji javni interes za objavu, kao i da se pokazalo kako između njih postoji višegodišnji obračun. Ukinuo je presude jer je utvrdio povredu slobode izražavanja.
Usvojena je i ustavna tužba novinara Večernjeg lista Marinka Jurasića koji je pisao o tome da je sudac Visokog prekršajnog suda Nediljko Boban po treći puta postao član Državnog sudbenog vijeća. Jurasić je napisao da je to imenovanje sporno jer Ustav navodi ograničenje po kojemu nitko više od dva puta ne može biti članom DSV-a. Boban ga je tužio, a sudovi su utvrdili da mu je Jurasić povrijedio ugled i presudili da mu na ime naknade štete treba isplatiti 50.000 kuna. No, ustavni suci u Jurasićevu članku nisu našli ništa sporno jer smatraju da novinar ima pravo na svoje tumačenje zakona, te su ukinuli presudu.
U četvrtom slučaju ustavnu tužbu je podnio Marko Francišković koji je po presudi sudova Gordanu Radmanu treba na ime naknade štete isplatiti 30.000 kuna. Francisković je došao na HTV predstaviti kandidacijsku listu na lokalnim izborima u Zagrebu, ali je počeo s vrijeđanjima zbog čega ga je Radman dva puta prekinuo. Potom je Francisković izašao ispred zgrade HTV-a i dao izjavu u kojoj je kazao da je Radman bio suradnik Udbe. Ta je izjava bila objavljena na Youtubeu. Ustavni sud nije usvojio Franciskovićevu tužbu jer njegova izjava snimljena ispred zgrade HTV-a nije dana u kontekstu javne rasprave, nije doprinijela kakvoj društvenoj raspravi, niti je Francisković dokazao istinitost svojih tvrdnji.